GAVELLA, BRANKO

GAVELLA, BRANKO, hrvatski kazališni redatelj, pedagog, teatrolog, kazališni kritičar i prevoditelj (Zagreb, 29. VII. 1885 – Zagreb, 8. IV. 1962).

Pir mladog Derenčina

Pir mladog Derenčina, Zagreb, 1939.

Filozofiju i germanistiku studirao u Beču, gdje je 1908. doktorirao. Od 1909. bio je zaposlen u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a 1910. počeo je pisati kaz. kritike u zagrebačkom njem. dnevniku Agramer Tagblatt. Kao redatelj debitirao je 1914. u HNK-u u Zagrebu (Friedrich Schiller, Messinska vjerenica), gdje je 1918. postao dramaturgom. Bio je ravnatelj Drame HNK 1922–26, direktor Drame Narodnog pozorišta u Beogradu 1926–28, redatelj u mnogim jugosl. kazalištima 1929–31 (Osijek, Ljubljana i dr.). God. 1931–39. režirao je u Brnu i Pragu, a stalno gostovao u Ljubljani; 1938. režirao u Sofiji i Milanu (La Scala), a 1939. vratio se u Zagreb, gdje je ostao do 1943, kada je prešao u Beč, a potom u Češki protektorat. U Bratislavi i Ostravi djelovao do 1947, potom otišao u Ljubljanu, gdje je režirao u Slovenskom narodnom gledališču i postao profesorom na Akademiji za kazališnu umjetnost. Od sezone 1950–51. bio je angažiran u zagrebačkome HNK-u, a 1950. jedan je od utemeljitelja Akademije za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti). Režirao u Ljubljani, Trstu i Beogradu, a od 1953. i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Zajedno sa skupinom mlađih redatelja i glumaca osnovao je 1953. Zagrebačko dramsko kazalište (danas Dramsko kazalište »Gavella«), koje je počelo djelovati 1954. God. 1961. izabran je za redovitoga člana JAZU. Objavio je brojne eseje i rasprave o teoriji glume, hrv. dramskoj književnosti (M. Držić, Miroslav Krleža, Ivo Vojnović), teatrološkim (Hrvatsko glumište) i kulturnopovijesnim, odn. sociopolitičkim problemima (Fizionomija jedne generacije). U više od četrdeset pet godina djelovanja režirao je 279 dramskih i opernih djela. Prevodio je dramska djela i operna libreta s njemačkoga (Gerhart Hauptmann, Gotthold Ephraim Lessing), francuskoga (Alfred de Musset, Marcel Pagnol), češkoga (Karel Čapek), engleskoga (W. Shakespeare) i talijanskoga (Luigi Illica – Giuseppe Giacosa). Objavljena su mu djela Hrvatsko glumište – analiza nastajanja njegova stila (1953), Glumac i kazalište (1967), Igralec in gledališče (1968), Književnost i kazalište (1971), Izabrana djela (1971), Drama i teatr (1976), Teorija glume (2005), Dvostruko lice govora (2005).

Gavella, Skup

Branko Gavella, Skup, HNK Zagreb, 1950
(Nikša Stefanini kao Zlati Kum i Ivona Petri kao Dobre)

