ZLATI KUM

ZLATI KUM, lik u komediji Skup, Dobrin brat, Kamilov dundo.

Levaj – Zlati Kum

Otokar Levaj – Zlati Kum, Skup, Dubrovačke ljetne igre, 1983
(redatelji Zlatko Bourek i Joško Juvančić)

Prvi se put pojavljuje u desetom prizoru prvoga čina, zatim u četvrtom prizoru drugoga čina, desetom prizoru trećega čina, četvrtom i petom prizoru četvrtoga čina te trećem i četvrtom prizoru petoga čina. Premda se nije namjeravao ženiti, pristaje na Dobrine molbe da to ipak učini, a kad mu ona kaže da mu je već našla djevojku s tisuću dukata miraza, on odbija, iznenadivši sestru svojim izborom – šesnaestogodišnjom Skupovom kćeri Andrijanom. Premda se predstavlja kao starac i nemoćnik (»Dobre, ja sam star, bogme star. Donjekle davah razumjet: skuboh sjedine, – staros ne mogoh skrit! Brada sva pobijelje; ako bih bradu ostrugao, ali kose ne taje; ako bih kose skrio, kašalj grinje odkriva« I, 10), odluku o ženidbi opravdava dvostrukim razlozima: bogate su djevojke ohole i zahtjevne (»To mi i u kuću da’, dami govori: ’Što? Kupila te sam, prćiju ti sam donijela veću neg ti valja svoj parentati imanje! A hoću ovo, a hoću ono’, – spendze da im carova riznica ne bi dosta bila!«, I, 10; »Bogati scijene, okoristovat se će kad uzmu ženu s velikom prćijom, a ne misle što pak provaju, er žena od velike prćije hoće i velike spendze. I ako joj muž ne da te spendze tolike činit, ima pakao s utra i večer uza se, koji ga martoriža ne pristajući mu govoreći: ’Ne daš mi što mi je od potrjebe; a nijesam li donijela da mogu imat moju potrjebu? A što mniš da ti će to moć bit? Donijela sam već neg ti valjaš’, i tacizijeh riječi«, III, 10), a uzeti siromašnu djevojku humano je djelo, jer bi bogati trebali pomagati ubogima: »Na ovi bi način Grad bolje stao: bogati bi uboge počtapljali; tako bi se Grad i uzdržao i mantenjao u dobru bitju u vječna brjemena, a ne uboštvo kako grinja, konsumavalo građane i Grad« (III, 10). Premda bi se iz potonjeg argumenta moglo zaključiti da Zlati Kum nije tip patološkoga škrca (»Bogat je tko je dobar«, II, 4) te da ga vode plemeniti razlozi, opća korist o kojoj govori samo je prikrivanje pravoga cilja: ipak ne može odoljeti mogućnosti da se domogne mlade djevojke: »I, za rijet ti, srcem ljubim onu kuću; djevojku sam tu vidio: oko mi ljubi nje krv« (I, 10). U četvrtom prizoru drugoga čina sa Skupom dogovara brak s Andrijanom, ne tražeći pritom miraz. No, nakon što Skup iz kuće istjera Pasimahu i Drijemala, sluge Zlatoga Kuma, koji su došli pripremiti gozbu, odustaje od vjeridbe, kajući se što je pristao na Dobrin nagovor. U posljednja dva prizora sudjeluje s pokojom replikom, ne razumijevajući Skupovo ludilo potaknuto razgovorom s Kamilom, koji je govorio o Andrijani, dok je Skup mislio da je riječ o tezoru (»Skupe, ti išteš skandao«, V, 3), preporučujući: »Oto se je pomamio, valjalo bi ga svezat« (V, 4).

Autor: Leo Rafolt