IRONIJA

IRONIJA (grč. εἰρωνεία: hinjenje, ismijavanje), u retoričkom smislu prikrivanje (illusio, simulatio), odnosno trop u kojem se neka riječ zamjenjuje riječju koja joj je sadržajno suprotna, dok se njezino pravo značenje može razaznati samo na temelju izvanjezičnoga konteksta.

Podvrstama su se ironije najčešće proglašavale figure poput asteizma, sarkazma i epitrope, a o takvu su tipu diskursa pisali ant. retoričari i filozofi, među ostalima i Aristotel, Kvintilijan i Ciceron. U suvremenom žargonu ironija se definira kao poruga ili podrugljivo stajalište, dakle kao način izražavanja koji je karakterističan po suprotnosti između prividno pozitivna izraza i stvarno negativna stajališta, koje se na taj način prikriva (npr. izražavanje u superlativu o nečemu što se smatra bezvrijednim i ništavnim), odn. kao prikriveno ismijavanje objekta ironijskog iskaza, o kojem se govori upravo suprotno od onoga što se želi o njemu iskazati. U filoz. smislu ironija je označavala specifičan način govora pri kojem govornik, unatoč svojemu znanju, hini da ne poznaje okolnosti iskaza, ili kaže nešto drugo od onoga što doista misli, jer je pritom uvjeren da će ga pametan slušatelj-filozof svakako razumjeti. Retoričko je značenje toga pojma bilo usko povezano s njegovim filoz. implikacijama. U antičkoj je filozofiji najpoznatija sokratovska ironija, o kojoj govori Platon u Državi. To je specifična metoda kojom se služio Sokrat u raspravama sa sofistima. Tvrdeći uvijek kako zna da ništa ne zna, dakle da želi biti poučen, Sokrat je sugovornike vodio do najsmionijih pretpostavki, da bi, postavljajući im naoko naivna pitanja, protivničko mišljenje raskrinkao kao apsurdno i filozofski besmisleno. U okviru romantičke filozofije umjetnosti, a posredno i u okviru antičkoga poetičkoga umijeća, ironija se smatrala neophodnom metodom za djelovanje umjetnika. U novijoj se filozofiji čak uzdiže do razine metode/tehnike filozofiranja, koja upućuje na paradoksalnu strukturu ljudske egzistencije (Søren Kierkegaard). U književnosti je, osim što se redovito vezivala uz Sokratovo ime, ironija postala pars pro toto jednog tipa razrješavanja dramske radnje. U Sofoklovim i Euripidovim dramama, primjerice, dramska ironija ili ironija sudbine funkcionira kao sredstvo dramaturškoga preokreta, jer tragički junak doživljava stanje nesreće upravo zato što nije upoznat s okolnostima koje ga okružuju, koje uzrokuju njegov pad (katastrofu) iz sreće u nesreću (Aristotel), ili je na pogrešan način protumačio njihov pravi smisao. U starogrčkih se komediografa, posebice u Aristofana i Filemona, ironija ugl. pojavljuje u liku lisice, koja postaje simbolom ironičnoga lukavca. Po Aristotelovu mišljenju taj trop nije tek retoričko-poetički relevantan nego istodobno ima dalekosežnije etičke implikacije, pa u njegovu filoz. sustavu počinje označavati sve ono što se protivi ili suprotstavlja istini. Promotri li se arheologija pojma, ironija posjeduje značenje koje je primjenu pronašlo u retorici (specifična uporaba iskaza, koja za posljedicu ima i retorički i semantički afekt), u dramskoj poetici (važan element dramske strukture, točnije kao jedan od pokretača tragičkoga ishoda, kao kontradikcija u junakovu iskustvu ili u njegovu percipiranju zbilje) te u filozofiji i etici (suprotstavljanje istini i istinolikosti, koje može imati i dobroćudne i zloćudne posljedice). U književnosti XX. st., osobito u avangardnih autora i postmodernista, ironija se isprepleće s grotesknim i parodijskim mehanizmima prikazivanja zbilje, zbog čega je njezinu semantiku teško teorijski jednoznačno dosegnuti. O značenjskom potencijalu ironije i ironijskog iskaza pisao je Wayne C. Booth u knjizi Retorika ironije (A Rhetoric of Irony, 1974), a o širokom dijapazonu uporabe pojma ironije Gordana Slabinac u knjizi Zavođenje ironijom (1996). Gotovo svaki ironijski diskurs redovito je i metatekstualne prirode, jer upućuje na vlastitu narav, kao i na vlastite strategije izgradnje, ako već ne daje čitatelju ključ za dešifriranje ironijskih strategija. U tekstu Ironijsko čitanje drame G. Slabinac razmatra različite oblike funkcioniranja ironije u dramskom tekstu – ne samo dramsku nego i verbalno-retoričku ironiju »kojom se služe likovi kako bi ’suspendirali’ jedni druge, kako bi izvrgli ruglu nečiji status, karakter, govor, djelovanje«, kao i onaj tip ironije koji »nadzire cjelokupnu dramu (s pomoću bogova, autora, sudbine, slučaja)«. Svako ironijsko čitanje dramskoga teksta treba, osim na metatekstualnu narav, računati i na njegov intertekstualni potencijal: u ironijskom se ključu može tumačiti i svako autorovo »preispisivanje« tradicije, bez obzira na to je li riječ o tekstu visoke ili kanonske vrijednosti ili o namjernom iskrivljavanju nekih poetičkih ili estetičkih osobitosti teksta-predloška. U tom se smislu ironijsko čitanje drame približava semantici parodije.

