ILIRIZAM

ILIRIZAM. Ranonovovjekovni bi se ilirizam mogao opisati kao diskurzivni proizvod južnoslavenske grane humanističke res publica litteraria koja je od kraja XV. st. bila intenzivno angažirana na projektu simboličkoga konstruiranja ilirskoga (trans)nacionalnoga identiteta.

Sukladno postulatima suvremenih teorija nacije, koje proces formiranja kolektivnih identiteta smještaju u predmoderno razdoblje, ranonovovjekovni ilirizam može se smatrati diskurzivnim i ideološkim prethodnikom istoimenoga devetnaestostoljetnoga nacionalno-identifikacijskog modela. U strukturnom i funkcionalnom pogledu korespondira sa srodnim europskim nac. ideologemima, što ga čini nezaobilaznim formativnim čimbenikom europski prepoznatljivih kult. praksi. Najtješnje intertekstualne i interdiskurzivne poveznice pritom uspostavlja s njem. teutonizmom i polj. sarmatizmom, aproprirajući i funkcionalno modificirajući brojne elemente njihove ideološke i topologijske strukture. Ranonovovjekovni ilirizam može se promatrati kao oblik simboličke polit. prakse za koju je karakteristično intenzivno ideološko, političko i kult. investiranje i prilagođavanje suvremenim univerzalističkim paradigmama (reformnokatolički prozelitizam, španj. imperijalizam, habsburški apsolutizam). Simultano funkcionira i kao sustav kulturalnih reprezentacija, odn. diskurzivna konfiguracija kolektivnog identiteta koju obilježava polisemičnost, strukturna i funkcionalna polimorfnost te iznimno velik performativni potencijal. Njegove je raznovrsne žanrovske i poetičke artikulacije moguće kontinuirano pratiti u hrvatskoj, slovenskoj, poslije i srpskoj literarnoj produkciji gotovo četiri stoljeća, od humanističkih početaka u klas. formulacijama Jurja Šižgorića, Vinka Pribojevića i Adama Bohoriča, pa sve do devetnaestostoljetnog ilirizma. Kao ideološki proizvod ranonovovjekovne polit. teorije apsolutizma, ilirizam znači utopijsku polit. platformu kreiranja kulturno, etnički i konfesionalno homogene nadregionalne države, oblikovane po uzoru na antičko Rimsko Carstvo. S druge strane, u ideološku i diskurzivnu strukturu ranonovovjekovnog ilirizma na poč. XVI. st. integrirana je panslavistička identifikacijska matrica polj. sarmatizma, koja se temelji na dogmi o slavenskom genetičkom i jezičnom jedinstvu. Općenito, ilirski se ideologem može definirati kao povijesno određen pojmovni ili značenjski kompleks intertekstualnoga karaktera koji istodobno tematizira i »proizvodi« zajedničko podrijetlo, jezično jedinstvo, teritorijalnu raširenost i iznimne kvalitete Ilira, različito identificiranih unutar etničkoga opsega slavenstva, što se diskurzivno realizira u topičkoj formi. U ranonovovjekovnoj »ilirskoj« produkciji moguće je detektirati sljedeće topose: topos o zajedničkom drevnom podrijetlu, teritorijalnoj proširenosti, jezičnom jedinstvu, nac. karakterologiju, nac. geografiju, topos o nac. herojima, nac. svecima i nac. institucijama. Topos o zajedničkom podrijetlu, u funkciji konstituiranja naroda kao primordijalne ontološke kategorije, javlja se u dvama komplementarnim oblicima. Prema tzv. »biblijskoj teoriji« Iliri se, izjednačeni sa Slavenima, smatraju potomcima Noina sina Jafeta. Druga verzija, preuzeta iz djela Rimska povijest Apijana iz Aleksandrije, podrijetlo Ilira izvodi od Ilira, sina kiklopa Polifema i nimfe Galateje. Topos o teritorijalnoj proširenosti pokazuje najveće varijacije u ranonovovjekovnom ilirizmu korespondirajući s ideološkim i polit. programom pojedinog autora. Temelji se na »jednadžbi identiteta« s pomoću koje se Iliri/Slaveni izjednačavaju s raznim barbarskim narodima (Tračanima, Skitima, Sarmatima, Gotima, Vandalima itd.). Prema najširoj definiciji ilirski/slavenski narod smješta se između Baltičkoga i Crnoga mora, a neki ga autori protežu čak do Male Azije i sjev. Afrike, legitimirajući »nasljedno gospodstvo« Slavena fiktivnom darovnicom Aleksandra Velikoga. Topos o jezičnom jedinstvu komplementaran je prethodnomu, s time da se sakralna legitimacija ilir. jezika obično osigurava predajom prema kojoj je sv. Jeronim iznašao slav. pismo i preveo Bibliju na materinski jezik. Ilirska/slavenska nac. karakterologija etimološki se izvodi iz riječi slava, što se jednako odnosi na izvrsnost u ratnim pothvatima i na intelektualna postignuća, dok se među ostalim nac. vrlinama posebice ističu pobožnost i (politička) lojalnost. Ilirska je nac. geografija najčešće poetski artikulirana u formi locus amoenus, a na principu idealizacije zasniva se i katalog nac. heroja i svetaca, nužnih instrumenata horizontalne i vertikalne nac. emulacije i mobilizacije. Specifičnost toposa o nac. svecima u