PLAKIR (PLAKO)

PLAKIR (PLAKO), lik u drami Grižula, Kupidov sin.

Zidarić kao Plakir

Krešimir Zidarić kao Plakir i Nikola Car kao Kupido, Plakir iliti Grižula,
Dubrovačke ljetne igre, 1975 (redatelj Joško Juvančić)

Pojavljuje se u prvom, trećem i petom prizoru drugoga čina, šestom prizoru trećega čina te petom i šestom prizoru četvrtoga čina. Oca naziva »malahni ćaćko moj« (II, 1), nikad imenom Kupido, nego samoLjubav (II, 1; III, 6; IV, 6) i Žuđenje (IV, 5, 6). Na očevu molbu da uhvati vilu koja podcjenjuje »vlas ljuvene kriposti« obećava da će zapovijed izvršiti i pokazati da je njegov pravi sin. Postavivši zamku, razrađuje plan kako će namamiti vilu: prve koje naiđu opčinit će slatkim riječima, a kad budu vidjele da je sam, pokušat će ga uhvatiti, on će pobjeći, a jedna će pasti u zamku. Kad to bude pokušao, vile će ga iz svojega dvora napasti jabukama, a on će pobjeći. Kad se Vila ipak uhvati u zamku, povest će ju – bez obzira na njezine molbe da ju pusti – u očev dvor. Nakon što to učini, vraća se s Kupidovim lukom i strijelama, no neoprezno upadne u zamku koju su njemu postavile vile. Pravda određuje da se Plakira omrči, jer »kako srce ima gorko i grubo, da i obraz ukaže gork i grub« (IV, 6). Moli za milost, pojašnjava da se bijelim vilama ne dostoje crna djela, no Dijana ga osuđuje na tamnicu. Ipak, Plakir je svjestan da će njegovo zarobljavanje donijeti nešto dobro: »Od sužanstva Plakirova da i vile plakir imaju; ma sužanstvo Plakirovo hoće još velik mir učinit među čistom Dijanom i među goruštom Ljubavi. A to je, er Ljubav večeras hoće združit Vlaha Sarkočevića svojom vjerenicom, a to se ne može učinit bez čiste Dijane; uvrću se, da mir među njimi učinim i da čistoća i ljubav od sada jedan bez drugoga nigda ne stoji i, bijele vile, veće Plako neće vaš neprijatelj bit« (IV, 6). Plakir je prikazan kao lukavac koji kroz cijelu dramu lisiči. »Trijeba je lisičit!«, kaže on, »nije ga vazda strjelami igrat, – varkami se je sada pomoć« (II, 3), podsjećajući time na strategiju Dunda Maroja i sina Mara u komediji Dundo Maroje, za koje će Pomet u jednom trenutku reći: »Lisiče otac i sin. Bože, tko će dobit?« (IV, 2). Plakir je najprije samouvjeren i slatkorječiv, kad ga vile zarobe ponizan je i pokušava se izvući laskajući, no kad mu to ne uspije, pretvorit će se u tobožnjega mirotvorca, iskorištavajući pirnu prigodu. Premda mitol. lik, dobio je osobine himbena prevrtljivca, ponaša se nahvao. Svjestan važnosti erosa u čovjekovu životu, Plakir se često fonosimbolično poigrava značenjem svojega imena (plakijer: užitak, naslada; lat. placere): »Neka, jeda vam Plako plakijerom plati« (II, 5); »Bez Plakira ti ne mož plakir imat; a hoću da i moj otac Ljubav od ovoga lova plakir ima« (III, 6); »Plakir ima plakir od Plakira koji ima«; »Plakir je za plakir dat; a koga Plakir hita, taj je, što se reče, na plakir došao. Nisam zločinac, ma za plakir, bez koga vile čemu su?« (IV, 5); »Vi ocrniste plakira od svijeta. Plakir da je vam s radosti vazda izmiješan, a plakijerom da med i jad okušate a mojotac Žuđenje potvrdi ovi blagosov« (IV, 6).

Podijelite:
Autor: Milovan Tatarin