Ironijsko poigravanje tradicijom, autoritetima svih vrsta te poetičkim i spisateljskim konvencijama karakteristično je i za drame M. Držića. Teško je jednoznačno u njegovu djelu izlučiti ironiju i načiniti tipologiju ironijskih modusa budući da otvoreno ili prikriveno podrugljivo stajalište obuhvaća sve aspekte prikazivanoga dramskoga svijeta, odn. ironija je sastavni dio Držićeva svjetonazora i njegove poetike. Kad je riječ o intertekstualnoj ironiji, treba ju ponajprije uočiti na razini resemantizacije žanra pastoralne drame: Držić nedvojbeno poznaje pravila te dramske vrste, no uvođenjem likova priprostih, grubom humoru sklonih vlaha u mitol. svijet (Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Grižula) – uz već konvencijom propisane nobile pastire i vile – uspostavlja ironijski odmak od ustaljenih pastoralnih obrazaca. No, Držićevi vlasi nisu priglupi vilani, nego je prije riječ o likovima oblikovanima po modelu vlaha dubr. zaleđa prema kojima Držić iskazuje stanovite simpatije. Može se samo nagađati je li interveniranje u spomenuti žanr kako povezano s komedijom Pomet, u kojoj je – sudeći bar po onome što se o njoj može saznati iz dvaju prologa Dunda Maroja i replika nekih likova same komedije (Pomet, Popiva, Bokčilo) – na scenu – makar u tada uobičajenim okvirima eruditne komedije – postavio ne samo dramsku fabulu koja se doista mogla nazbilj arecitati u dubr. svakodnevici nego uveo i likove koji se mogu podvesti pod plautovsku aktantsku matricu, ali pritom imaju svoj korelat u stvarnosti (Bokčilo, Petrunjela, Milašica, Mazija, vile u Noveli od Stanca itd). Uostalom, u posveti Marin Držić svojim prijateljem – tiskanoj u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551) – Držić izrijekom kaže da je knjigu i tiskao zato da onima koji sumnjaju u njegove pjesničke sposobnosti pokaže »da ja umijem veras učinit«, što se može odčitati i u ironijskom ključu, jer je Držić, s jedne strane, nasljedovao uzuse pastoralne drame, ali ih je istodobno i inovirao. Konačno, isprika ženama u prologu Skupa što neće gledati »vile od planina«, »satire od gora zelenijeh«, »vijence, ruže, hladence i Kupida s lukom i strjelami« ironijski je postupak vrednovanja spomenutoga žanra (»malahna komedijica«), pogotovo zato što proznu komediju – do koje je Držić osobito držao – naziva »maškaratom«. Spomenutome tipu ironije treba pribrojiti i inkorporiranje petrarkističkih stihova u Grižuline replike. Preuzimanjem stihova DžoreDržića, Šiška Menčetića, iz nekih pjesama Ranjinina zbornika te – prema analizi Svetozara Petrovića – Nikole Nalješkovića, Držić se ne bez ironije određivao prema aktualnom pjesničkom diskursu, koji mu se – s obzirom na metaforiziranu frazeologiju – činio staromodnim, slabim i istrošenim (Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, 1967). U perspektivi intertekstualnoga ironijskoga modusa dade se čitati i prolog negromanta Dugoga Nosa, ponajviše zato što on i nema uobičajenu funkciju prologa (prepričavanje radnje koja slijedi), nego je zasnovan na ironijskom poigravanju s onima kojima se negromant obraća: autor hini posjedovanje znanja koje oni tobože ne posjeduju, pri čemu je napetost važan čimbenik ironije, jer i onaj tko govori i oni koji gledaju i slušaju mogu pretpostaviti tko su ljudi nazbilj i ljudi nahvao, ali svoje znanje o tome ne otkrivaju. Druga vrsta Držićeve ironije usmjerena je prema izrugivanju različitih aspekata zbilje. Upravo je cio opus prožet ironijom prema sustavu vrijednosti njegova doba, najbolje sažetom u Tripčetinoj replici: »Uzmi mi dukate, uzmi mi čast i život« (Dundo Maroje, I, 1). Svijet izokrenutih vrijednosti Držić raskrinkava na svim razinama dramske fabule, pri čemu je lakomost, škrtost i stjecanje materijalnih dobara (tezoro) te licemjerje (unjiganje, lisičenje) temeljni predmet većine njegovih komedija. Ironija spram izvanjskih znakova plemenita čovjeka (u Dundu Maroju to je, primjerice, odijevanje u velut i stavljanje kolajine oko vrata) – ono što je Filip de Diversis 1440. u Opisu slavnoga grada Dubrovnika opisao kao obijest »da se drži kako je plemenitost, dostojanstvo i čast u odjeći, a ne pak u vrlini, dobrim običajima ili zaslugama predaka« – uz naglašavanje potrebe školovanja kao pretpostavke humanističkoga duha – što će nakon Držića isticati Nikola Vitkov Gučetić (Upravljanje obitelji – Governo della famiglia, 1589) – sastavni je dio Držićeva svjetonazora:

