ZLATO I SREBRO

ZLATO I SREBRO. Zlato je najdragocjeniji metal, čija se vrijednost uzima kao standard za gotovo sve svjetske valute u povijesti.

zlatarski žig

Glava sv. Vlaha, zlatarski žig Dubrovačke Republike s ophodnog raspela nadbiskupa Rainalda Grazianija, 1516.

Podatan i kovan, može se vrlo tanko razvući tako da se od grama zlata može dobiti jedan metar kvadratni (zlatni listići). Stekao je mnoga simbolička značenja, povezivao se s alkemičarima i čarobnjacima. »Božanska kovina« bila je uzrokom prijevara, razbojstava, ratova i genocida. Kad je Kristof Kolumbo (1446–1506) odlučio odjedriti u zap. Indiju, jedna od najsnažnijih pobuda bila je čežnja za zlatom i srebrom, a posebno je bio motiviran zapisima Marka Pola s putovanja po Aziji (1271–95) i opisima otoka Cimpangu, prepuna zlata, srebra i dragulja. Ono što je Kolumbo obećao, našao je Fernando Cortez (1485–1547), koji je osvojio zlatom i srebrom prebogato astečko carstvo, a Španjolskoj donio neizmjerna bogatstva. Sjaj iberske renesanse izravno se povezuje s izvanredno velikim količinama koje su španj. konkistadori odnijeli iz Srednje i Južne Amerike. U to doba Španjolska je postala najbogatiji eur. dobavljač zlata i rigorozno je nadzirala njegovu cijenu. Brodovi koji su nosili zlato, zajedno s drugim bogatstvima, morali su pristajati u Sevilli, gdje se dragocjeni teret raspoređivao. Jedan dio išao je izravno Kruni, a drugi na otvoreno tržište. To se tržište odnosilo ponajprije na augsburšku bankarsku obitelj Fugger, koja je preuzimala španj. konvoje. Fuggeri su bili ne samo trgovci i bankari koji su uvozili i investirali u zlato idrago kamenje nego i vodeća tvrtka, u Španjolskoj i u Veneciji, gdje je drago kamenje iz Indije najprije stizalo. Kupovali su i prodavali zlato i dragulje te ih držali u zalihama. Tako su nadzirali ne samo tržište novca nego i sudbine eur. kraljeva i vladara. Zahvaljujući rudnicima srebra, olova i bakra u Bosni, Dubrovnik je preuzimao dio te robe u posredničkoj trgovini između Istoka i Zapada. Srebro je jednim dijelom ostalo u Republici za potrebe kovnice novca i zlatarske obrte, a drugi se dio koristio za daljnju trgovinu. U Dubrovniku XV. i XVI. st. zlatarstvo je umnogome napredovalo. Još od XIII. st. zlatari su se udruživali u bratovštine (cehove) radi zaštite svojih prava. Na poč. XVI. st. bilo je četrdeset tri zlatara u gradu. Zakon od 9. VIII. 1459. strogo je naređivao zlatarima da ne smiju obavljati svoj zanat drugdje nego u Zlatarskoj ulici poviše Prijekoga, osim iskusača i mjerača drž. dukata kojemu je bilo dopušteno imati dućan na Placi. Zlatari su se dijelili u dvije struke: zlatarsku i battiloro. Battilori su lupanjem stanjivali zlato, pripremajući ga za različite zlatarske poslove i tehniku filigrana. Svaki zlatar bio je dužan jednom tjedno poslati u kovnicu djetića, zvanoga battiloro, koji se bavio manipulacijom kovina, pa je zauzvrat od kovnice dobivao pregršt folara (dobroga novca), što bi predavao bratovštini. Republika je nadzirala finoću plemenitih kovina. Zakonom iz 1466. bilo je naređeno battilorima da zlatne pločice moraju biti iste finoće kao u Mlecima ili će svaki put platiti pet dukata globe, a posao će im biti uništen. Zakonom su se također regulirali odnosi između meštra i djetića, kojim se ugovaralo vrijeme službe, obično ne manje od sedam godina. Skupštinski propisi određivali su po dva časnika za nadziranje radova zlatara u njihovim dućanima te ih ovlašćivali da ih smiju razbiti te strogo kazniti zlatare ako predmeti nisu bili izvedeni propisanom kakvoćom. Država je odredila i činovnika za puncranje (žigosanje) zlatarskih izrađevina drž. žigom s glavom sv. Vlaha.

