ZANIMANJA I OBRTI

ZANIMANJA I OBRTI. Dubrovnik je u Držićevo doba bio središte međunarodne trgovine, osobito sukna i mirodija, imao je jako obrtništvo i razgranato tržište za unosne trgovačke poslove u zaleđu, u njemu su radili majstori različitih obrta i artiđani.

Kovačka radionica

Neki su se građani i stranci koji su dulje boravili u Dubrovniku bavili uglednijim obrtima, a stanovali su u kući koja je dijelom bila i radionica, dok su drugi imali samo unajmljene prostore za poslovanje u razizemlju ili su robu izrađivali kod kuće i prodavali na otvorenom. Zlatari su, uz srebrnare i istanjivače zlata, bili u Dubrovniku brojni, a bratovština im datira još iz XIII. st. Bavili su se i proizvodnjom različitih srebrnih predmeta i novca. Stanovali su u Zlatarskoj ulici, kako bi ih činovnici Republike lakše nadzirali. Posao im je dobro išao, jer je zlatni nakit bio jednako važan kao i odjeća, štoviše, i dijelovi odjeće često su bili protkani zlatnim nitima (primjerice ženska kapa zvana pocjelica), a žene su nosile srebrne kišobrane. Zlatne kolajine duge i po nekoliko metara nosili su muškarci, pokazujući tako svoju ekon. moć . Nosili su i narukvice te privjeske od zlata, bisera i dragoga kamenja, tzv. pendine. Ukrasi za kosu bogatih žena i plemkinja bili su kombinirani s biserima i zlatom te osobito koraljima. Koraljari su u Držićevo doba najčešće bili s Koločepa, a koralje su pronalazili u podmorju toga otoka te na sjev. strani grebena Sv. Andrije. Kad su ta lovišta iscrpili, išli su prema Levantu. Dubrovčani su se koristili i različitim kućanskim predmetima od plemenitih kovina. Tako su svileni konac djevojke namotavale i spremale u zlatnu košaricu, igle za šivanje držale u srebrnim kutijama, a služile su se i srebrnim vretenima (Skup, III, 1). Julijan Marinov Turčinović (Džulo Pjorović) – u čijoj je kući 1551. bila izvedena Tirena na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegretti – koristio se srebrnim vrčevima i tanjurima. Zlatar Đanpjetro, koji se spominje u Dundu Maroju, uživao je ugled vrsnog majstora u izradi zlatnog nakita i drugih predmeta. Radovi majstora iz inozemstva bili su cjenjeniji nego dubr. zlatara i srebrara. U pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. Držić je zamjerio vladi što je potkralju Sicilije poslala na dar »umivaonik sa srebrnim sudom«, jer mu se taj rad učinio preskroman. Dubr. država izdašno se koristila srebrom za potrebe svoje kovnice i monetarne politike, u korist drž. blagajne. Tržište je tražilo sve rudarske proizvode, ali je težište bilo na srebru i olovu. Mnogi su Dubrovčani bili vlasnici rudnika ili njihovi zakupnici, poduzetnici rudarske proizvodnje ili zakupnici carina. Posrednička trgovina rudarskim proizvodima postigla je najveće domete već pol. XV. st. Mnogi su se tada obogatili, baveći se i opskrbljivanjem zaposlenih u rudnicima i trgovinom rudarskim proizvodima. Svim je kovnicama novca trebalo srebro, pa je posrednička trgovina njime iz balkanskih zemalja preko Dubrovnika cvjetala. Plaćajući srebrom, Republika je brže i lakše nabavljala žitarice u juž. Italiji, kupovala zlatnike potrebne za drž. potrebe, a njime je i stimulirala uvoz sirovina za manufakturu tekstila. Dubrovački zlatari razvili su izradbu srebrnine za raznovrsne državne potrebe i trgovinu. Najveću korist imali su trgovci koji su poslovali neposredno u rudarskim središtima u Srebrenici i Novom Brdu. Kad su Turci 1455. zaposjeli Novo Brdo, zavladala je stagnacija. Zato Pavo Novobrđanin u Dundu Maroju podsjeća na trgovinu srebrom i drugim kovinama (za potrebe bakrenog novca, a još više za izradu oružja).

