ARISTOKRACIJA

ARISTOKRACIJA (grč. ἀριστοϰρατία: vladavina najboljih), oblik vladavine u kojem je vlast u rukama relativno malobrojne elite; ta se elita regrutira na temelju vojničkih zasluga (vojnička aristokracija) ili na temelju pripadnosti povlaštenomu sloju plemenitaša, vlastele, odn. feudalne gospode.

Dubrovački vlastelin

Dubrovački vlastelin, Pier-Francesco Martecchini,
Galleria di Ragusei illustri, Dubrovnik, 1841.

U takvom obliku vladavine prijenos vlasti je nasljedan i ovisi o pripadnosti feudalnom staležu, što podrazumijeva i posjedovanje imovine koja se prenosi s jedne generacije na drugu. Srednjovj. feudalno društvo u Europi klasičan je oblik aristokracije kojoj je na čelu monarh, kralj ili car, ili vladar s prinčevskom titulom (npr. veliki vojvoda), biran unutar plemićkoga staleža ili nametnut vojnom silom, a potvrđen investiturom pape ili mjesnih crkv. vlasti. Rabi se i u značenju najvišega staleža ili klase u društvu, neovisno o položaju i obnašanju vlasti. U doba renesanse pojavom komune, odn. grada-države, aristokracija ustupa pred republikanskim uređenjem, a unutar plemićkoga staleža dolazi do raslojavanja: dio vlastele ostaje vezan za zemlju, zemljišni posjed i feudalnu strukturu sela, dok se drugi dio okreće prema novim oblicima stjecanja bogatstva i upušta u trgovačke i bankarske poslove, pomorstvo i ulaganje u unosnu manufakturnu proizvodnju sukna, vune i svile. Tako u kasnosrednjovj. komunama i državama-gradovima dolazi do stvaranja novog, amalgamiranog sloja, tzv. grad. aristokracije, koju čine pripadnici obogaćenoga građ. sloja i poduzetničko plemstvo. Novi sloj nastaje proširivanjem povlastica obogaćenih građana, gdjegdje i pripuštanjem bogatih građana u plemićki sloj, kupnjom plemićkih titula, sklapanjem brakova između potomaka tih dvaju društv. slojeva, čime se novi sloj »plemića-građana« razlikuje od tradicionalnoga hereditarnog plemstva. Tijekom XIV. i XV. st. dolazi do stvaranja novog sloja urbanih bogataša, koji su dijelom građanskoga, a dijelom plemenitaškoga podrijetla. Kriza komunalne države i autonomije pol. XV. st. dovodi do izdvajanja jakih i bogatih obitelji koje teže ograničavanju demokratskih oblika vladavine i uspostavi plutokratskoga sustava, u kojem će vlast imati bogati. U XVI. st., nakon otkrića Novoga svijeta i gosp. krize u kojoj se našla Italija i Istočni Mediteran, novi soc. sloj, nastao miješanjem plemstva i bogatoga građanstva, degenerira u sloj rentijera koji živi isključivo od zemljišne rente i kamatarenja, na štetu produktivnih ulaganja u nove poduzetničke inicijative i poslove. Proces je najuočljiviji u primjeru Firentinske Republike, koja je nakon 1527. postala kneževinom (monarhijom) s knezom (principe) na čelu, da bi s Cosimom I. Medicijem bio učvršćen aristokratski oblik s nazivom nadvojvodstva. Nasuprot Firenci i Genovi, Venecija i Dubrovnik zadržali su aristokratski polit. oblik, iako su formalno zadržali ime republike. U Veneciji je još 1297. došlo do »velikoga zatvaranja« (gran serrata), odluke o zabrani ulaska u članstvo Velikoga vijeća pripadnicima novih, obogaćenih građ. obitelji, čime je Venecija definitivno poprimila oblik oligarhijske republike. Iako je time spriječen ulazak novog, emergentnoga građ. sloja u sustav vlasti, poslije je pod utjecajem trgovine, komunikacije s vanjskim svijetom i Orijentom mlet. aristokracija postala dostupna i bogatim građanima na temelju velikih zasluga i časne službe Mletačkoj Republici, u miru i ratu. U ekstremnim slučajevima, da bi popunila drž. riznicu u ratnim uvjetima, Mletačka Republika čak je prodavala upis u »zlatnu knjigu« aristokracije bogatim građanima, pa i došljacima. U razdoblju kasne renesanse, u XVI. st., pojam aristokracije proširio se i na »sluge Države«, pripadnike visoke drž. administracije obrazovane na sveučilištu u Padovi koji su obavljali dužnost drž. tajnika, drž. rizničara, lučkih kapetana i sudaca, ali su te dužnosti bile kratkotrajne kako bi se izbjegla koncentracija vlasti u rukama tih »službenih plemića«, od kojih se klas. aristokracija distancirala i nastojala segregirati. Da bi onemogućila soc. raslojavanje i propast plemićkih obitelji na kojima su se temeljili stupovi vlasti Mletačke Republike, uvedena je čak i drž. pomoć za osiromašene plemiće. U Dubrovniku je u sr. vijeku uspostavljena patricijska aristokratska republika, isprva nazvana Communitas Ragusina, a od sred. XV. st. Dubrovačkom Republikom, u kojoj je vlastela imala svu vlast. Stanovništvo grada-republike dijelilo se na vlastelu (patrizi), građane (cittadini) i pučane, koji su se bavili obrtima, trgovinom, pomorstvom i drugim slobodnim profesijama. Da bi sačuvale ekskluzivnost pripadnosti vlasteli, grad. vlasti proglasile su 1332. zatvaranje Velikoga vijeća, čime su građani i pučani isključeni iz upravljanja gradom. Javne dužnosti u Republici smjela je obavljati samo vlastela, a za razliku od Venecije, gdje je dužd biran na doživotni mandat, vlastela su između sebe birala rektora – kneza na mandat od mjesec dana, što je trebalo onemogućiti korupciju i nepotizam. Vlastela su se dijelila na casate po klanskom načelu, a u okviru jedne bilo je okupljeno više obitelji. No pritisak bogatijih građana na vlastelu riješen je na osebujan način još u sr. vijeku stvaranjem bratovština, od kojih je najpoznatija bratovština sv. Antuna (antunini), koja je okupljala najbogatije građane, trgovce, pomorce i strance u službi Dubrovačke Republike – kancelare, notare, liječnike i učitelje, kao i nezakonitu djecu velikaša, stvarajući tako sekundarnu elitu dubr. društva. M. Držić u pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju kritizira polit. ekskluzivnost vlastele, koja je poč. XVI. st. donijela polit. imobilnost i stagnaciju, gušeći napredak i daljnji prosperitet Republike, pa je zagovarao stvaranje mješovite vlade vlastele i građana te napuštanje modela patricijske aristokratske vladavine. (→ RODOVI, PLEMIĆKI; VLASTELA)

Podijelite:
Autor: Damir Grubiša
Literatura:
G. Brucker (ur.), The Society of Renaissance Florence: A Documentary Study, Toronto–Buffalo–London, 1998;
Z. Janeković Römer, Okvir slobode: dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma,Zagreb–Dubrovnik, 1999;
D. Chambers i B. Pullan, Venice: A Documentary History 1450–1630, Toronto–Buffalo–London, 2001;
S. Ćosić i N. Vekarić, Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi, Zagreb–Dubrovnik, 2005.