»Niko: Svu noć se skitate, dezvijana mladosti; malo na skulu hodite, malo umijete, gradu sramotu činite, a sebi ste smrt. Injorant čovjek ni sebi žive ni svomu gradu
Sramota je u ovom gradu sad na skulu hodit, a nije sramota ne umjet ni legat ni pisat
Gdje su litere od ovoga grada? Gdje su kostumi? U plaštijeh od persa, u gaćah od svile, u rukavicah profumanijeh! Ne denjamo se svitu nosit koja se u Gradu čini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji nam će personu uresit; a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese« (Skup, IV, 2).

Nadalje, Držić ironizira odnos između različitih soc. skupina, a time izravno i običaje na kojima se temelji život Republike: stari – mladi (Tirena, Dundo Maroje, Novela od Stanca, Skup); očevi – sinovi (Dundo Maroje, Novela od Stanca); gospodari – sluge (Dundo Maroje, Skup); vladike – godišnice (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Dundo Maroje, Grižula); stari muškarci i mlade djevojke (Skup), nekadašnje nevjeste – sadašnje nevjeste (Tirena, Skup, Grižula). Držić je ironičan i kad je riječ o pripadnicima istoga etnikuma, osobito je nemilosrdan prema Kotoranima (Tripče de Utolče, Arkulin), koje sustavno prikazuje kao kilavce (krepadure), no isto tako i prema pripadnicima drugih etnikuma (Turcima pripisuje homoseksualnost: »Nadihna: A jeda ga priguziči oni Turčin! Dinar ti, – dohiti ga!«, Tripče de Utolče, IV, 1). Ironičan je Držić i kad je o redovnicama riječ; neće ih se često sjetiti (Dundo Maroje, Skup, Pjerin), a kad ih spomene, uz njih ne veže kategoriju duhovnosti, dapače, žensko redovništvo označit će kao »vječnu tamnicu«. Isti odnos pokazuje i kad je riječ o običaju odlaska na proštenje u jubilarnoj godini: ni jedan od likova u Dundu Maroju, koji dolazak u Rim motivira stjecanjem oprosta (Dživulin Lopuđanin, Baba, Dundo Maroje), nije došao potaknut pobožnošću, nego iz materijalnih, nekršć. razloga. U Petrunjelinu inzistiranju da se više ne ćama Milica, nego Petrunjela (»Pomet: Milice naše, kao se je istrijebila! Istom kad se dođe u Italiju, tako se i deventa drugi«, Dundo Maroje, II, 1), u Laurinu preuzimanju otmjenog imena namjesto priprostoga Mande, zacijelo treba prepoznati autorovu ironiju spram lažnoga gospodstva koje se iscrpljuje u izvanjskom, a identično se stajalište dade iščitati i iz kritike odijevanja i odjeće, koju Držićevi junaci ili nose generacijama (što je povezano sa škrtošću: »Maroje: E, čohe i mi, u naše mlade dni, užahomo, i kostahu, ma durahu vijek; još bih ja našao od moga djeda čoha u kući; ne mogahu se razdrijet«, Dundo Maroje, IV, 1), ili modne navike preuzimaju iz inozemstva, ili pak nose odjeću koja je zabranjena, a statusni je simbol, u slučaju Držićevih junaka najčešće bez pokrića (Maro u Dundu Maroju, kojega se na više mjesta podrugljivo naziva signor). Držić se nije ustručavao ni autoironije. Ogorčenost koja ga je obuzela nakon optužbe da je plagirao Vetranovića, 1551. lagano je minula pa on u drugom prologu Tirene – napisanom za pir Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegretti – zacijelo citira one koji su se izrugivali njegovu školovanju u Italiji, no autoironija se istodobno pretvara u ironiju prema zavidljivcima i otkriva autorovu sigurnost u vlastiti talent:

»’Istina nije toj, Vlašiću!’ veljahu,
’Držića svi znamo pobolje nego ti,
priko mora tamo ki ȕčî sviriti,
komu se raspuknu sviraoca učeći,
a grlo zamuknu, u Gradu hoteći
s spievaoci boljima glasom se natjecat,
visok glas tko ne ima, s kojim ga nî spievat!’«
(s. 122–128).

