BJESTIJA

BJESTIJA (tal. bestia: zvijer; pogrdan naziv za koga, nečovječan).

U skladu s humanističkom i renesansnom antropologijom M. Držić ljude dijeli na zvijeri bez razuma i one koji imaju »bogu sličan razum«. Pojam bjestija (bestija) odnosi se na svojstvo feritas i pojam čovjek nahvao (lažni, tobožnji ljudi, neljudi, suprotni ljudima nazbilj; potištenjak – nevaljao čovjek), kao što se i pojam humanitas zrcali u pojmu čovjek nazbilj (pravi čovjek), koji figurira kao izravan potomak kralja Saturna, kako ističe negromant Dugi Nos, odn. u pojmu čovjek. Držić se navedenim pojmom ne koristi za pojam životinja, nego za zvjersko stanje pojedinca, unutrašnju zvijer, što podcrtava da je bestijalna nekvaliteta povezana samo uz čovjeka, uz atribut kanalja (tal. canaglia: rulja, ološ, nitkov, svjetina), kako bi rekao Pomet: »Pometom imate što činit, kanaljo, neljudi, siromasi!« (Dundo Maroje, II, 14). Ili kao što Pedant Krisa upućuje: »Ex animale faciam te [Od životinje ću te učiniti], učinit te ću čovjekom« (Tripče de Utolče, II, 4), gdje se nazire njegova humanistička učenost u obećanju da će Nadihni omogućiti evoluciju iz stanja feritas u stanje humanitas. Da Držić razlikuje koncepciju bjestije od koncepcije zvijeri dokazuje i pjesma br. 12 (Jaoh, plamen ljuveni rasčini život moj), u kojoj među ostalim ističe: »kaže se od zmija i zvira od svih, / nalipâ gorčija i travâ jadovnih« (s. 19–20). Zvijer je ono što je svojstveno animalnomu svijetu, a bjestija figurira kao antropološka kategorija unutrašnjega zvjerstva duboko u čovjeku. Ljudima nahvao Držić pridaje zoomorfne atribute, s epicentralnim likom majmuna (mojemuča, mojemun), kao što ih određuje Dugi Nos: »Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao… (…) Tako čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni naplodiše to gadljivo sjeme: nasta veće ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. (…) A komedija vam će odkrit koji su to sjeme tugljivo od mojemunskijeh obraza i ljudi od ništa, od trimjed, nahvao, koji li su ljudi tihi i dobri i razumni, ljudi nazbilj. Tihi i dobri uzeti će za dobro što im se za dobro dobrovoljno čini, a obrazi od barbaćepa, kojijeh nenavidos vlada i nerazum vodi, mojemuče, žvirati, barbaćepi, tovari i osli, koze, ljudi nahvao, sjeme prokleto, po negromanciji učinjeni, hulit će sve, od svega će zlo govorit, er iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit«. Prvi je koncepciju bjestije u Držićevu djelu, u okviru neoplatonističke humanističke filozofije, istražio Frano Čale, na temelju učenja mislilaca kao što su Leon Battista Alberti, Marsilio Ficino, Giovanni Pico della Mirandola, Pietro Pomponazzi, Giovanni Pontano, Erazmo Roterdamski, i to prema knjizi Feritas, Humanitas, Divinitas: L’essenza umanistica del Rinascimento (1973) Gioacchina Paparellija. Primjerice, Pico della Mirandola u Govoru o dostojanstvu čovjekovu zapisuje kako je Tvorac čovjeka (Adama) postavio na sredinu svijeta te kako mu je rekao da mu je dano da se može odroditi u niži, životinjski svijet, ili može biti ponovno rođen, vrativši se u viši, božanski svijet. Riječ je o trima fazama u čovjekovu razvoju u neoplatonističkom humanističkom smislu: feritashumanitasdivinitas, odn. od zvjerskoga stanja, preko očovječenja do božanstvenosti, kao središnjoj temi u kojoj se sažimlje humanistička bit renesanse – razlikovanje divlje naravi ljudi (feritas) i njihove čovječnosti, tihoće, blagosti i