AUTOBIOGRAFIZAM

AUTOBIOGRAFIZAM. Konzistentnih autobiografskih zapisa Držić nije ostavio pa je njegov život najvećim dijelom rekonstruiran na temelju arhivskih zapisa.

Ponešto je refleksija o sebi ipak zabilježio u vlastitim tekstovima, koji se dadu razdijeliti u tri skupine: a) knjiž. tekstovi, b) paratekstovi, c) neknjiževni tekstovi. U prvu skupinu pripadaju prvi i drugi prolog Tirene, poslanica Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, prolog negromanta Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje, prolog Skupa, drame Grižula, Džuho Krpeta i Pjerin. Drugu skupinu čine posvete Marin Držić svojim prijateljem (Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, 1551) i Svitlomu i uzvišenomu vlastelinu Maru Makulji Puciću Marin Držić (Tirena, 1551). Treću skupinu čine izjava koju je Držić dao 17. IX. 1563. vikaru dubr. nadbiskupa u slučaju parnice koju su Jeronim i Nikola Primović pokrenuli protiv Herkula, sluge njihova pokojnoga brata Pera, zatim dopis sienskomu kapetanu pravde (Capitano di Giustizia) Francescu Grassiju od 5. V. 1542,mjenica izdana Martinu Ivanovu Šumičiću za dug od devedeset dukata koju je Držić svojeručno ispisao 16. VIII. 1551, konačno pet sačuvanih pisama upućenih između 2. VII. i 28. VIII. 1566. Cosimu I. i Francescu Mediciju.

Pjesni Marina Držića

Posveta iz knjige Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi,
Venecija, 1607.

Iz posvete Tirene Marinu Ivanovu Puciću dalo bi se naslutiti da je Držić bio spreman ugoditi prijateljskim željama: »budući se rodio naravi za poslužit i pogodit svakomu u stvari razložite«, a slično o sebi govori i u posveti Pjesnima, u kojoj kaže da pjesme izdaje na molbu onih koji drže do njegova knjiž. rada: »od kojih svaki vas hoće da mu dar učinim; a ja ni vam mogu ne ugodit, ni sam dobar pisalac, ni mogu pismom svim ujedno zadovoljno učinit ovako kako stampom«. S ponešto opreza može se zaključiti da je prepisivao vlastite sastavke i darovao ih onima koji su ih htjeli imati, a sintagma »ni sam dobar pisalac« kao da sugerira da nije imao lijep rukopis pa je tiskom elegantno riješio ono što je pokušavao učiniti prepisivanjem. Da mu se barem jedno djelo mnogo prepisivalo, naime Tirena, kaže u posveti Puciću: »bijaše jure u rukah od njekijeh ki je davahu svojijem prijateljem ispisovat, kojijem pismom s brjemenom bi ostala (kako i u Rimu Paskvin) bez nosa i bez ruka, razbijena i razdrta, da joj se ne bi znao početak ni svrha«. Držićev lik dobiva drukčiju dimenziju kad se obračunava s onima koji ga napadaju, što se vidi iz poslanice Sabu Nikolinovu Menčetiću: cio je sastavak pisan gnjevno, ali odlučno, a samouvjerenost se odčitava u stihovima: »Lupeštvom, ah, time ne tvor’ me nitkore, / neznano er ime još slavno bit more« (s. 21–22). O Držićevoj odrješitoj naravi govori i sintagma u posveti Puciću: »Ne drugo!«. Ista emfatična izjava naći će se potom u različitim kontekstima: u dopisu F. Grassiju (»Neću reći više«), na kraju prvoga prologa Dunda Maroja (»I ne drugo!«) i na kraju prologa Skupa (»Ne drugo!«). Držićev odnos prema knjiž. poslu može se razabrati iz izjave da je Tirenu napisao »za ne stat zaludu« i za »arajdat prijatelje«, zatim iz konvencionalnih stihova u poslanici Sabu: »U meni ter pravim, učinit tko će toj / da ikad ostavim sej pjesni, bože moj!