Režirao je sljedeća Držićeva djela: Pir mladog Derenčina (spoj i dramaturška obradba Robinje Hanibala Lucića i Držićeve Tirene; zajedno s Mihovilom Kombolom, HNK, Zagreb, 1939); Tirena (Dubrovačke ljetne igre, 1958; Zagrebačko dramsko kazalište, 1959); Dundo Maroje (Hrvatsko državno kazalište Sarajevo, 1942, obradba Marko Fotez); Skup (HNK Zagreb, 1950 – nadopuna krnjega završetka M. Kombol); Hekuba (Dubrovačke ljetne igre, 1959). Objavio je esej Marin Držić: portretna skica (Književnik, 1952, 2), te članak Uz »Hekubu« (u prigodnoj publikaciji Dubrovačkih ljetnih igara, 1959). Nakon uspjeha Fotezove obradbe Dunda Maroja (1938), Gavella nastoji dati i vlastiti prinos Držićevoj scenskoj renesansi te zajedno s M. Kombolom 1939. dramaturški obrađuje i adaptira spoj Lucićeve Robinje i Držićeve Tirene pod naslovom Pir mladog Derenčina, pri čemu Držićevo djelo ima funkciju pirne drame u čast matrimonijalizacije dvoje mladih zaljubljenika. Iz Kombolova predgovora tiskanom izdanju Pira mladog Derenčina (1939), doznaje se da je posljednji prizor Robinje uvod u finale gdje se »’Tirena’ u obliku pozornice na pozornici daje pred Dubrovčanima i njihovim gostima kao publikom«. Prema Kombolovim riječima, ta je adaptacija uz neznatne intervencije obje drame u njihovoj biti ostavila netaknutima. Scenski joj je uspjeh bio tek djelomičan, budući da je zagrebačkom pozornicom vladala još uvijek prpošna razigranost adaptiranoga Dunda Maroja. Gavella je potom u Sarajevu postavio 1942. Dunda Maroja u Fotezovoj obradbi (što je poslije, nakon zauzimanja za izvođenje izvornih autorovih tekstova, vješto prikrivao pa i tajio), ali se iz redateljske knjige može razabrati kako je u Fotezov tekst predstave ubacivao pojedine riječi i fraze iz Držićeva izvornika koje je Fotez uklonio. Režija Skupa 1950, prva novovjeka izvedba integralnoga teksta komedije (s Kombolovim dopisanim završetkom), utrla je put Dundu Maroju(1955) Mladena Škiljana i u polemički intoniranim raspravama s Fotezom i njegovim sljedbenicima o mogućnostima ili nemogućnostima izvođenja Držićeva izvornika, iznijela pobjedu nad dotada uvriježenim adaptacijama. Taj Skup, proglašen »scenski nezgrapnim« i »teškim«, čak i atipičnim, bio je preteča onakvom čitanju autorova djela u kojem se karakterne devijacije protagonista i prije poznatih rasprava o prologu Dugoga Nosa stavljaju u prvu interpretacijsku razinu. U dvjema Tirenama, posebice onoj dubrovačkoj 1958. izvedenoj u parku Muzičke škole, Gavella nastoji i uspijeva dokazati autentičnu životnu uvjerljivost Držićeve pastorale, njezinu, kako je poslije pisao, »rudimentarnu doživljajnu logiku«.

Gavella, Hekuba

Branko Gavella, Hekuba,
Dubrovačke ljetne igre, 1959.

Režija Hekube o njezinu 400-godišnjem jubileju 1959. na gradačkoj esplanadi ponad Danača nije bila samo kulturnopovijesni pothvat. Na samom završetku Gavellina životnoga i redateljskoga puta, ta je predstava dokazala opravdanost borbe i uložena truda za novo shvaćanje Držićeva teatra. U eseju Uz »Hekubu«, koji je nastao kao priprema za tu režiju, Gavella piše o »latentnom naginjanju Držićeva stvaranja ka krvavoj potresnosti skidanja grčevito držane komične maske s obraza, koji će se lakše pomiriti s tim da nosi tu komičnu masku, no da se otkrije sva fizionomijska golotinja koja se skrivala pod tim maskama«. Polazeći u analizi Hekube s pozicije kako je kod Držića »najsnažniji akcent cijelog tog stvaranja u suštini tragičan«, autorovu tragediju smatra vrhuncem njegova dramskog izraza, jer njezin stil »daleko nadmašuje često veoma nasilno kovane stihove u ’Tireni’ koji se ovdje slijevaju bez govornih poteškoća koje nalazimo još u ’Tireni’ s dramskim dahom lica kojima su stavljeni u usta«. Gavelline režije Držićevih djela, jednako kao i njegovo zauzimanje za izvođenje autentičnih autorovih tekstova u krugu svojih učenika i sljedbenika, važan su prinos Držićevoj scenskoj recepciji u novijem hrv. glumištu.

Autor: Nikola Batušić