obrazovanosti (humanitas, dignitas hominis) s pomoću koje postaju božanskim bićima (divinitas). Držić kaže: »Tihoća je stvar rajska, a tvrdoćstvo stvar od zvijeri« (Džuho Krpeta). Izrijekom se ta tri pojma očituju u Tripčetinim mislima, koji je u Dundu Maroju monološki razvio temu najavljenu poslovicom »Reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet« (III, 10), aludirajući na »zvjersku« narav staroga Maroja (»bjestiju mizeru kako uš«, II, 8) i ujedno na nepromjenljivost ljudske ćudi, nabrajajući zoomorfne osobine kao svojstva ljudi nahvao, što je komplementarno prologu Dugoga Nosa, Dživovu monologu u Skupu (IV, 8) i pismima Cosimu I. Mediciju. Posluživši se nizom potkrepa iz Evanđelja, Tripčeta navedenu misao rezimira poslovicom »jedni se ljudi nahode zli bjestije, druzi se nahode dobri anđeli et troni!« (III, 10), kao varijaciju antiteze ljudi nahvao (zli bjestije)– ljudi nazbilj (dobri anđeli). Tripčeta uspoređuje ljudsku i životinjsku prirodu, što znači da Držićevo karakteriziranje animalnosti čovjekova bića svjedoči da je za njega granica među živim bićima fluidna: u Držićevoj antropologiji ne postoji stroga granica između ljudskoga i neljudskoga jer i ljudska i drukčija bića imaju za njega isti realitet, isti stupanj egzistencije, iako ne i iste etičke kvalitete. U kasnom sr. vijeku, nakon XII. st., paradigma razdvajanja vrsta bila je poništena i bilo je teško odrediti što točno određuje animalnu, a što ljudsku kvalitetu. Tako se u sr. vijeku (od 400. do 1400) misao pomaknula od stajališta da su ljudi i životinje kvalitativno različiti (što je bila proklamacija sv. Augustina) do predodžbe da imamo mnogo toga zajedničkoga sa životinjama, što je stajalište Geralda iz Walesa. Ipak, od. XIII. st. važnost društv. kriterija za identificiranje pripadnosti čovječanstvu u zapadnoj je humanocentričnoj tradiciji pojačala recepcija Aristotelove Politike. Dok je srednjovj. čovjek Postanjem smješten između životinje i anđela, ali mu je pritom istim tim Postanjem anđeo zadan kao cilj i obećan kao nagrada, renesansnomu čovjeku ponuđeno je oboje, i anđeo i životinja, kao legitimne mogućnosti, jer ih u sebi sadrži oboje; njegov mu je kult. sistem naložio da, budući životinja, dosegne anđeosku duhovnost. S obzirom na hijerarhijsku scalu naturae (minerali → biljke → životinje → čovjek → anđeli → Bog) čovjek, koji ima intelektualnu dušu, smješten je između životinje i anđela jer je obilježen razumom (dušom na »predintelektualnoj razini«) i tijelom (po kojem je životinja koja ima senzitivnu dušu), a iznad čovjeka kao čist intelekt prostiru se anđeli. Tripčeta se zaustavlja na variranju humanističkog aksioma o fazama ljudskoga razvoja od čovjeka-zvijeri preko čovjeka-čovjeka do čovjeka-boga, čime sugerira koncepciju koju su izražavali humanisti, među kojima i G. Pontano (O surovosti – De immanitate) kad je, poistovjećujući pojam immanitas (surovost, nečovječnost) s pojmom feritas, apostrofirao kako se čovjek toliko približava nebeskim stvorenjima koliko se udaljuje od zvijeri. U pismu Cosimu od 2. VII. 1566. Držić dubr. senatore naziva ludim i bezvrijednim nakazama (mostri), pitajući se: »A što se drugo može i očekivati od okrutnog barbara negoli divljaštvo [bestialità] i okrutnost?