« (s. 71–72), odn. prvoga prologa Tirene: »Taj mladac sad pjesni tej spieva kraj rike, / da ljudem duh biesni od slasti tolike« (s. 127–128). Premda ti reci mogu biti i topos, zacijelo u njima ima i nešto od Držićeva uvjerenja u važnost literarnog posla. Neće biti neistinita ni tvrdnja da je boravio u Rijeci dubrovačkoj i ondje pisao, za što se potvrda nalazi na više mjesta: »Hladenac jes jedan tuj blizu kraj gore, / izvire mora van, a teče u more; / ’Rieka’ se taj zove hladenac medeni, / vrhu svih ki slove u gori zeleni« (prvi prolog Tirene, s. 107–110); »A mene darivat počeše vlastele / i na njih službu zvat i ljubit vele; / istini er taj glas donio bieh iz rike, / od Grada ki je čâs i bit će uvike« (drugi prolog Tirene, s. 131–134). Koliko je pak vjerodostojna izjava da je pisao brzo – o čemu Držić govori u posveti Pjesnima – teško je reći, no ne mora biti tek retorička figura da je Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novelu od Stanca napisao u kratko vrijeme, budući da su obje drame izvedene na pirovima, što znači da su naručene (»Kojijem da ja rečem da sam komediole, koje su ovdi unutra, u dva sjedenja sklopio, er me je tako brijeme silovalo i potrjeba od prijatelja komu, u ovi način za poslužit, mnokrat sam obećao«). Frano Čale misli da je riječ o »frazi govorenog jezika«, no čini se mogućim da »dva sjedenja« doista mogu značiti kratak rok pisanja. Uostalom, sam Držić kaže: »Što izvršivši, sâm se sam pak od sebe čudio kako se može učinit – ne bi mi vjerovali kako«. Isto značenje međutim nema napomena u drugom prologu Dunda Maroja: »I ne scijen’te da se je vele truda, ulja, knjige i ingvasta oko ove komedije stratilo: šes Pometnika u šes dana ju su zđeli i sklopili«. Za vlastitu je obitelj Držić ponosno isticao da je stara (»stare kuće Držić svû mlados provodi«, prvi prolog Tirene, s. 120; »od roda staroga Držića vridnijeh, / ki su mjesta ovoga kruna i čâs vrh inieh«, drugi prolog Tirene, s. 43–44), pridajući joj epitet plemenita, neovisno o tome što Držići plemstvo, u staleškom smislu, nisu imali. Nije stoga neobično što je među pjesnicima ponajprije istaknuo strica Džoru Držića (»I stari njegovi vodu su tuj pili / odkle je grad ovi i s vilam općili; / svud Džore Držića slove svitlo ime, / uresna mladića Božjim dari svime«, prvi prolog Tirene, s. 133–136; »poslušaj s ljubavi Držića, pri vodi / u slavnoj dubravi ki s vilam dan vodi, / s kim ȍpćî i hȍdînjekada i Džore, / i Šiško ȉzvodî tanačce kraj gore«, poslanica Sabu, s. 5–8), zatim Šiška Menčetića (»Gdje Šiško Vlahović ne slove mudrosti, / toli slavan plemić, meu svitlom mladosti?«, prvi prolog Tirene, s. 141–142; poslanica Sabu), a od suvremenika samo rođaka Mavra Vetranovića (»Mnozi su, Obrade! Među ine jes jedan / remeta svet sade na školju bogom dan, / pričiste tej vile od voda studenih / koga su obljubile vrh mlâdāc svih inih«, prvi prolog Tirene, s. 153–156; »Toj Čavčić ne pravi, istina ni to je. / Vridne časti svoje dosta je Čavčiću, / bolji dio od koje zač će dat Držiću?! (…) Čavčića nu pita’ što će rit na ovoj, – / ’Časti se svak čîtâ svojome’, riet će toj«, poslanica Sabu, s. 36–38, 43–44). O prigovorima koji su upućivani Držiću također se saznaje iz prologa i posveta. O njima govori općenito: »Ja ću samo ovo rit er, za ugodit prijateljem, mnokrat sam dao neprijateljem o meni govorit« (Marin Držić svojim prijateljem); »primi ju za tvoju dobrotu i sjencom je od tvoje vridnosti pokrij, da ju slana od zlijeh jezika ne oznobi, da ju vitar od nenavidnosti ne povali, da ju magla od neumjeteostva ne obujmi« (posveta Puciću); »i zahvaliste mi, i platu imah, što katance stavih na njeke zle jezike koji za zlo imaju ono što im se za dobro čini« (prolog Dugoga Nosa). Međutim, Držić se osvrće i na konkretne prigovore: sumnjalo se da vlada versifikacijskom meštrijom (»I ne mogu vjerovat da ja umijem veras učinit«, Marin Držić svojim prijateljem), odn. da je pjesnik uopće (»Mnozi su nesviesni i ćudi nemile / ki vele: ’Držić sni da opće š njim vile, / ke ljube i mile mladiće ljuvene / i kim pjesni dile kraj rike studene’«, poslanica Sabu, s. 11–14), zatim da Dubrovnik ima samo jednoga pravog pjesnika, a upravo je toga pokrao Držić (»A zli se dresele, kako sve kim vlada / nenavis; tim vele: ’Toj nî čâs od Grada, / i ako ’e, nî sada pjesnivac neg jedan / zemaljska ki sklada i rajska u pjesan, / od Boga ki bi dan ovojzi državi / za ures prislavan kim da se proslavi. / U pjesan taj stavi sve Držić što poje!’