ANTIPETRARKIZAM

ANTIPETRARKIZAM, pojava oprečna petrarkizmu, kojom se označava negativna reakcija na univerzalnu pojavu mahom ljubavne poezije koja je u XV. i XVI. st. nastajala pod izravnim ili neizravnim utjecajem Francesca Petrarce.

Već je u XIX. st. Arturo Graf napisao temeljnu studiju o antipetrarkizmu, podastirući obilje reakcija na artificijelnost petrarkističke lirike, koja ne samo što je dosegnula visok stupanj konvencionalnosti nego se našla u sukobu s posve oprečnim manirističkim težnjama u eur. književnosti. Definirajući antipetrarkizam kao »djelomice otpor i suprotstavljanje općoj prolaznoj modi, djelomice izraz novih shvaćanja i ideala u životu i umjetnosti«, Graf navodi autore koji su se u svojim djelima suprotstavljali petrarkizmu: Francesco Berni (oko 1497–1535), Pietro Aretino, Antonfrancesco Doni (1513–74), Niccolò Franco (1515–70), Ortensio Lando (1512–53). Među hrv. antipetrarkistima prepoznaju se M. Držić, Dinko Ranjina (1536–1607), Dominko Zlatarić (1558–1613) i dr. Antipetrarkizam je eur. pojava, koegzistentna petrarkizmu, koja nije bila usmjerena protiv velikog uzora, nego je negirala poeziju njegovih sljedbenika i imitatora, konvencionalnost forme, stereotipnu frazeologiju, ustaljenu metaforiku, strukturalni pluralitet, neoplatonizam, artificijelnost, hiperprodukciju i zloporabu tal. metričkih oblika izvan Italije, osobito soneta. Frano Čale u monografiji Petrarka i petrarkizam (1971) napominje da se antipetrarkizam može shvatiti i »kao svaka težnja u poeziji suprotna Petrarkinim i petrarkističkim nadahnućima i platonističkim očitovanjima«, pa tako ističe da ona postoji i prije Petrarce, navodeći pritom burlesknu i realističnu ili građansku poeziju kakvu je pisao Cecco Angiolieri (oko 1260 – 1311. ili 1313). Čale razlikuje sve druge antipetrarkizme od onoga koji je nastojao spiritualizirati Petrarcin Kanconijer, čija je složena ljubavna simbolika značila opasnost ćudorednim renesansnim puristima, kod kojih su se javile moralizatorske intencije. Zato su Petrarcini stihovi postali podložni procesima spiritualizacije, modifikacijama, metamorfozama, moralnim i duhovnim cenzurama. Najpoznatiji predstavnik takva oblika antipetrarkizma bio je Gerolamo Malipièro (umro oko 1547), autor knjige Duhovni Petrarca (Il Petrarca spirituale, 1536). Sama pojava petrarkističke škole proizvela je paradoksalnu činjenicu da su njezini predstavnici pisali antipetrarkističke stihove, blijede parafraze nedostižnoga uzora, pa je surogat za višeslojnu Petrarcinu simboliku postajao bujni erotizam i eksplicitna lascivnost, kakva se primjerice nalazi kod hrv. petrarkista Šiška Menčetića. Naglašeni erotizam svojstven je osobito francuskoj i hrv. petrarkističkoj lirici. Najistaknutiji antipetrarkist F. Berni, začetnik tzv. berneskne lirike i protivnik Pietra Bemba, među inim žalcima uperenima protiv petrarkističke izlišnosti, napisao je poznatu parodiju Bembova soneta Valovit zlatan pram ko ambra čista (Crin d’oro crespo e d’ambra tersa e pura). Čale zapaža da je Berni odabrao »upravo tipski obrazac ’petrarkiranja’ kao motiv svoje poruge«, Bembovu imitaciju Petrarce. U Bernijevoj interpretaciji idealna gospa ima izborano čelo, srebrne pramenove kose, rijetke zube, kratke bijele ruke i sl., kojoj bi hrv. inačica bila pjesma Na rasad strašilo od gaća postavi Marina Kabužića. Svjestan klišejiziranosti pojedinih petrarkističkih izraza, D. Ranjina napisao je persiflažu Jadovni zleče moj zavidos s kim bjesni, usmjerenu protiv