LAŽ

LAŽ. U opusu Marina Držića laž je sastavni dio fenganja, koje je: a) prijetvornost, hinjenje, lisičenje, jedna od osobina ljudi nahvao, tj. onih kojima »srce (…) se maškarava«, koji »srce [ne] nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli« (Dundo Maroje, prolog Dugoga Nosa); b) dio taktike čovjeka virtuoza, kakav je Pomet.

Laž kao prijetvornost u Dundu Maroju vidi se triput: prvi put onda kada Maro, susrevši oca (II, 5), uspijeva »resolvat se u čas i fengat onako na improvisto ne znat oca!« (II, 6). Na taj Marov trat aludira Pjerinov otac kada ga Pjerin II ne prepoznaje i kaže: »Drugi se si učinio Maro Marojev, koji, kad splavio imanje biješe, ne htje da oca pozna« (Pjerin, III). Drugi se put to događa kad se Maro, preodjeven u trgovca, pravi da on nije bio onaj koji je Dunda Maroja napao nožem, poslušavši Popivin savjet: »Da ti pođeš i da se svučeš iz toga veluta, i da se obučeš na trgovačku, i da pođeš k ocu i da fendžaš, da ti ono nijesi bio najprvo, ma tkogodi tko tebi prilikuje« (III, 8). Tu se laž manifestira kao preodijevanje (»Maro: Po’ ću se svuć iz veluta i obu’ ću se na trgovačku i otit k ocu i fengat da ga prije nijesam vidio. Ovdi je trijeba obraz od kurve učinit: trijeba se je ubezočit, rijet: ’Ja nijesam te prije vidio!’ Tot je tkogodi k meni prilikovao, – vrag!«, III, 16), kao dio taktike ljudi nahvao, ali, ako je potrebno, i ljudi nazbilj, kako piše Baldassarre Castiglione u Dvoraninu (Il Libro del Cortegiano, II, XI). Treći put taj isti trat primjenjuje Dundo Maroje, praveći se dane prepoznaje Mara: »Maroje: Što je, brajo? Tko si ti? Upoznao se si; koga pitaš? (…) Čigov si ti? // Maro: Vražiji sam, kad je tako.Što su te stvari? // Maroje: Prikrsti se, mlače; ti nijesi sam« (IV, 6). Obojici je laž sredstvo akomodavanja okolnostima, zato Maroje kaže: »Trijeba je i vuhva i sve bit, tko s vragovi ima što činit« (IV, 6). Da je riječ o ljudima nahvao svjedoči i Bokčilova sentenciozna pripomena: »Stučiše se dvije vuhve ne male, – otegnu veća!« (IV, 6). Na isti način postupa Maro kad Lauri daruje nakit i pred njom plaća Sadija hineći, kao i na početku, da je sinjor; međutim, uza sav sretni završetak komedije, »osta pomižana ta sinjorija veće«, kako to sa strane kaže Niko (II, 6). Laž kao fenganje zahtijeva promjenu ćudi – »Maroje: (…) – promijenit ću ćud« (IV, 1) – međutim, laž je uvijek kratkotrajna jer: »Većekrat tko vara privaren ostane« (Hekuba, V, 4, s. 2588). Fenganjem se, kao čovjek vjertuoz, Pomet služi kao sredstvom da još bolje iskoristi prigodu koja mu se srećom ukazala: »Našao sam remedijo, fenga’ ću da i njega [Mara] ištem, da mu uzmem kolač er mu je otac došao« (III, 14). Slično postupa i Kamilo u Skupu: »Ovdi je trijeba lagat i učinit veliko srce« (V, 1). I u necjelovitom drugom činu komedije Tripče de Utolče Anisula je spremna »kugodi varku učinit«. Laž je i gluma – »Maroje: Bogme, Bokčilo, nijes’ glumu rekao« (IV, 1) – i sastavni je dio glume, kazališta, odn. onoga mirakula po kojem gledatelji Dunda Maroja mogu »Rim iz Dubrovnika gledat« te je i po tome također važna u sustavu indženjavanja pravih ljudi, ljudi nazbilj. I samom Držiću u doba urote laž/fenganje služi u taktičke svrhe: »Ja svakoga obmanjujem da sam ovdje jedino radi zabave«, piše on 3. VII. 1566. Cosimu I. Mediciju, a isto ponavlja i u pismu Francescu Mediciju 28. VIII. 1566. U Držićevu svijetu i san je laž. »U san nije vjerovati, / er kad pamet naša javi / koju žalos srcem pati, / u san žalos taj se objavi; / duša što bdi, speći sve sni« (Hekuba, I, 2, s. 430–434), ali može katkad biti i istinit, kao Hekubin san o Hektoru (I, 2, s. 435–439). Držić je svjestan i da samilosna, blaga riječ iz usta bogataša može zazvučati kao laž: »Kad k ubogu dođe bogat s umiljenijem riječmi, scijeni da ga je došao varat, i za ludos većekrat ispuste srjeću, koju pak, kad hoće, ni s plačem ne mogu uhitit«, kaže Zlati Kum u Skupu (II, 4). U takvim i sličnim situacijama primjena laži ovisi o točnoj procjeni, a nju zna donijeti samo čovjek virtuoz. Laže i svaki lupež, posebice kradljivac tuđih djela – plagijator (»Lupež se ne mao zvat može svak ovdi i svud / tko bude platu iskat za tuđu muku i trud, »Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, s. 49–50), međutim, istina će uvijek isplivati na vidjelo: »što ju već sakrivaš, / odkud ne mniš, otud kaže se većma dvaš« (s. 51–52). I sam se Držić brani od laži da je plagijator – »Lupeštvom, ah, time ne tvor’ me nitkore« (s. 21) – uvjeren je da »koji vuhuju, dičiv se tuđime, / dugo se ne čtuju, – odkriva sve vrime!« (s. 19–20), siguran je da »svaka laž na laži ostaje« (s. 53).LIT.:

Podijelite:
Autor: Luko Paljetak
Literatura:
N. Machiavelli, Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, Izabrano djelo,I, Zagreb, 1985;
isti, Kapituli, Izabrano djelo, II, Zagreb, 1985; B. Castiglione, Dvoranin, Zagreb, 1986.