DŽIVO PEŠICA

DŽIVO PEŠICA, lik u drami Novela od Stanca.

Martinović kao Dživo Pešica

Miše Martinović kao Dživo Pešica, Novela od Stanca,
Dubrovačke ljetne igre, 1952 (redatelj Marko Fotez)

Prvi se put pojavljuje u drugom prizoru, kad izlazi iz mraka odjeven u vlašku odjeću, a Vlaho i Miho ga odmah ne prepoznaju. Glavni je organizator nòvele s vlahom Stancem »s rijeke Pive«. Stancu se predstavlja kao trgovac govedima iz Gacka, a poslije mu kaže i lažno ime:

»Zovem se Sedmi muž, prezime Dugi nos,
na sebi kako spuž nosim dom gdi sam gos.
Pijem vince bez vodice;
voda mi je bistra mila,
gdi ma ljubi mije lice
kad je od ruže venčac svila«
(3, s. 151–156).

Iste stihove nalazimo i u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, gdje ih – kao zagonetku – izgovara vlah Vukodlak (1, s. 64–69). Dživo Stancu pripovijeda kako je jednom došao u Dubrovnik na Ivanjdan, susreo vile Perlicu, Kiticu, Pavicu i Propumanicu, koje su ga pomladile:

»Svukoh se od tada iz kože jak zmija,
opade mi brada, idoše dlake tja;
a mlada kožica lašti se na meni
kakono plitica na kojoj pisma nî.
Ja ostah mlad«
(3, s. 129–133).

Upozorava Stanca da ne zaspi, jer će ga posjetiti vile i učiniti ga mladim s pomoću trave brave. Potom ostavlja Stanca, vraća se prijateljima Vlahu i Mihu – koji su skriveni gledali kako se ruga starcu – i priznaje im da ga delekta starčevo kozle. Kad naiđu maskari, dogovara s njima da se preodjenu u vile i izvedu lakrdiju sa Stancem. Dživa prijatelji Vlaho i Miho zovu još i Dživan, a on jedini među njima ima prezime, ili možda nadimak – Pešica. Stoga se misli da je riječ o stvarnoj osobi Držićeva doba. Tu pretpostavku podupiru i Mihove rečenice:

»Dživane a brate, hodi sjemo k nami;
naš stari Radate, bogme ćeš doć s nami«
(2, s. 57–58),

što može značiti da je Dživo Pešica tumačio ulogu vlaha Radata u Tireni. U liku Dživa Pešice Luko Paljetak vidi utjelovljenje idealnoga trgovca kakva je 1458. opisao Benedikt Kotrulj u djelu Knjiga o umijeću trgovanja (Libro del arte dela mercatura, objavljeno 1573). Predstavljajući se Stancu, Dživo kaže:

»S Gacka sam trgovac, govedi trgujem,
vri mi pritio lonac, dužan se ne čujem;
putujem na suho, more mi drago nî,
spim s uha na uho, zlo mi se i ne sni;
u vjeru ne davam, jamac se ne hitam,
na vrat ne prodavam, mo’e posle činim sam«
(3, s. 83–88).

Svemu tomu Paljetak nalazi odgovarajuće dijelove u Kotruljevoj knjizi pa zaključuje da »Držićev Dživo Pešica uobličen je, u tom pogledu, na sliku i priliku Kotruljevićeva savršenog trgovca« (Stanac ili Dubrovnik kao idealni trg, 1989). Slobodan P. Novak misli da je ulogu Dživa Pešice tumačio sam Držić (Planeta Držić, 1984). Slavica Stojan pak smatra da je riječ o starijem, neoženjenom plemiću imenom Dživo, nadimka Pešica, koji je osim Radata u Tireni tumačio i uloge Vukodlaka u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, negromanta Dugog Nosa u Dundu Maroju te Dživa u komediji Skup. U dva dubr. plemića vidi glumca Pešicu. Prvi je Ivan Stjepanov Palmotić, brat Saba Stjepanova Palmotića, na čijem je piru s Nikom Crijević prikazana komedija Skup. Bio je uspješan trgovac, među ostalim i đumbirom, a kad je prikazan Skup mogao je imati oko trideset devet godina. Drugi je potencijalni Pešica Ivan Mihov Bunić (Bona, 1518–72), također neoženjen, a 1551. spomenut kao član glumačke družine. Za tezu da je Dživo Pešica bio neoženjen S. Stojan uporište nalazi u jednoj Dživovoj replici u Skupu. Naime, prepirući se s Dobrom, Kamilovom majkom, Dživo će u jednom trenutku reći: »Ja mojoj ne dam da toliko s jutra ustaje; drago mi se je u odru š njom ovako porazgovorit ujutro« (III, 1). Autorica smatra da »Dživo, kao živi Držićev model i glumac, zasigurno ne bi izgovorio riječi intime o svojoj bračnoj ložnici da je doista bio oženjen, jer bi štitio privatnost svoje kuće i postelje. I Đivo Mihov Bona i Đivo Stjepanov Palmota bili su okorjeli neženje, što je gledateljstvu zasigurno poznato, pa je stoga Đivovo ’otkrivanje’ pojedinosti intime bračne sobe moralo proizvesti kod publike dodatne salve smijeha, na što je, zacijelo, i Držić računao« (Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007).

Podijelite:
Autor: Milovan Tatarin