Ophodno raspelo

Ophodno raspelo iz dubrovačke katedrale, dar nadbiskupa Rainalda Grazianija, 1516.

U XVI. st. i strancima se dopuštalo obavljati zlatarski zanat, ali su morali plaćati tri puta veće pristojbe za ulazak u bratovštinu (tri dukata) zbog toga što su bili oslobođeni vojničke službe. U XVI. st. jedini punovrijedan novac pri plaćanju većih iznosa bile su perpere. Tadašnje perpere bili su biz. zlatnici, u Dubrovniku u optjecaju još od 367, kad je car Valentinijan odredio da se od jedne libre zlata, i to onoga žeženoga, perperonskoga, moraju iskovati sedamdeset dva zlatnika. Tako je bilo sve do propasti Bizantskoga Carstva 1453. Dubrovnik je perpere kovao tek u XVII. st., odn. 1683, kada su došle u optjecaj, a bile su od srebra i mnogo manje vrijednosti. Kovnica novca Dubrovačke Republike za svojega je dugoga postojanja od 1294. do 1803. kovala mnoštvo najrazličitijega novca, ugl. bakrenoga i srebrnoga, ali nikada zlatnoga, pa i onda kada dolazi pod nazivom dukat. Već prvi dubr. novac, bakrenu mincu, pratila je i prva krivotvorina. Brojnim zakonima u sljedećim stoljećima propisane su stroge mjere protiv krivotvoritelja. God. 1612. ponovno se spominju »dobri« i »zli« dinari te se određuje da se krivcima najprije odreže desnica, a potom »da se objesi za grlo na vješala«. Unatoč drastičnim mjerama, krivotvorine su i dalje kolale sve do propasti Republike. Čak i kad dubr. kovnica više nije radila, krivotvoritelji su izrađivali lažne dubr. talire od lošega srebra, ne zato da bi njima plaćali, nego da bi ih prodavali ženama i djevojkama za nakit i ukras.

Motiv zlata zacijelo je središnji motiv Držićeva opusa, metafora ljudske lakomosti koju je autor kritizirao, aludirajući na opčinjenost stjecanjem materijalnog bogatstva, koje čovjeku oduzima humanost, čineći ga životinjom, Držićevim riječima, bjestijom. Onako kako je to učinio Mavro Vetranović u Pjesanci lakomosti – koji čak želi »neka se ruda taj provali u propas, / neka se taj ruda, neka se ruda taj, / u vieke do suda ne objavi na sviet saj« (s. 366–368) – tako je i Držić većinu likova opteretio hipotekom pohlepnosti. On zlato uvijek evocira u njegovu simboličkom značenju, kao signal čovjekove iskvarenosti, a samo jedanput će – u prologu negromanta Dugoga Nosa – referirati na plemenitost toga metala da bi označio mitsko, Saturnovo »zlatno vrijeme« (aurea aetas), doba nevinosti i dobrote. Također, Dugi Nos kaže da se u Novim Indijama »od zlata balotami na cunje igra«, a Stare Indije predstavlja kao mjesto gdje se »u rijekah tamo veliko zlato nahodi«, što će i privući ljude nahvao, lakomce koji upravo za zlato prodaju drvene figurice. Fabula komedije Dundo Maroje motivirana je gubitkom pet tisuća zlatnih dukata koje je Maro – umjesto na trgovinu – potrošio na luksuzni život s rim. kurtizanom Laurom, zbog čega će otac i krenuti u potragu za dezvijanim sinom, a ne na proštenje, kako na jednome mjestu objašnjava razlog svojega dolaska u Rim. Tripčeta Kotoranin će zaslijepljenost bogatstvom sažeti u rečenici: »Uzmi mi dukate, uzmi mi čast i život« (I, 1). U ulomcima drame Džuho Krpeta razabire se da je zlato također izvor zla u svijetu, pri čemu ga se povezuje s Plutonom (»sioni bog od bogastva«), koji na više mjesta apostrofira upravo taj metal kao izvor čovjekove pokvarene prirode: »O, lakomosti od zlata, kudi se prostireš?! Po mirijeh se bogataca penješ. Ja sam sve kriv, poznavam moj grijeh, i spovjedavam ga; po meni mnozi u vȁs život ne vide zlata i mru od glada, a mnozim zlato rđavi u skrinjah«; »davah zlato ljudem blagodarnijem, koji mi čâs činjahu i koji ga razdjelivahu s razlogom«; »a čovjek se utječe gdi je veće zlato«;»Što bogatac veće ima zlata, to je veće lakomiji na njemu«.