«, poslanica Sabu, s. 29–35). Ismijavao se i Držićev boravak u inozemstvu na školovanju: »’Istina nije toj, Vlašiću!’ veljahu, / ’Držića svi znamo pobolje nego ti, / priko mora tamo ki ȕčî sviriti, / komu se raspuknu sviraoca učeći, / a grlo zamuknu, u Gradu hoteći / s spievaoci boljima glasom se natjecat, / visok glas tko ne ima, s kojim ga nî spievat!’« (drugi prolog Tirene, s. 122–128), što je zacijelo morao biti odgovor na podrugljivu konstataciju u prvom prologu Tirene »Tko doma ne sidi i ne haje truda, / po svietu taj vidi i nauči svih čuda« (s. 105–106), nakon koje je uslijedio panegirik što ga je Držić sam sebi ispjevao. Ostavio je Držić i dvije vremenske indikacije važne za određivanje izvedbi njegovih djela. U drugom prologu Tirene upotrijebit će priložnu oznaku onomlani: »Onomlani u pjesni pripièva Ljubmira / i vile ljubezni i divjač satira; / ma vjetri ne daše ništa čut, brate moj! / Sjever odtud dmaše usiono tolikoj, / da srca pucahu od studeni i mraza, / ter ljudi bježahu smrtnoga poraza« (s. 141–146). Budući da je taj prolog izgovoren na izvedbi Tirene na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegretti 1551, onomlani upućuje na 1549, pa znamo da je i nakon praizvedbe 1548, a prije prikazivanja na rečenom piru, Tirena izvedena još jedanput. Ta je izvedba bila ometena lošim vremenom, a u knjiž. historiografiji uobičajeno je tumačenje da je predstava prekinuta, premda to Držić nigdje ne kaže; on samo primjećuje da je bilo hladno i da su ljudi bježali, no ne i da predstava nije izvedena do kraja. U prvom prologu Dunda Maroja negromant podsjeća gledatelje da su prošle »tri godine« otkad ih je posjetio. Budući da ubrzo spominje katance koje je stavio »na njeke zle jezike«, očito je da – zakriven maskom Dugoga Nosa – govori o svojem kaz. nastupu, a iz drugoga se prologa saznaje da je riječ o »Komediji od Pometa«. Kako se iz sadržaja Dunda Maroja vidi da se zbiva u vrijeme svete godine (1550), što znači da je komedija izvedena sljedeće, 1551, sintagma »tri godine« upućuje da je Pomet izveden 1548. O Držićevoj lektiri nema zapisa; u izjavi o posljednjim danima Pera Primovića kaže da je boravak uz Perovu postelju kratio čitanjem (»Sendo io in sua camera appresso il fuoco con un libretto che legevo…« – »Dok sam bio u njegovoj sobi kraj vatre s nekom knjižicom koju sam čitao…«), no ne navodi o čemu je riječ. Tek je u prologu Skupa spomenuo Plauta: »A komedija mislite kakva će bit? Starija je neg moj djed i pradjed, starija je neg stara komarda, gdje se djeca sad kuplju, starija je neg kruh potor, sva je ukradena iz njekoga libra starijeg neg je staros, – iz Plauta; djeci ga na skuli legaju«. Iz izjave u parnici braće Primović saznaje se da je boravio u Veneciji, da je pohodio Murano i otok San Giorgio, a iz pisama medičejskome dvoru da je u Firenci bio od svibnja do kraja kolovoza 1566. Iz potonjih dokumenata doznaje se da je svjedočio napadu dubr. plemića na Lorenza Miniatija (»a ja sam bio tu i nisam mogao ništa učiniti«), te da je posredovao u ublažavanju kazne odsijecanja ruke nekom mladiću koji je potaknuo napad na neimenovanoga plemića (»Na moju molbu ispravi se tolika nepravda, ali je spomenuti dječak ipak bio osuđen na dugotrajno tamnovanje u