Je li – kako to misli Frano Čale (Marin Držić: Djela, 1979) – Držićeva napomena u posveti Marin Držić svojim prijateljem da je drame tiskane u knjizi iz 1551 (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Novela od Stanca) »u dva sjedenja sklopio« doista »fraza govorenog jezika«, i treba li na isti način razumjeti opasku iz drugoga prologa Dunda Maroja da se nije »vele truda, ulja, knjige i ingvasta oko ove komedije stratilo: šes Pometnika u šes dana ju su zđeli i sklopili«, odn., je li ona samo simbolična (slično kao i »šes riječi sinjori Lauri«), teško je rastumačiti. Ipak, čini se da je – barem kad je o Dundu Maroju riječ – Držićeva autoironija namjerna. Riječ je o toposu lažne skromnosti koji je autor iskoristio za tobožnje umanjivanje vlastitoga truda i talenta, valjda i zato da bi osigurao prostor za mnogo oštrije ironijske invektive koje će upućivati gledateljima, utopljene međutim u naoko lepršavu komediju. Znade se Držić koji put poigrati i tako da sebe uvede kao lik in absentia u dramsku radnju, primjerice u Skupu, gdje stari škrtac upravo »dum Marinu« pripisuje lamentaciju »A lemozine pomanjkaše, a devocijoni nije veće u krstjanijeh, a ne dava se pjet« (IV, 3), što se ne da drukčije okarakterizirati nego kao autoironizacijski postupak. Kad Pjerin II u Dubrovniku sretne oca – a ovaj misli da je riječ o Pjerinu I – sav ljutit će mu reći: »Je li pravo da si ti tvomu ocu neposlušan? (…) Drugi se si učinio Maro Marojev, koji, kad splavio imanje biješe, ne htje da oca pozna« (III). Ta intertekstualna dosjetka nije važna samo za datiranje nastanka komedije Pjerin, a ni za zaključke da je Dundo Maroje očito živio u svijesti dubr. gledatelja, nego još i više kao potvrda Držićeva ironijskoga ludizma za koji nije postojala ni jedna sankrosanktna vrijednost, pa ni kad je on sam i njegovo djelo u pitanju. Ironija u pismima upućenima Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu otvorena je, a ne aluzivna tipa, uvjetovana je Držićevim namjerama, a izravno je vezana uz razobličavanje škrtosti i nesposobnosti dubr. plemstva: Bonifacija Drkolicu naziva »biskupom od dvije stotine škuda«, podcjenjuje dar koji je Marin Bernardov Binčulić odnio potkralju Sicilije (»umivaonik sa srebrnim sudom«), Dubrovnik naziva »rupom«, premlaćivanje Lorenza Miniatija naziva »veselim prizorom«, a plemstvo na vlasti »strašljivim ženama« (na vijest da bi Turci mogli zauzeti grad nisu učinili ništa, »nego su samo plakali i kao strašljive žene očekivali da im nekim čudom pomoć padne sa zvijezda«), konačno, ironija najeruptivnije izbija u sintagmi o »nenaoružanim, ludim i bezvrijednim nakazama«. Kako okarakterizirati misli Niccolòa Machiavellija (fortuna, virtù, occasione) iz njegova djela Vladar (Il Principe, 1532) u Pometovim monolozima i u pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju, knjiž. historiografija nije ponudila jednoznačan odgovor. F. Čale – koji je najiscrpnije analizirao utjecaj toga teoretičara politike na Držića – smatra da je riječ o »umjetničkoj« interpretaciji, ponuđenoj vlasteli u »komediografskom obliku koji su morali prihvatiti iako im nikako ne odgovara, preko usta pučanina Pometa, dapače sluge, koji se mudrošću uzdiže do instrumenta onih što bi, kao i on na kraju komedije, trebali jednom trijumfirati i, prema zamisli u Držićevim političkim pismima, s plemstvom podijeliti odgovornost za pravednije, ljudskije upravljanje državom«. Čini se, ipak, da je Držić ironizirao Machiavellijevu teoriju vladanja, ponajprije zato što ju je izložio u niskomimetskom modusu komedije, a potom i zato što je njezinu eksplikaciju prepustio liku sluge.

Podijelite:
Autor: Leo Rafolt i Milovan Tatarin