ŽUPANOVIĆ, LOVRO

ŽUPANOVIĆ, LOVRO, hrvatski muzikolog, skladatelj i glazbeni kritičar (Šibenik, 21. VII. 1925 – Zagreb, 18. III. 2004).

Studij slavistike i romanistike završio na Filozofskom fakultetu (1950), a povijesti glazbe na Muzičkoj akademiji (1953) u Zagrebu. Doktorirao je u Ljubljani 1965. radom o stvaralaštvu Vatroslava Lisinskoga. Bio je redoviti prof. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1991. bio je redoviti član HAZU. Proučavao je hrvatsko glazb. naslijeđe (Tragom hrvatske glazbene bašćine, 1976; Stoljeća hrvatske glazbe, 1980).

U studiji Marin Držić i glazba (1969) pošao je od tvrdnje da je »Držić počeo stjecati teoretske i praktične glazbene spoznaje najvjerojatnije već u mlađim danima« te da je, prema nadgrobnici Mavra Vetranovića Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba, svirao na sedam instrumenata (leut, flauta, violone, kordina, kornet, klavičembalo i orgulje). Iznio je podatak da je Držić izabran za orguljaša dubr. katedrale 28. II. 1538. Držićev boravak u Sieni popratio je tvrdnjom da je »D. otišao u Sienu ne samo na daljnje pravne nauke nego i na daljnje glazbeno usavršavanje«. Nakon Držićeva odlaska iz Dubrovnika u Veneciju 1562. »nije zanijekana mogućnost njegova bavljenja glazbenom reprodukcijom« jer je »bar u prvo vrijeme uz kapelansku dužnost kod venecijanskog nadbiskupa vršio i onu njegova glazbenika-orguljaša«. Glede Držićeva skladateljskog opusa Županović se pozvao na Milana Rešetara, prvoga knjiž. znanstvenika koji je pretpostavio da bi Držić mogao biti i skladateljem glazbe za svoja dramska djela (Djela Marina Držića, 1930), pa je prenio Rešetarov popis tih skladbi: »Dva vokalna broja u Mandi, jedna talijanska kanconeta u Dundu Maroju, jedan vokalni broj i dva plesna broja u Veneri i Adonu, jedan plesni broj u Noveli od Stanca, dva vokalna broja i dva plesna umetka, od kojih je prvi za morešku, u Tireni kao i jedan broj, za koji Rešetar opravdano smatra da je orkestralnoga karaktera, u Grižuli (Plakiru)«. Prema Županovićevoj tvrdnji rečeno se »ne može potkrijepiti dokumentacijom glazbene naravi, ali je proisteklo iz svih istaknutih elemenata«, a sama je mogućnost da se Držić bavio i skladanjem »u svakom slučaju važnija od glazbene vrijednosti tih brojeva«. Na kraju studije donio je popis uglazbljenih djela M. Držića: Emanuel Pichert, Novela od Stanca (1895); Petar Krstić, Novela od Stanca (1903); Božidar Širola, Predigra Noveli od Stanca (1912); B. Širola, Stanac (1915); Antun Dobronić, Dubrovački diptihon (Novela od Stanca) (1917); Mihovil Logar, Predigra Dundu Maroju (1936); Ivo Lhotka Kalinski, Pomet, meštar od ženidbe (Dundo Maroje) (1944); Dragutin Savin, Tripče (1955); Jakov Gotovac, Stanac (1958) i Alfred Švarc, Dundo Maroje (simfonijska pjesma) (1959). Također je naveo skladatelje koji su pisali scensku glazbu za pojedina Držićeva djela: Krešimir Baranović za Tirenu, Ivo Malec za Hekubu, I. Lhotka Kalinski za Skupa te Ivo Kirigin Veselu predigru za Veneru i Adona. Od stranih skladatelja koji su uglazbili Novelu od Stanca spomenuo je Poljaka Ludomira Michala Rogowskoga i Srbina Vlastimira Peričića.

Autor: Nedjeljko Fabrio