okovima i još je i danas tamo«). Konačno, iz eminentno Držićevih tekstova saznaje se koga je poznavao i s kim je bio u dobrim odnosima: plemiću Marinu Ivanovu Puciću posvetio je Tirenu, a S. Menčetiću pojadao se zbog potvora o plagijatu; Luka Nikolina Sorkočevića i Frana Franova Lukarevića spominje u pismu Francescu Mediciju od 28. VIII. 1566; plemići Miho Marinov Menčetić Matufić i Ivan Dominikov Ranjina potpisali su se na mjenicu koju je izdao Martinu Šumičiću; u kući P. Primovića bio je čest gost, a bio je uz njega i kad je umirao (»Io pre Marino di Darsa domandato circa el primo capitulo che comincia ’Che molti mesi avanti, etc.’ per dico et affermo esser così il vero che del mese di Decembre passato essendo io in Venetia messer Piero di Primo mi facea molte carezze et voleva che spesse volte che io fussi insieme con esso lui, et andando hor à Murano a suo giardino et hora a qualche altro luogo…« – »Ja, svećenik Marin Držić, upitan u vezi s prvom glavom koja počinje ’Mnogo mjeseci prije itd.’, velim i tvrdim kako je istina da se gospodin Pero Primović, kad sam prošloga mjeseca prosinca došao u Veneciju, prema meni odnosio s mnogo ljubaznosti i da je želio da često budem s njim, čas na Muranu u njegovu vrtu a čas na kojem drugomu mjestu…«); poznavao je Miniatija, a budući da u pismu Cosimu od 2. VII. 1566. navodi zgražanje Lodovica Beccadellija, koji je s prozora gledao kako plemići tuku Miniatija i odvode ga u tamnicu, vjerojatno je i s njim dolazio u kontakt (Beccadelli je bio dubr. nadbiskup 1555–64). S Vetranovićem je sigurno bio u mnogo bliskijim odnosima no što se to može naslutiti iz nekoliko spomena u prolozima, a da je tomu tako potvrđuje Pjesanca Marinu Držiću u pomoć te dvije emotivne nadgrobnice koje je Vetranović napisao povodom njegove smrti (Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba, Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina). Držić je poznavao Julijana Marinova Turčinovića (»Svitli je stan ovoj Džula Pjorovića, / u Gradu tolikoj počtena plemića, / ki srebro mjeraše, Pribate, starići, / i srebrom pijaše s družinom plemići«, drugi prolog Tirene, s. 35–38), Rada (Rafa) Marinova Gučetića (»Dođe njetko, upita: ’Tko maškaratu u Rafa arecitava?’… Dođe Gardzarija, družina Rafova«, Džuho Krpeta), Stjepana Dragojeva Crijevića (»I Stijepo sam i satir sam: kako Stijepo gostom se ne pripadamo; – kako satir, da vam povijem smijeh«, prolog Skupa), Vlaha Valentinova Sorkočevića (»Vila: Pirnici, znajući ja vila od planina srce Vlaha Sarkočevića er je vele užeženo za obeselit vas, Vlaho prid nas vile velike je molbe činio da mi vile dođemo na njegov pir. I budući Vlaho mladić slatke riječi, crnok, plemenite ćudi, naučan s lovom se vraćat doma, ùmje toliko, er mi vile od planine dođosmo na njegov pir s našijem pjesni, s našijemi igrami i s našijemi ostalijemi planinskijemi salaci za Vlahu ugodit a vam kojigod plakijer dat«, drugi prolog Grižule; »Plako: A to je, er Ljubav večeras hoće združit Vlaha Sarkočevića svojom vjerenicom, a to se ne može učinit bez čiste Dijane«, IV, 6), Junija Mihova Bunića (»Obložder: Džono se Miškinov ženi«, Pjerin, V). Ako spomenutim osobama pribrojimo i imenom nespomenute plemiće i plemkinje za čije je pirove pisao drame te one koji su mu posuđivali novac, bili jamci ili svjedoci u sporovima, o kojima svjedoči suhi adm. stil kancelarijskih zapisa, Držić je nedvojbeno imao širok krug prijatelja. Kako su oni njega doživljavali, možemo samo nagađati, no zacijelo ne onako kako se duhovito predstavio u Skupu: »Dum Marin me zagovori: ’A lemozine pomanjkaše, a devocijoni nije veće u krstjanijeh, a ne dava se pjet’« (IV, 3).

Autor: Milovan Tatarin