OSMANSKO CARSTVO

OSMANSKO CARSTVO, islamska država koja je na vrhuncu moći u XV. i XVI. st. zauzimala veći dio jugoistočne Europe, Irak, Siriju, Izrael, Egipat, Sjevernu Afriku do Alžira i Arapski poluotok.

Osmansko Carstvo

Osmansko Carstvo u razdoblju 1481–1683.

Od pograničnoga seldžučkog emirata (kneževine) u XIII. st., nakon osvojenja arap. zemalja 1517, postala je najmoćnija islam. država, a osvajanjima Sulejmana II. Zakonodavca od Srednje Europe do Indijskog oceana postala velika mediteranska i eur. sila. Naziv Osmanlije potekao je od Osmana (oko 1301 – oko 1326), za čije je vladavine započelo oblikovanje osman. države kao nasljedne feud. monarhije. Osman se počeo nazivati beyom (emirom), uspostavio je položaj beglerbega i uveo sustav nadarbina. Budući da je osman. područje graničilo s oslabljenim Bizantskim Carstvom, već je za Osmana započela terit. ekspanzija. Za njegova sina Orhana (oko 1326–62) osvojeni su biz. gradovi u Anatoliji. God. 1326. prijestolnica je premještena u novoosvojenu Bursu, 1331. osvojena je Nikeja, 1337. Nikomedija, a 1345. emirat Karesi, čime su Osmanlije dobili pristup Egejskomu moru. Orhan se umiješao u sukob biz. pretendenata na prijestolje te je 1346. sklopio savez s Ivanom VI. Kantakuzenom i pomagao mu u borbi protiv srp. cara Dušana. God. 1354. osvojio je Ankaru i Galipolje, prvo osman. uporište u Europi. Dovršio je konsolidaciju države podjelom na sandžake, osnovao plaćene pješačke odrede i konjaništvo te ustanovio položaj vezira. Mu-rat I. (1359–89) iskoristio je Galipolje za daljnja osvajanja u Europi. God. 1361. osvojio je Adrianopol (danas Edirne), koji je 1365. postao novom osman. prijestolnicom te ključnim voj. uporištem Osmanlija između Carigrada i Dunava. Iz današnjeg Edirnea Osmanlije su poduzimali voj. pohode prema zemljama jugoist. Europe i ostacima Bizantskoga Carstva.

Karta Osmanskoga Carstva

Karta Osmanskoga Carstva Abrahama Orteliusa, XVI. st.

Osvojenjem Plovdiva 1363. uspostavljen je nadzor nad dotokom žita Bizantu, koji je bio prisiljen plaćati danak. Nakon poraza na rijeci Marici 1371, osvojena je Makedonija, 1382. Sofija, a nakon poraza srpske, bugarske, bosanske i alb. vojske na Kosovu polju (1389) i Srbija. God. 1383. Murat I. ustanovio je naslov sultana. Bajazid I. (1389–1402) pripojio je preostale zapadnoanatolske emirate, 1393. Bugarsku, a 1394. Vlaška je postala osman. vazalna država. Opsada Carigrada 1395–1401. izazvala je križarski rat pod vodstvom hrv.-ug. kralja i rim.-njem. cara Sigismunda Luksemburgovca, koji je završio porazom kršć. vojske kraj Nikopolja 1396, omogućio Osmanlijama prodor do Grčke i Srijema te potvrdio osman. vlast na Balkanu. Pripojenjem države Karaman 1397, centralizirano Osmansko Carstvo protezalo se od Dunava do Eufrata. U to doba bila je stvorena jaka središnja drž. vlast s vezirom (od XV. st. velikim vezirom) na čelu, a zaslužni su ratnici za plaću počeli dobivati osvojenu zemlju, za korištenje koje su morali sudjelovati u voj. pohodima (spahije).

Karta Carigrada

Karta Carigrada Abrahama Orteliusa, XVI. st.

U to doba bilo je stvoreno i elitno osman. pješaštvo (janjičari). U sukobu s mongolskim kanom Timurom Osmanlije su bili poraženi kraj Ankare 1402, Bajazid zarobljen, a u dinastičkim borbama koje su uslijedile među nasljednicima država se privremeno raspala. Za vladavine Mehmeda I. (1413–21) i Murata II. (1421–44. i 1446–51) uspostavljeno je drž. jedinstvo i započelo je novo razdoblje terit. ekspanzije. U prvom ratu s Mletačkom Republikom (1430–32) bio je osvojen Solun i dobiven pristup na Jadran. Obnovljeni su sukobi s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom (obranu kojega je u međuvremenu uspio učvrstiti János Hunyadi) u Vlaškoj i Srbiji, koja je osvojenjem Smedereva 1439. većim dijelom potpala pod osman. vlast. U bitki kraj Varne 1444. bila je poražena ujedinjena ugarska i mlet. vojska, čime je završen posljednji veći križarski pohod protiv Osmanlija, a porazom hrv.-ug. vojskovođe J. Hunyadija 1448. u drugoj bitki na Kosovu polju bila je potvrđena osman. hegemonija na jugoistoku Europe. Za sultana Mehmeda II. Osvajača (1444–46. i 1451–81) osvojen je 1453. Carigrad, koji je pod novim imenom Istanbul postao prijestolnicom Carstva. U razdoblju 1454–63. anektirana je cijela Srbija, 1460. osvojena Moreja (Peloponez), a 1463. Bosna (M. Držić na taj događaj aludira u Dundu Maroju izrekom »Šaptom Bosna poginu«, I, 1). Rat s Mletačkom Republikom 1463–79 (Morejski rat) završio je prepuštanjem Albanije i Moreje Osmanlijama, a 1475.pod vlast Osmanlija došao je i Krim. Želeći ojačati središnju vlast, Murat je konsolidirao i kodificirao političke i adm. običaje nizom zakona (kanuna), obvezatnih za cijelu državu i kompiliranih u zbornike zakona (kanunname). Agrarnom reformom potpuno je proveo feudalizam nadarbina, tj. timarski sustav, čime je bila završena prva faza osman. feudalizma.