Alka na vratima Kneževa dvora

Kovački obrt bio je među najvažnijima u gradu, rano se razvio pa su kovači imali jednu od prvih bratovština i ulicu u središtu grada. Već u XV. st. postojale su različite specijalizacije koje su se bavile proizvodnjom baruta i različiti metalski obrti, poput lijevanja topova i zvona, proizvodnje hladnog i vatrenog oružja, raznovrsne metalne robe i kućnih potrepština, poput mužara i bakrenih romijenči, u kojima se držala voda, ključeva, brava i lokota, predmeta za gradnju poput čavala, predmeta za brodogradnju, poljskih i drugih alata koje spominje Držić, kao što su objetelica, motika i tjelica. Obrtnik i prodavač igala Gian Figino, kojega Držić spominje u Grižuli, podrijetlom Talijan, doselio se u Dubrovnik zacijelo mnogo prije 1520, kada se već spominje kao član antuninske bratovštine. Dubrovnik je imao znatan broj kožuhara, koji su bili naseljeni u predjelu Peline, ali i u drugim dijelovima grada. Kao i pri preradi vune, u obradi sirove kože koristila se velika količina vode i biljka runjevina, zvana tabak, koja je na uštavljenoj koži ostavljala crvenu boju. Područje na kojem se ispirala koža i danas se zove Tabakarija. Kožuharski obrt nasljeđivao se s oca na sina, kao uostalom i većina drugih zanimanja. Dubr. kožari izrađivali su ugl. jednostavnu odjeću, no takvu su vrstu odjeće izbjegavale čak i najsiromašnije služavke, iako arhivski dokumenti potvrđuju da je odjeća od kože bila u uporabi. Obrađena koža više se upotrebljavala u opremi kuće, a nerijetko je bila dekorirana. Osim stolica, dekorativno obrađenim kožama presvlačile su se i škrinje, madraci, od kože su izrađivani pokrivači i posteljne zavjese, te jastuci koji su služili za sjedenje na škrinjama, klupama i stolicama. Polagala se na zidove uz koje su bile postavljene klupe. Neki su zidovi bili u cijelosti prekriveni obrađenom kožom, koja je katkad bila obilježena grbom, čak i pozlaćena ili obojena u crveno. Dubr. kožuhari ipak su više trgovali kožom i krznom koje su u sirovu stanju kupovali na Balkanu (vučje, medvjeđe, lisičje, krzno kune ili risa, ovčja, zečja, kozja, bivolska i jelenja koža) i preprodavali, a manje su se posvećivali obradi sirove kože. Mali fini kožni predmeti, odn. dijelovi odjeće od skupocjenoga krzna, nabavljali su se ugl. u Firenci, gdje je kožarski obrt bio najrazvijeniji. Strogi drž. propisi u Dubrovniku zabranjivali su nošenje krzna poput samurovine, pod prijetnjom novčanih i zatvorskih kazni. Republika je zbog polit. okruženja morala voditi računa da ju njezini žitelji predstavljaju kao skromnu i štedljivu državu. Međutim, skupocjeno krzno, koje se već obrađeno uvozilo iz Italije, bilo je poželjan detalj odjeće i Dubrovčani su nastojali izigrati zakonske zabrane. Laura naručuje u kožuhara upravo komade zabranjenoga krzna: risa i dzibilina (samurovine). Iako su podstave od jeftinijih vrsta krzna na muškim i ženskim ogrtačima bile dopuštene, takva krzna nisu bila izraz moći i imutka. U Držićevo je doba suknarstvo, odn. vunarski obrt, bilo jedina proizvodna izvozna grana. Suknarski obrt prerastao je u manufakturnu proizvodnju kvalitetne tkanine. Dubrovnik je dobio vlastitu izvoznu robu traženu na balkanskim i jadranskim tržištima, izrađenu secundum ordines Ragusii, obilježenu proizvodnim znakovima dubr. radionica. Najbolje vrste vune dolazile su iz sjev. Afrike, a osobito je bila cijenjena španj. vuna. Za predenje vune služile su drvene preslice, koje su se također proizvodile u Dubrovniku. Osnovna sprava bio je tkalački stan, pri čemu je trebalo voditi računa ne samo o kvaliteti sukna nego i njegovoj širini. Sprave i alati upotrebljavani u suknarstvu bili su vrlo jednostavni. U preradi vune neizostavne su bile grebenaljke za