Posuda za tamjan u obliku karake, Dubrovnik, dominikanski samostan

Radnja komedije Skup zapleće se oko tezora koje škrti starac opsesivno čuva – nazivajući ga »moja čas i moje dobro« (III, 9) – pa je čak spreman žrtvovati sreću šesnaestogodišnje kćeri Andrijane i dati ju starcu Zlatom Kumu, samo da ne mora isplatiti miraz. Njegove su znamenite rečenice: »Ne imat zlato – zlo! Imat ga na ovi način – zlo i gore! (…) pri zlatu se gubi dobrota, zlato šteti ljudi, a komodita lupeža čini, a zlato je kalamita. Amor nije amor, zlato je amor, zlato stare – mlade, lijepe – grube, svete – griješne, svjetovne – crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni; vas je u njih razum, pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava« (I, 5). Taj je monolog Josip Torbarina doveo u tipološku vezu sa sličnim replikama u Timonu Atenjaninu Williama Shakespearea (Šekspirske teme u djelu Marina Držića, 1967). Konačno, zbog zlata je tracijski kralj Polinesto ubio Polidora, sina trojanske kraljice Hekube. Hekuba će iskoristiti upravo tu njegovu slabost (»Zlato sam donila što ti ću dat hranit«, V, 1, s. 2332) te ga namamiti u šator, oslijepiti, a njegove sinove ubiti. Temeljna antiteza Držićeva opusa ljudi nazbilj – ljudi nahvao i s njom povezane antiteze mudrost – ludost, mladost – starost proizlaze iz autorova uvida u ojačani dubr. merkantilizam koji je Republici donio materijalni prosperitet, ali i iskvario ljude, pretvarajući ih u uomo feritas upravo zbog opčinjenosti moći koju donosi bogatstvo. Zanimljivo je da su žene koje su sudjelovale u predstavi izvedenoj 8. II. 1542 u kući sienskoga plemića Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia – u kojoj je Držić glumio ljubavnika – kažnjene zabranom nošenja zlatnoga nakita, osim na prstu. U opširnoj uredbi koju je Vijeće umoljenih donijelo 8. VI. 1596. poseban dio posvećen je ženskoj odjeći i nakitu te se detaljno navodi što je zabranjeno nositi, među ostalim zlatni nakit (kolarin, manilja) te odjeću prošivenu kurdjelama, dakle zlatnim vrpcama. Muškarcima se priječilo nošenje ogrtača sa zlatnim kopčama i pucetima.

Podijelite:
Autor: Karmen Gagro i Milovan Tatarin
Literatura:
K. Vojnović, Bratovštine i obrtne korporacije u Republici dubrovačkoj, Zagreb, 1900;
Y. Hachenbroch, Renaissance Yewellery, London, 1979;
Statut Grada Dubrovnika 1272, Dubrovnik, 1990;
D. Horkić, Odsjaj dubrovačkih srebrnjaka, Zagreb, 2006.