TASSO, TORQUATO

TASSO, TORQUATO, talijanski pjesnik i dramatičar (Sorrento, 11. III. 1544 – Rim, 25. IV. 1595).

Studirao pravo u Padovi i Bologni, zatim filozofiju, koju je završio 1565. Nakon studija zaštitnikom mu je postao kardinal Luigi d’Este, a nakon dolaska u Pariz Alfonso II. d’Este. Dvadesetak godina proveo je u Ferrari. Zarana je duševno obolio, što se manifestiralo u obliku religijskih skrupula i pretjerane samokritike, a potom kao manija proganjanja. Nakon što je izišao iz bolnice u tvrđavi sv. Ane, u kojoj je ostao osam godina, otišao je u Rim, gdje je umro u samostanu sv. Onofrija. Pisao je mnogo, posebice lirske sastavke, često i po narudžbi (primjerice, Lucreziji Bendido, Lauri Peperari i Cvijeti Zuzorić), zatim oko dvije tisuće soneta, kancona, madrigala i stanca različite naravi, koji su okupljeni pod naslovom Stihovi (Rime). Najuspješnijim mu se segmentima lirskog opusa smatraju nedovršena Pjesma Metauru (Canzone al Metauro) i lirski sastavak Renatinim kćerima (Alle figlie di Renata). Najpoznatija mu je pastoralna drama Aminta (1581), koju je na hrv. jeziku u Veneciji 1580, pod naslovom Ljubmir, pripovijes pastirska, prije izvornika objavio Dominko Zlatarić, a središnjim se dijelom njegova knjiž. opusa najčešće proglašava ep Oslobođeni Jeruzalem (Gerusalemme liberata, 1575), u dvadeset pjevanja u oktavama, u kojem se opjevavaju događaji vezani uz Prvi križarski rat. U zatočeništvu je napisao velik broj Dijaloga (Dialoghi) te oko dvije tisuće pisama (Lettere), koja se mogu smatrati njegovim intimnim svjedočanstvima o suvremenicima i onodobnim društv. prilikama. Potkraj života napisao je ep Osvojeni Jeruzalem (Gerusalemme conquistata, 1593), svojevrstan nastavak prvoga epa. U mladosti se intenzivno bavio naravi pjesničkog umijeća, osobito teorijskim promišljanjem knjiž. žanrova, čega su rezultat Razmatranja o pjesničkom umijeću (Discorsi dell’arte poetica) i Razmatranja o viteškom spjevu (Discorsi del poema eroico). Okušao se i u pisanju tragedija, ponajprije u duhu ant. uzora (Kralj Torrismondo – Il re Torrismondo, 1587).

Za hrvatsku knjiž. historiografiju važan je odjek njegovih djela u knjiž. kulturi dubrovačkoga ranoga novovjekovlja. Osim D. Zlatarića, Amintu je na prijelazu XVI. i XVII. st. prepjevao Sabo Gučetić Bendevišević (Raklica, oko 1600), epilog Aminte (Amore fuggitivo) adaptirao je Sabo Bobaljević pod naslovom Majka Venere ište Kupida, svoga sina, od nje izgubjena, a potkraj XVII. st. Dživo Šiškov Gundulić (Radmio, izveden 1700). Pojedine epizode iz Oslobođenog Jeruzalema nadahnule su Ivana Gundulića i Junija Palmotića (Armida) te Vicu Pucića Soltanića (Sofronija i Olindo), a mnogobrojne reminiscencije iz Tassova epa prisutne su i u Gundulićevu Osmanu, Obsidi sigetskoj Petra Zrinskoga itd. M. Držića i njegov opus dovodi u vezu s T. Tassom Frano Čale (Marin Držić: Djela, 1979), ističući njegove pastoralno-mitološke drame, ponajprije Tirenu, kao prethodnice kanoniziranoga oblika Tassove pastoralne dramaturgije.