grebenanje i češljevi za češljanje. Grebenanje sukna obavljalo se u prostorijama nazivanima gardzarijama. Jedna od poznatijih nalazila se u Ulici sv. Vida (današnja Uska ulica), a vlasnik joj je bio Junije Mihov Bunić (Džono Miškinov), plemić na čijem je piru s Đivom Gradić 1552. prikazan Pjerin. Teatarska družina koju je predvodio Rado (Rafo) Marinov Gučetić nazivala se Gardzarija (Džuho Krpeta). Nakon grebenanja, sukno je predavano cimatorima (podstrizivačima), koji su ga dorađivali, tanjili, obrubljivali i pripremali za transport. Proizvođači sapuna bili su potporna djelatnost dubrovačkoj suknarskoj manufakturi. Sapun se izrađivao kuhanjem masnoća i pepela s dodatkom soli; mužar s batom koristio se za sitnjenje pepela. Sapunarija je bila smještena na Pilama. Petrunjela kaže da je zaboravila kupiti sapun, što je bila osobitost dubrovačke, a ne rim. svakodnevice: »Ah zaboravih mimogrede kupit dvije lȉtre sapluna! Na moru, prije neg doma pođem, pođ ga ću časom uzet« (Dundo Maroje, IV, 4). Marinov brat Vlaho dobio je 1544. od Vijeća umoljenih, nakon povratka u Dubrovnik, posao pisara u uredu za vunarski obrt. Kad je otputovao u Veneciju zbog obiteljskih poslova, zamijenio ga je Marin. Zadatak pisara bio je da popiše svu uvezenu vunu, s naznakom vrijednosti i raspodijeli ju majstorima. Uredno vođen vunarski obrt podrazumijevao je poznavanje svih faza proizvodnje: kako se vuna pere, mlati, češlja, grebena i prede; kako se sukno tka, čisti, valja, boji, glača, podstriže i izlaže. M. Držić je posao pisara obavljao četiri mjeseca, a potom ga je napustio. On više puta spominje proizvodnju, prodaju, izvoz i uvoz tkanina, ističući trajnost domaćega sukna, ali i prijezir dubr. bogataša prema domaćim tekstilnim proizvodima i nekontroliran uvoz svilenih i drugih skupocjenih tkanina, što je uzrokovalo propast dubr. proizvodnje tekstila. Aluziju na potražnju odjeće iz inozemstva zabilježio je u Skupu: »Niko: Ne denjamo se svitu nosit koja se u Gradu čini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji nam će personu uresit; a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese« (IV, 2). Spoznaja da zamjena skromne odjeće, u Dubrovniku tkane i bojene, odijelom od fine inoz. tkanine čovjeka može preobraziti, neodoljivo je privlačila i mlađi i stariji svijet. Kad je Maro odlučio prevariti oca i predstaviti mu se kao poduzetan trgovac, naručio je ogrtač od skromna materijala: »Maroje: Nije sad u velutu (…) bogme ga ću još vidjet u suknu« (Dundo Maroje, IV, 1). Bogate Dubrovkinje nosile su odjeću od uvezenih tkanina – devine dlake (džambjelot), damasta (demaškina), grimiznog baršuna (veluta karmizina) – iako su i domaći suknari proizvodili baršun i svilu u različitim bojama. Šivanje gospodske ženske odjeće bilo je zahtjevno jer se sastojala od bogato ukrašenih dijelova; Omakala izjavljuje da je samo suknja bila široka dvadeset osam lakata (Grižula, II, 6). Držić spominje krojače, koji su bili dobro organizirani u bratovštinu, naglašavajući važnost lijepe odjeće: »Dživo: Šavci su za to. // Dobre: Šavci za da do ženskijeh bječava i kroje i šiju i krpe« (Skup, III, 1). Mnogi krojači toga doba bili su stranci, a njihove usluge skupe. U Grižuli se spominje i sentalija, osoba koja prekraja iznošenu odjeću. Posao sličan tomu obavljali su i mendalije (krpari), koji su uvijek imali posla, jer je siromašni puk godinama nosio istu odjeću. Trgovina suknom donosila je dobru zaradu: Dundo Maroje poslao je sina u Jakin, da bi se potom uputio u Firencu i ondje nakupovao sukna te produžio u Sofiju, gdje se ono moglo dobro prodati i višestruko zaraditi. Držić spominje i dva zbiljska dubr. trgovca tkaninama: drapijere Lessandra i Luku (III, 9), koji je bio član bratovštine