uporabeizlišnih deminutiva u poeziji preteča Š. Menčetića i Džore Držića, koje je inače poštovao i objavio im stihove u zbirci Pjesni razlike (1563). Antipetrarkizam, kao i petrarkizam u djelu M. Držića bio je poticaj mnogobrojnim kritičkim studijama. Pišući o petrarkističkim elementima u Držićevu opusu, Rafo Bogišić rezimira koegzistenciju realističnoga i poetskoga/petrarkističkoga pola, čime dovodi u pitanje stariju kritiku koja je oštro razlikovala Držićeve Pjesni kao mladenačku stvaralačku fazu od zreloga dramskoga rada (Marin Držić – petrarkist, 1958). Svetozar Petrović se priklanja Bogišićevu gledištu o Držićevoj poeziji, koja nije isključivo produkt mladenačke faze odijeljen od komediografskoga rada, nastao prije pjesnikova odlaska u Italiju, te smatra »da nije ispravno vidjeti u Držićevu petrarkizmu odbačeni pol njegove ličnosti, jer se u renesansi ova dva puta nisu isključivala i nije se moralo prevladati i napustiti jedno da bi se dostiglo drugo« (Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, 1967). Premda Petrović napominje da je pojedinim Držićevim stihovima – koji su tipični uzorci petrarkističke poezije – u Grižuli i komediji Tripče de Utolče »efekt komičan« i da »je u pitanju svojevrsna ironija«, nigdje eksplicitno ne spominje antipetrarkizam kao termin. Štoviše, zaključuje da Držić »u usta svojih komičnih ličnosti nije stavljao stihove kakve je sam pisao, već one koje je smatrao staromodnima ili uopće slabima«, a samim time nije podvrgnuo ruglu petrarkizam uopće. Ni Josip Torbarina ne spominje termin antipetrarkizam, ali o njemu neizravno govori, ocjenjujući Pjesni kao neoriginalne, jednolične, u kojima ima »začudno mnogo ponavljanja« (Marin Držić, pjesnik, 1969). Torbarina poeziju pronalazi u Držićevim dramama, dok je sa »stanovišta pjesničkog izraza Hekuba njegova najzrelija i najsavršenija drama u stihovima«. Daje iscrpan popis primjera o Držićevu ironiziranju petrarkizma, a na njegov rad nastavlja se studija F. Čale Antipetrarkizam Marina Držića (Petrarka i petrarkizam). Za F. Čalu je Držić »jedan od izrazitih antipetrarkista« te »ako i prihvatimo tezu da u njega koegzistiraju oblici suvremenoga konvencionalnog pjesništva i njima suprotni stavovi, onda ćemo istaknuti da se ti prvi svode na Pjesni ljuvene, sporedne u njegovu stvaranju, a drugi su trijumf nadahnute umjetnosti u djelima nasmijanog i razbarušenog, misaonog i zlobnog antipetrarkističkog komediografa«. Tezu potkrepljuje nizom primjera koje pronalazi u Držićevim komedijama, od Dunda Maroja (kurtizana Laura), preko Skupa (sentencija »Amor nije amor, zlato je amor«, I, 5) do komedije Tripče de Utolče (parodija LXI. Petrarcina soneta Blažen nek’ dan je, i mjesec, i ljeto (Benedetto sia ’l giorno, e ’l mese, et l’anno) u replici Lone de Zauliga »A ovi benedeti i blaženi dan…«, III, 5) i dr. Uz fenomen antipetrarkizma opservira i fenomen antifeminizma te sublimira kritičke postavke u dihotomiji petrarkističke tradicije pastorale i realizma komedije. Snježana Husić u radu posvećenu antipetrarkizmu u Grižuli, oprezno iznosi tezu o paralelizmu oprečnih tendencija petrarkizma i antipetrarkizma, pri čemu je potonji tek uvjetovan i ograničena dosega, »protiv neprimjerenih njegovih manifestacija i njegove moralno sumnjive primjene« (Antipetrarkizam Marina Držića suprotiv ljudima nahvao, 1996). Držićev antipetrarkizam razjašnjava »prosvjedom protiv zlouporabe lirike u cilju prikrivanja neljudske naravi ’ljudi nahvao’«.

Autor: Viktoria Franić Tomić