Lepantska bitka

Lepantska bitka, London, National Maritime Museum

Bajazid II. (1481–1512) proširio je Carstvo južno od Dunava i Save osvojivši Hercegovinu (1483), ostavivši samo Beograd izvan osman. nadzora. Na istoku su 1484. bile osvojene luke Kilija i Akkerman na sjeverozap. obali Crnoga mora. Sukob oko emirata Zulkadr doveo je do dugotrajnoga rata s Egiptom (1485–91), u kojem su Osmanlije izgubili dio teritorija u ist. Anatoliji. U pomor. ratu protiv Mletačke Republike (1499–1502), pobjedom kraj Lepanta (1499), osman. mornarica afirmirala se kao pomor. sila. Nastavljeni su prodori u hrvatske, slovenske i austr. zemlje. Selim I. (1512–20) nastavio je ekspanzionističku politiku prethodnika. God. 1514–16. pripojio je kurdska područja u ist. Anatoliji i mamelučki vazalni emirat Zulkadr. Nakon pobjede nad Mamelucima kraj Rajdanije blizu Kaira 1517, Osmansko Carstvo bilo je prošireno područjima Sirije, Libanona, Palestine i Egipta, a sveti gradovi Meka i Medina priznali su osman. sultana za svojega zaštitnika, on je pak 1517. preuzeo titulu kalifa. Doba vladavine Sulejmana II. Zakonodavca (1520–66) obilježeno je daljnjim osvajanjima na sjeverozapadu protiv Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i Habsburške Monarhije, na Sredozemlju protiv Mletačke Republike te ponovno protiv Safavida u Perziji. God. 1521. bio je osvojen Beograd, koji je zatvarao put prema sr. Europi. Iduće godine bio je zauzet Rod i osigurana osman. prevlast u ist. Sredozemlju. Zbivanja s Rodom Držić je spomenuo u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566, navodeći da bi se taj otok Turcima moglo oteti lukavstvom i vještinom. Nakon bitke na Mohačkom polju 1526. Ugarska je bila podijeljena na zap. dio, pod vlašću Ferdinanda I., i veći, istočni dio, gdje je vladao Ivan Zapolja, koji je priznavao osman. vlast.

Burgkmair, prizor iz bojeva

Hans Burgkmair, prizor iz bojeva s Osmanlijama u Hrvatskoj u XVI. st., drvorez

God. 1529. prvi su put Osmanlije opsjedali Beč, a prilikom ponovnoga pokušaja zaustavljeni su 1532. kraj Kisega (madž. Kőszeg). Irak i luka Basra osvojeni su 1534, Moldavija i juž. Arabija 1538, a Jemen 1547. Usporedno s tim osvajanjima, Osmanlije su zaposjeli cijelo juž. Sredozemlje, u kojem je osman. vlast prvi priznao Alžir 1519, Libija je bila osvojena 1551, Cipar 1570–71, a Tunis 1574. Na pokušaj Ferdinanda I. da osvoji cijelu Ugarsku, Osmanlije su 1541. zauzeli Budim i anektirali sr. Ugarsku. Pri ponovnom pokušaju osvojenja Beča, Nikola Zrinski zaustavio ih je 1566. kraj tvrđave Siget u jugozap. Ugarskoj. Sigetsku bitku Držić spominje u pismu Cosimu od 3. VII. 1566. kao jednu od mogućih otežavajućih okolnosti provedbe urote, smatrajući da se plan može i odgoditi na neko vrijeme dok se ne vidi ishod sukoba u Ugarskoj. Iste godine kad i Siget Osmanlije su zauzeli Hios, koji je više od dva stoljeća bio u posjedu Genovske Republike, a što Držić više puta navodi u pismima od 2, 3. i 27. VII., premda s različitim konotacijama. Doba Sulejmana II. Zakonodavca, osim znatnoga proširenja Carstva, bilo je obilježeno i promjenama u unutar. uređenju države. Najznačajnija je bila izradba velikoga zakonika koji se bavio zemljišnim, fiskalnim, financijskim i kaznenim pravom i kojim je bilo kodificirano običajno pravo, poglavito u vezi s podavanjima podložnika, zbog čega mu je tur. historiografija nadjenula nadimak Kanuni (Zakonodavac). Izgrađena je jaka, centralizirana država, bilo je omogućeno da u vodeći sloj ulaze i drugi narodi (ne samo stara turska rodovska aristokracija) pod uvjetom prihvaćanja islama i bezuvjetne odanosti sultanu. Nemuslimanske zajednice dobile su priličnu autonomiju, ali i veće drž. terete (koji su sve više rasli otkako su prestali dolaziti prihodi od osvajanja i pljačke), te nisu mogle sudjelovati u drž. vlasti. God. 1536. s Francuskom je bio potpisan drž. sporazum o trgovačkim i konzularnim pitanjima, kojim je Osmansko Carstvo bilo priznato kao svj. sila. Smrću Sulejmana II. Zakonodavca završeno je doba velikih osvajanja te je započela stagnacija i borba za održanje Carstva. Za Selima II. (1566–74) stvarno je samostalno vladao vezir Mehmed-paša Sokolović, na kojega je računao i Držić, spominjući ga u pismu od 2. VII. 1566, a koji bi mogao prihvatiti izmijenjeni polit. položaj Dubrovačke Republike nakon što u njoj vlast preuzme Cosimo: »Dugotrajnim smo iskustvom upoznali narav Turaka, a ovaj Mehmed-paša našijenac je i po jeziku i po rodu, i u Dubrovniku ne poznaje ni Petra ni Pavla, nego sve Dubrovčane zajedno, pa budući da je naše krvi bosanske i pobornik… nećemo propustiti da odemo k njemu i da ga zadržimo kao prijatelja«.