antunina. Oni su u Dubrovniku prodavali grimizni baršun od kojeg su se šivali ogrtači (sajuni), tešku svilu (dzetenin), bijeli damast, tkaninu od devine dlake, ali i domaće sukno, tzv. čohu, te obično platno za košulje. Iako je prodavače sukna Nikola Vitkov Gučetić držao podcjenjenijima od drugih trgovaca, drapijer Luka, kod kojega je Petrunjela naručila »peču veluta karmizina« i »peču demaškina bijela«, i drapijer Lessandro, trgovac svilom, bili su cijenjeni dubr. građani. Uvozne tkanine služile su i za uređivanje privatnih i javnih prostora: Laura je naručila da joj Maro donese »sto lakat kurdjele od zlata, tri prste široke, za pavijun« (Dundo Maroje, III, 16). Skupocjene tkanine iz uvoza služile su i u opremi interijera: »Petrunjela: Odre od svile; što nose po kući, od svile; kamare im su obstrte svilom« (Dundo Maroje, III, 9). Librari (knjižari) su u Dubrovniku ugl. bili stranci, a u Držićevo je doba najpoznatiji bio Mlečanin Sebastiano de Boiso, oženjen Dubrovkinjom Vicom; umro je 1554. Držić kritizira slabo zanimanje za knjigu: »Niko: Svu noć se skitate, dezvijana mladosti; malo na skulu hodite, malo umijete, gradu sramotu činite, a sebi ste smrt. Injorant čovjek ni sebi žive ni svomu gradu« (Skup, IV, 2). Nedostatak znanja izvor je loših navika i nepristojnosti, ponajviše zbog nedostatka dobrih učitelja. Pedant Krisa, »meštar od skule«, u komediji Tripče de Utolče, ponaša se neprimjereno svojem zanimanju, pa ga se naziva mahnitčinom, a supruga Džove mu govori: »Tko tebi da skulu učit, on mahnitiji bi od tebe« (V, 3). Najunosniju zaradu donosile su mirodije (specijice), ponajprije papar, cimet, šafran i đumbir. Meso se prodavalo u mesnicama i na otvorenu prostoru. Komarda je bio prostor uz more, u neposrednoj blizini kojega su u XVII. st. podignuti lazareti. Prodavanje mesa smatrano je nižim poslom (»Pasimaha: Ja potrčah, počeh zvonit u tobolac. Kao svrački na grohotušu skupiše se lupeži komardari, ribari, Piva i Tara«, Skup, II, 7) i plemićima je bilo zabranjeno time se baviti, iako su u kasnom sr. vijeku još mnogi od njih bili mesari. U Dubrovniku su neki plemići ipak bili veletrgovci mesom, koje su kupovali na ušću Neretve. Najbrojniji obrtnici Držićeva doba bili su graditelji, zidari i klesari. Crkva Svih Svetih (Domino) bila je sjedište njihove bratovštine, a poč. XVI. st. imala je pedeset osam bratima. Arhivski dokumenti bilježe da je Držić 1561. imao razmirica s tom bratovštinom, točnije s njihovim gastaldom, u svezi s namirivanjem nadarbine crkvi, no u djelima ih nigdje ne spominje. Cvito Fisković misli da je uzrok tomu što kamenarima i zidarima Držić nije vidio mane koje bi trebalo osuditi i ismijavati. Ipak, o vojnom inženjeru i graditelju Antoniju Ferramolinu negativno je pisao u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566, smatrajući obrambenu moć grada slabom, što nije odgovaralo istini, jer su tog inženjera zbog umješnosti suvremenici hvalili. Držić je tendenciozno prikazao Ferramolinov rad gotovo trideset godina nakon što je on dovršio preinake na dubr. zidinama, jer se, neupućen u građevinsku struku, teško mogao sjećati inženjerovih intervencija nakon toliko godina. Bilo je to doba preuređenja i dogradnji starijih palača ili pak gradnje novih, arhitektonski i skulptorski zahtjevnih konstrukcija, poput palače pučanina, pomorca i uspješnog poslovnog čovjeka Toma Stjepovića Skočibuhe na Pustijerni. Upravo u Držićevo doba dubrovačka trg. flota bila je jedna od najjačih u Europi. U prvom prologu Tirene s ponosom tvrdi da dubr. brodovi neometano plove (»korablje njih plove vitrom svakime«, s. 46). Lik pomorca određuje posebnost njihova života obilježena nesigurnošću, odvojenošću od društva i obiteljskog života te