« Također ističe: »Imademo, međutim petnaest nakaza, luđaka i ni za što sposobnih koji će nas unesrećiti i baciti u veliku bijedu, ako nam Bog ne pomogne«. Ipak, Držić zastupa mišljenje, kako je vidljivo iz njegovih pisama, da dubr. vlastodršce treba poučiti, a ne »liječiti bestijalnost bestijalnošću«. U okviru humanističkog aksioma o fazama ljudskoga razvoja humanisti inzistiraju na izjednačavanju čovječnosti i znanja (humanitasdoctrina), odn. na književnoj i filoz. naobrazbi (studia humanitas) kao obilježju čovječnosti, kao i na izjednačavanju divljaštva i neznanja (feritasignorantia); ili kao što kaže Pomet: »Nut što je lijepo sve umjet! Legat joj ću in literis i doktrinu će naučit; i bogme će naučit, er je nje posao. Ja sam na brijeme doktur i filozof. – Po’ ću malo bolje ispitat za došastje Dunda Maroja, da mi se je umjet vladat kako filozof in literaturis koji sam« (II, 1). Taj je čovjek nazbilj svjestan da samo razumnima pomaže Fortuna, koja znači i vjerovanje u slobodnu volju i moralnu odgovornost ljudi; »s injoranti ona ne opći« (III, 14). Pritom kortidžanu Mandu Pomet, kao homo fortunatus, naziva bestijom jer »ne misli što će zautra bit. Uzoholila se je, er joj je vjetar u krmu; a ne zna jer se može brijeme ištetit i dobra srjeća promijenit se u zlu« (II, 1). Pomet za sebe može kazati: »ja stojim sulle mie reputazioni« jer je »čovjek virtuoz, čovjek virtutibus praedutus!« (II, 10), dakle, homo virtuosus, što je jedan od temeljnih postulata Držićeva pogleda na svijet utemeljena na humanističkim premisama. Budući da prema humanističkim načelima čovjeka, koji je dosegnuo humanitas, određuju dvije gl. osobine – razum (ratio) i riječ (verbum), koja je tumač razuma – karakteristiku bjestije određuje nedostatak navedenih dviju kvaliteta, odn. bjestija sadrži atribut nekomunikativnosti koju uzrokuje društveno-politička i moralna situacija temeljena, prema Držićevu poimanju, na uzurpaciji nerazumnih ljudi nahvao. Oduzme li se čovjeku razum, dobivamo feritas, stanje naravi u kojem se pojam neznanja poistovjećuje s pojmovima barbarstva, čovjeka sa zvijeri. Dante u Gozbi kaže: »kad uklonimo najvišu moć duše, naime, razum, ne ostaje više čovjek, nego nešto što ima samo osjetilnu moć, naime obična životinja« (IV, 7), i dalje: »A onaj tko se udalji od razuma… ne živi kao čovjek, nego kao životinja« (II, 7), a L. B. Alberti: »Čovjek je stvoren da bude korisnim čovjeku« (Knjiga o obitelji – I libri della famiglia), čime izražava temeljno načelo humanističke kulture, koja se zasniva na spoznaji autoriteta kao što su Aristotel (Politika) i njegov sljedbenik Dante, koji u Gozbi citira njegovu misao da je »čovjek po svojoj prirodi društvena životinja« (IV, 4). Upravo takve ljude Pomet i Tripčeta određuju bjestijama, i te ljude »naravi tvrde, od kamena« Dživo u Skupu određuje kategorijom »divljaštva«: »a to je što se zove barbarija«, što je upravo sinonim za feritas:

»Moj Bože, čudan ti je animao čovjek, tko dobro promišlja, i razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su, – neka ostalo ostavim, – naravi tihe, s kojom se može govorit, koji razlog čuju, koji razlog primaju i slijede, koji svjet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena, kojijem para da su razumni, a š njimi se ne može govorit. Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospoctvo u glavi njeko nose s oholasti, čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija; što žude hoće, i scijene njih htjenje da je razum. Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti, bez milosrđa, ti ljudi pravdu riječmi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrđa« (IV, 8).