Ferman Sulejmana II

Ferman Sulejmana II. Zakonodavca dubrovačkoj vlasteli zbog 2043 krnja zlatnika
pronađena u dubrovačkom haraču, 15. VI. 1556
(Državni arhiv u Dubrovniku, Diplomata et acta, sv. 5, br. 204)

Za Sokolovićeve vladavine bilo je dovršeno osvojenje juž. Sredozemlja, no osman. mornarica doživjela je katastrofalan poraz od protuosman. lige (Papinska Država, Mletačka Republika, Španjolska) u Lepantskoj bitki 1571. U doba Mehmeda III. (1595–1603) najznačajniji je bio tzv. Dugi rat s Habsburškom Monarhijom (1593–1606), kojim je ukinut danak što ga je plaćala Habsburška Monarhija. Za vladavine Murata IV. (1623–40) Osmansko Carstvo neuspješno je ratovalo s Poljskom i Perzijom (1623–39), da bi za vladavine Mehmeda IV. (1648–87) vodilo Kandijski rat s Mletačkom Republikom koji je završio osman. zaposjedanjem Krete, ali i gubitkom dijela posjeda u sjev. Dalmaciji u korist Mletačke Republike. God. 1656–76. veziri iz obitelji Köprülü (hrv. Ćuprilići) pokušali su konsolidirati državu te je spriječen pokušaj oslobođenja Erdelja pod Ferencom II. Rákóczyjem i 1660. osvojen Veliki Varadin (danas Oradea). God. 1663–64. vodio se novi rat s Habsburškom Monarhijom te su, iako su Osmanlije bili poraženi kraj Szentgotthárda, Vašvarskim mirom zadržana novoosvojena područja. U ratu protiv Poljske 1672–76. zap. Ukrajina i Podolje (Poljska) došli su pod osman. vlast. Ponovni pokušaj osvojenja Beča 1683. pod velikim vezirom Kara Mustafom doveo je do tzv. Bečkoga (Velikoga) rata (1683–99) i stvaranja kršć. Svete lige 1684 (Habsburška Monarhija, Poljsko-litavska unija, Mletačka Republika, Rusija) protiv Osmanlija. Rat je završen 1699. Karlovačkim mirom, kojim je Osmansko Carstvo izgubilo Ugarsku do Temišvara, Erdelj, zap. Ukrajinu i Podolje, Moreju, dio Dalmacije, Slavoniju i Hrvatsku do Une i južno od Velebita te je u Europi bilo potisnuto na Balkan i sjeverozap. obalno područje Crnoga mora. Mirom s Rusijom 1700. izgubilo je Azov, a Rusi su dobili neograničeno pravo plovidbe Crnim morem, iako je nakon rus. poraza na Prutu u ratu 1710–11. Azov bio vraćen. Ratovima s Habsburškom Monarhijom i Rusijom koji su uslijedili u XVIII. st. i terit. gubicima Osmansko Carstvo izgubilo je status velike sile, a 1922. formalno prestalo postojati. (→ CARIGRAD; DIPLOMACIJA NA ISTOKU; HIOS; ROD; SREDIŠNJA OSMANSKA VLAST)

Podijelite:
Autor: Vlatka Dugački
Literatura:
J. Matuz, Osmansko Carstvo, Zagreb, 1992;
H. Inaldžik, Osmansko Carstvo: klasično doba 1300. – 1600., Zagreb, 2002.