ranonovovjekovnom ilirizmu su interkonfesionalni sveci, koji istodobno pripadaju i katoličkom i pravosl. kanonu, a čija je osnovna zadaća bila na vjerskoj osnovi osigurati efikasnu protuosmansku mobilizaciju. Među ilir. herojima najistaknutiju ulogu imaju ilir. vladari, posebice ilir. carevi (carevi Zapadnoga i Istočnoga Rimskog Carstva potekli s područja Ilirika), »gotski« kraljevi (fiktivni vladari iz Ljetopisa popa Dukljanina) te pripadnici srednjovjekovnih hrvatskih, bosanskih, srpskih i bugarskih vladarskih dinastija. Prvim diskurzivnim artikulacijama ilirskog ideologema tradicionalno se smatraju humanističke povjesnice dalm. autora (J. Šižgorić i V. Pribojević), u kojima je već konstruiran cio topološki inventar ilirizma. Njihovo je najvažnije obilježje oscilacija između univerzalističkog i partikularističkog modela polit. identifikacije, inače karakterističnog i za susjedne talijanske humanističke protonacionalne ideologeme, koji se realizira u formi cikličke trijade: komunalno/gradsko – regionalno/dalmatinsko – nacionalno/ilirsko. Na filozofskim, kulturnim i polit. zasadama humanizma nastaje i reformacijski ilirizam, funkcionalno povezan s procesom širenja protestantizma u slov. zemljama tijekom druge pol. XVI. st. Prva je, a možda i najproduktivnija varijanta sedamnaestostoljetnoga ilirizma reformnokatolički ilirizam. S obzirom na modalitete diskurzivne realizacije i pragmatičke funkcije, reformnokatolički ilirizam moguće je podijeliti na interkonfesionalni, franjevački, kurijalno-habsburški i dalm. ilirizam. Njihova je zajednička odrednica strukturna i funkcionalna interferencija s ideologijskim postulatima i polit. ciljevima posttridentskoga reformnoga katoličanstva, nerijetko kompatibilnih s integralističkim i ekspanzionističkim tendencijama habsburškog apsolutizma. Institucionalne središnjice oko kojih se tijekom XVII. st. pod neposrednim utjecajem Kongregacije za širenje vjere ideološki formirao i diskurzivno formulirao reformnokatolički ilirizam bili su Zavod svetog Jeronima u Rimu i Ilirski kolegij u Loretu. U vezi s time je i prozelitistička funkcija reformnokatoličkog ilirizma, što se posebice ogleda u njegovoj interkonfesionalnoj dimenziji. Naime, kako bi se nametnuo kao što efikasniji medij širenja kat. »pravovjerja« na Balkanu, reformnokatolički se ilirizam proširuje modificiranim i adaptiranim ideološkim elementima iz pravoslavne, u prvom redu srpske, a onda i bugarske pov. tradicije. Sljedeća je njegova važna sastavnica, ujedno i poveznica s njegovim diskurzivnim prethodnicima, protuosmanska mobilizacijska dimenzija, što je osobito izraženo u doba ratova s Osmanskim Carstvom na početku, sredinom i potkraj XVII. st., kada se funkcionalno uklapa u vojnopolitičke protuturske projekte, kako crkvenoga tako i svjetovnoga podrijetla. U staleškom ilirizmu (Juraj Rattkay) sakralna ideološka komponenta postupno počinje slabjeti u korist profane, pa su tako i apelativni interesi staleškoga ilirizma sve više usmjereni prema svjetovnim središtima vlasti i moći, a sve je izraženija i njegova političko-emancipacijska uloga. Protonacionalni srpski i hrv. ilirizam (Đorđe Branković i Pavao Vitezović Ritter) u diskurzivnom i ideološkom smislu vrhunac su razvoja sedamnaestostoljetnoga ilirskog ideologema, postavljajući ideološke osnove za daljnji razvoj sekularnih nac. ilirizama koji će svoj legitimacijski potencijal graditi na povijesnopravnim i državnopravnim temeljima. Iako je ilirski ideologem tijekom XVIII. st. i dalje najviše bio prisutan u elitnoj literarnoj produkciji, u različitim registrima i u okviru novoga ideološkopolitičkoga i kult. ambijenta prosvijećenog apsolutizma i prosvjetiteljstva, istodobno je doživio i znatnu ideološku ekspanziju, ponajprije zahvaljujući vertikalnoj transmisiji u pučki diskurs (Andrija Kačić Miošić). Kao izrazito kompleksan i transgresivan fenomen »dugoga trajanja« ilirizam istodobno funkcionira i kao nacionalni i transnacionalni ideologem, predstavljajući diskurzivno prizorište utopijskih alternativa. Budući da je, poput svih ranonovovjekovnih nac. ideologema, i ilirizam diskurzivni proizvod europske humanističke episteme, tijekom XVI. st. čini konstitutivni element ideološkog i kult. programa dalmatinsko-dubrovačkog ogranka res publica litteraria u kojem se intelektualno formirao i M. Držić. No, ilirizam će zapaženu knjiž. afirmaciju doživjeti stoljeće poslije u djelima Držićevih sugrađana, primjerice, Ivana Gundulića i Junija Palmotića.

Podijelite:
Autor: Zrinka Blažević
Literatura:
R. Lauer, Ilirski ideologem, u knj. Studije i rasprave, Zagreb, 2002;
Z. Blažević, Ilirizam prije ilirizma, Zagreb, 2007.