Diferencirajući se od kategorije bjestije, Pomet za sebe slobodno može reći: »Ovo se more rijet čovjek, – ja sam čovjek ki s galantarijom idem, razumno se vladam, nijesam rustik« (III, 14). Držić se služi još jednom pojmovnom kategorijom svojstvenom autorima humanističkih rasprava, rusticitas, koja je srodna pojmu feritas. Nadalje, oružje humanisti povezuju sa stanjem feritas, što Držić, primjerice, tematizira u prvom prologu Dunda Maroja. Tako Dugi Nos pozdravlja »puk s kime mir stanom stoji a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi«. S temom rata vezana je još jedna Držićeva antiteza: prijatelji – neprijatelji. Tripčeta u varijaciji navedene antiteze dodaje i navod iz Psalma 18(17), 26: »Cum santus santus eris. Chi nasce matto, anniegati, – tuo danno. S dobrijem opći, ako ć’ dobro imat; ja maloprije bez objeda ne ostah za njeku bjestiju« (III, 10). Humanisti su, kako pokazuje F. Čale, suprotstavljali pojmove pietas (sućut) i feritas, a izjednačavali humanitas i caritas hominum, što apostrofira Tripčeta, koji, ciljajući na škrtost Dunda Maroja, navodi kako je napojio Bokčila (II, 8). Pritom za Tripčetinu talijansku poslovicu »Misser mio caro, non si fanno le cose in furia« (»Dragi moj gospodine, ništa se ne radi u bijesu«, I, 8) Čale utvrđuje kako vjerojatno varira dvanaesti stih CCXXXII. soneta Francesca Petrarce Srdžba je kratkotrajan bijesIra è breve furore, odn. Horacijevu misao (»Ira furor brevis est; Animum rege, qui nisi paret imperat« – »Srdžba je kratko ludilo. Vladaj svojim raspoloženjima – ako se ne pokoravaju, ona zapovijedaju«). Tripče iz komedije Tripče de Utolče, kao pijanica i slabić, nekoliko će se puta nazvati bjestijom: »Ja sam bjestija i ja ću bjestija umrijet; i ja sam beko, er hoću tako!« (II, 4); »Ah, bjestije mene, ludjaka mene koji ostavih iznutra kuću otvorenu! Ja sam kriv, ja sam sve kriv, io son becco futuo!«; »Kurbo, zla ženo, ja sam sada tebi kriv, er bih bjestija, a bjestija ću i umrit« (IV, 3). Osim što se atribuira bjestijom, naziva se i becco futuo (»jebeni jarče«; beko: tal. becco – jarac, tko ide s tuđim ženama; koga vara žena). Kotoranin u Arkulinu upotrijebit će sljedeći izraz: »Znat ćeš, bestijo, od tri bolanče, s kijem imaš što činit!« (II, 4). Dakle, najgora čovjekova osobina jest unutarnja zvijer (bjestija), neljudskost, pa se može govoriti o Držićevoj negativnoj antropologiji etike čovjeka, budući da je većina čovječanstva određena »tvrdoćstvom«. (→ BESTIJARIJ; POSLOVICE, ZAGONETKE I SRODNI OBLICI)

Podijelite:
Autor: Suzana Marjanić
Literatura:
A. Oncken Lovejoy, The Great Chain of Being: A Study of the History of an Idea, Cambridge, 1936;
G. Paparelli, Feritas, Humanitas, Divinitas: L’essenza umanistica del Rinascimento, Napoli, 1973;
M. Midgley, Beast and Man: The Roots of Human Nature, London–New York, 1978;
J. E. Salisbury, The Beast Within: Animals in the Middle Ages, New York–London, 1994;
G. Pico della Mirandola, Govor o dostojanstvu čovjekovu, Zagreb, 1998.