kolektivnom solidarnošću, ali i hijerarhijskim kultom, što se odnosi na škrivana kao predstavnika drž. vlasti. Upravo se škrivanovoj neprilagođenosti brodskom životu, zbog čega ga treba »kašicom pitat«, ali i njegovu staleški uvjetovanom autoritetu Držić izruguje: »Dživulin: I njega li ćeš dat u drijevo, da nam beškote konsumi? Giuraddio, ako dođe, ončas ga ću za noge, tako ću njim kao grmušom i metnut u more« (Dundo Maroje, I, 9). Pomorski svijet u Držićevu djelu predstavljaju Lopuđani. Najstariji zanat u Dubrovniku bio je drvodjelački, a bratovština im potječe iz XIII. st. U službi dubr. pomorstva bavili su se brodogradnjom, ali i tesarskim te stolarskim poslovima, bačvarstvom, izradom pokućstva, kao što su skrinje, odn. kofani (Grižula, II, 6), drveni sanduci u kojima su žene pohranjivale odjeću, i različitih kuhinjskih predmeta poput mećajice. U XV. st. zaštitnik drvodjelaca postao je sv. Josip. Drvodjelci su bili nezamjenjivi Držićevi pomagači u izgradnji pozornica za njegova djela. Negromant u Dundu Maroju spominje i arkitete, tužeći se na vrijeme koje ih je odvelo, pa scena Dunda Maroja neće biti tako lijepa kao u Pometu. Mlinari su živjeli u neposrednoj blizini grada, sjeverozap. dijela zidina, u predjelu zvanom Nadgradje. U Ulici od mlinova, gdje je nasuprot tvrđavi Minčeti bio smješten manji rezervoar vode, nalazila su se u nizu četiri mlina. Iz tog depozita voda se na višoj koti odvajala za mlinove i za suknare u Kolorini. Mlinari su živjeli i boravili,osim u Mlinima u Župi dubrovačkoj, uza samo imanje Držićevih u Rijeci dubrovačkoj, gdje su uz izvor bili smješteni mlinovi koje je država davala u zakup. U gradu se prodavalo žito, koje su sami građani morali donositi mljeti u mlin. U gradu je uvijek radio veći broj špičara, od kojih su većina bili Talijani, a država je poticala otvaranje špičarskih trgovina. U njima se nisu samo proizvodili i prodavali lijekovi nego i jestvine, poput slastica, osobito marcipana, ali i higijenskih preparata poput ružine vodice, koja je služila za pranje ruku i umivanje, i mirišljivog dzibeta (cibeta). Špičar Justin, koji se spominje u Skupu, bio je iz Ancone. Iako je država u nekoliko navrata zabranjivala uživanje marcipana, čini se da mu Dubrovčani nisu mogli odoljeti (Dundo Maroje, I, 6). I troškovi Dvora otkrivaju da su tom slasticom, unatoč službenim zabranama, vladajuća gospoda častila visoke predstavnike stranih država koji bi navraćali u Dubrovnik. U gradu su djelovali i špičari iz Sinja i Hvara, no najbrojniji su bili Firentinci, koji su od države dobivali i financ. potporu. Krčme su u Dubrovniku mogle raditi samo do trećeg grad zvona, ali se ta odredba ugl. nije poštovala. U njima se, uz konzumaciju vina, kockalo i kartalo, a slušala se i glazba (frulaši). Redovito su u njih zalazili djetići po vino za gospodare, grad. nosači, obrtnici, drž. službenici i godišnice; najrjeđe su navraćali plemići. Držić u drugom prologu Tirene spominje Bojkovićevu krčmu (»Ključe mi ončas da od krčme Bojković«, s. 135), koja je bila u vlasništvu Stjepana Jeronimova Nenko i njegova brata Petra, a bila je smještena u Kovačkoj ulici i zacijelo dobro poslovala, jer dokumenti bilježe da je Stjepan sred. XVI. st. dosta ulagao u trgovinu. Da je postolarski zanat bio razvijen u Dubrovniku, svjedoče dvije postolarske ulice: Među velike crjevjare (današnja Ulica od puča) i Među male crjevjare (današnja Ulica Cvijete Zuzorić). Dugo se u tradiciji Dubrovnika održao postolarski ples za blagdan sv. Filipa i Jakova, koji je organizirala njihova bratovština. Držića je 16. IV. 1548. uvečer u ulici Među crjevjare Vlaho Stjepanov Kanjica napao drvenom palicom. Đuro Šile, kojega Držić spominje u Grižuli, imao je postolarsku radionicu u