ŠKILJAN, MLADEN

ŠKILJAN, MLADEN, hrvatski kazališni redatelj i filmski dramaturg (Zagreb, 24. XII. 1921).

Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1940. bio je član Družine mladih, koju je nakon povratka iz Pariza utemeljio i vodio Vlado Habunek. Kaz. djelatnost nakon 1945. nastavio je u okviru Radio Zagreba, gdje je radio kao dramaturg i redatelj. U kazalište je ušao 1951. kao asistent i koredatelj s Brankom Gavellom (HNK Zagreb, Eshil, Agamemnon). God. 1953–66. bio je redatelj u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK, danas Dramsko kazalište »Gavella«), odakle se vratio u HNK, gdje je 1970–74. obnašao dužnost intendanta. U stručnoj je periodici pisao članke o problemima tzv. poetskoga teatra i kaz. organizacije. Prevodio je drame sa starogrčkog i francuskog (Aristofan, Molière). Od šezdesetak režija najzapaženije su ostvarene na temelju djela sljedećih autora: John Steinbeck (O miševima i ljudima, ZDK, 1954), Eshil (Žrtva na grobu, ZDK, 1955), Marin Držić (Dundo Maroje, ZDK, 1955, prva novovjeka izvedba integralnoga teksta komedije), Molière (Scapinove spletke, ZDK, 1956), Samuel Beckett (Svršetak igre, ZDK, 1959), Marijan Matković (Vašar snova, ZDK, 1958), Mirko Božić (Svilene papuče, ZDK, 1960), Anton Pavlovič Čehov (Galeb, ZDK, 1962), S. Beckett (Divni dani, HNK, 1965), M. Matković (Ranjena ptica, HNK, 1966), Miroslav Krleža (Balade Petrice Kerempuha – vlastita scenska adaptacija, HNK, 1969), Śūdraka (Glinena kolica, HNK, 1979), M. Krleža (Golgota, HNK, 1977), Henrik Ibsen (Divlja patka, HNK, 1987) i William Shakespeare (Hamlet, HNK, 1980).

Škiljan, Dundo Maroje

Mladen Škiljan, Dundo Maroje, Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1955
(Ivan Šubić kao Bokčilo, Drago Mitrović kao Tripčeta i Mladen Šerment kao Dundo Maroje)

Škiljan je režirao jedno Držićevo djelo, komediju Dundo Maroje – uvijek s cjelovitom ili djelomičnom dopunom Mihovila Kombola – u više različitih postava: ZDK, 1955; HNK, 1967, 1971; Dubrovačke ljetne igre 1972 (predstavu je prema zagrebačkom predlošku iz 1971. za prostor Prid Dvorom adaptirao Petar Šarčević). Od Gavelline režije Skupa (HNK, 1950), započela je u zagrebačkoj redateljskoj školi isprva latentna, a poslije sve izraženija polemika s dotadašnjom praksom izvođenja Držićeva djela u adaptacijama, odn. preradbama Marka Foteza. Premda je i Gavella izvornik Skupa uz Kombolovu nadopunu »priredio za scenu«, njegova je adaptacija otvorila put Držićevim izvedbama koje su najvećim dijelom teksta predstave počivale na izvorniku. Inicijalni je, najvažniji i presudni korak u tom smjeru učinio Škiljan prvom režijom Dunda Maroja (1955) krnji završetak kojemu je nadopisao M. Kombol, potvrdivši uz zauzimanje cijelog ansambla uvjerljivost i životnost izvornika. Tada su se prvi put na suvremenoj hrv. sceni čula oba prologa, popis osoba bio je gotovo identičan Držićevu, a među mnogobrojnim zapaženim glumačkim kreacijama dominirao je Pero Kvrgić kao Pomet. Premda su glasovi javnosti bili disonantni, Škiljan je tom predstavom definitivno s hrv. pozornica odstranio Fotezove adaptacije, utrvši tom pov. predstavom put svim potonjim inscenacijama Dunda Maroja. Druga Škiljanova režija (1967, HNK na pozornici Radničkoga sveučilišta zbog adaptacije središnje zgrade) nije postigla značajniji uspjeh. U vertikalnom scenskoprostornom rasporedu glumačka je igra patila od stereotipnih rješenja, a redatelj se djelomice koristio prethodnim iskustvom, ne težeći novijim interpretativnim akcentima koji bi Držićev tekst znatnije osuvremenili. Svojega je trećeg Dunda Maroja (1971) Škiljan realizirao pred spuštenim željeznim zastorom na prosceniju i prekritom prostoru orkestra HNK, koristeći još i postrane lože u prosceniju te dio gledališta. Ograničivši time glumačko agiranje na gotovo isključivo longitudinalnu dimenziju, redatelj je došao u raskorak sa svojim teorijskim prolegomenama za predstavu u kojima je tvrdio da upravo takvo scenskoprostorno rješenje odgovara Držićevoj komediji smještenoj u zlato zagrebačke neobarokne scenske kutije. Revijalno koncipirani završetak (poput onoga iz 1967), u kojem glumačka družina nastoji hinjenim veseljem izmamiti pljesak gledališta, nije postigao uspjeh, kao što ni ta režija u adaptaciji P.Šarčevića pred Kneževim dvorom u Dubrovniku 1972. nije uspjela prijeći u sljedeću sezonu.

Podijelite:
Autor: Nikola Batušić