ulici Među crjevjare. Vjerojatno je u jednoj od spomenutih ulica bila i radionica Pietra Sicilijanca (Čičilio), koji je izrađivao žensku obuću za imućnije Dubrovkinje, a kojega Držić spominje u Skupu (III, 1). O Čičiliju su ostali i brojni tragovi u zapisnicima Kaznenoga suda. Bilo je u Dubrovniku Držićeva doba i onih koji nisu poslovali u svojim radionicama: to su bili bastasi (nosači), jer se u Dubrovniku teško moglo služiti konjskom zapregom, iako je bilo konjskih staja u neposrednoj blizini palača dubr. gospode. »Za bastaha me si sobom poveo«, tuži se Bokčilo (Dundo Maroje, IV, 1) a bastasi su iznijeli i svu robu koju je Maro unajmio od Sadija kako bi se pred ocem pokazao kao dobar trgovac (IV, 4). Omakala težinu gospodaričine odjeće simbolično predstavlja spominjući bastahe: »Er, moj Omakalo, nose naše gospođe, najliše kad idu u crkvu ali na pir, brjeme svite na sebi koje jedva bi jaki bastah ponio« (Grižula, II, 6). Uz prodavačice sira, zeljarice, ledarice, uljare i druge ulične prodavače, trgovci vinom nadvikivali su se na otvorenom prostoru, preporučujući se potencijalnim kupcima, a pekari i pekarice mijesili su i pekli kruh na različitim mjestima u gradu. Iako su pekari imali bratovštinu od poč. XVI. st., mijesile su ga i pekle najčešće žene, koje nikad nisu bile članovi pekarske bratovštine, a nazivane su kruharice ili tržnice. Žito su preuzimale od za taj posao zaduženih službenika vlasti (oficijali), koji su ih često ucjenjivali kvalitetom i količinom, nosile ga mljeti i potom pravile kruh. Svi su oni bili smješteni oko Luže (»Mazija: Milašica sirenje prodava, prid Orlandom vino liče, junaci ga piju, krua ne manjka prid Lužom«, Dundo Maroje, IV, 7). Krčmarice su, poput prostitutki, zbog prirode posla često bile optuživane za nemoral te javno izlagane prijeziru i kažnjavane jahanjem na magarcu, glavom okrenutom prema magarčevoj stražnjici. U troškovniku Dvora bila je predviđena plaća za čovjeka koji je vodio magarca na kojem je jahala ponižena žena. Ta je kazna imala teške društv. posljedice, pa zacijelo nije bila ugodna ni onima koji su je morali obaviti. U poslove izvršitelja te kazne pripadala je i skrb za luđake koje je trebalo vezati i provesti do izoliranog mjesta prebivanja. Službeni pisar toga dvorskog djelatnika naziva hibbia. U doba nastajanja Držićevih djela, tu je nezahvalnu dužnost najčešće obavljao Mazija, gradski zdur kojega Držić spominje u Dundu Maroju. Radat u Tireni tuži se što mora obavljati baš taj posao: »Radate, zlo s’ pošao, ja viđu, žimiti, / otkad si došao mahnice liečiti. / Tovare goniti i vodit zle žene, / s mahnici obćiti muke su paklene« (III, 3, s. 985–988). Sličan je bio i posao krvnika, odn. manigoda. Država ga je po čovjeku plaćala devet dinara za bičevanje, uključujući i cijenu biča. Jedno je od manje poznatih i slabije zastupljenih zanimanja rešetar (Grižulu dva puta nazivaju rešetarom), koji plete rešeta, odn. rešetke od pruća koje su na različite načine služile u kućanstvu, za prosijavanje brašna ili za košiće u kojima su se nosile namirnice ili plodovi. Najčešće se za pletenje rešeta koristilo vrbovo šiblje, koje je trebalo namakati u vodi da bi dobilo na čvrstini i iskuhavati kako bi se lakše savijalo pri pletenju. Zemljani lonci (lopiže) i tanjuri (pinjate) od gline spominju se u u komedijama Tripče de Utolče i Arkulin (V, 7). Ti su se predmeti izrađivali u Kotoru, a Kotorani su ih prodavali u Dubrovniku (Tripče de Utolče, IV, 6). U Držićevu opusu rijetko se spominju seoska zanimanja. Radat u Tireni spominje seljački alat: tjelicu, objetelicu i motiku. Motiv seljačkog rada javlja se i u Mrvinu gnomskom promišljanju: »Što se volovi imaju tužit, to kola škriplju« (Pjerin, IV).

Autor: Slavica Stojan