VODNIK, BRANKO

VODNIK, BRANKO, hrvatski književni povjesničar (Varaždin, 26. II. 1879 – Zagreb, 14. VI. 1926).

Studirao slavistiku u Zagrebu, Pragu i Krakovu, doktorirao 1905. u Zagrebu. Radio kao srednjoškol. nastavnik književnosti u Zagrebu, Osijeku i Karlovcu, a od 1911. do smrti bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je pokretač i dugogodišnji urednik časopisa Nova Hrvatska (1902) i Savremenik (1906). Monografski je obradio knjiž. opuse Petra Preradovića, Franje Markovića i Stanka Vraza (Petar Preradović, 1905; Franjo Marković, 1907; Stanko Vraz, 1909). U rukopisu mu je ostala nedovršena monografija o književnopovijesnom i folklorističkom stvaralaštvu Ivana Milčetića, kao i nekoliko predavanja o metodologiji književnopov. znanosti. Pisao je i o Ivanu Buniću Vučiću, postanju Robinje Hanibala Lucića i panslavizmu Ivana Gundulića, komediografskom radu Tituša Brezovačkog i dr. Autor je sinteze Slavonska književnost u XVIII. vijeku (1907). Kritički je u dvije knjige priredio djela P. Preradovića (1918), a autor je i udžbenika književnosti za srednje škole, koji je za njegova života doživio dva izdanja. Najvažnije mu je djelo Povijest hrvatske književnosti (1913), za koju je uvodno poglavlje o hrvatskoj glagoljskoj i starosl. tradiciji napisao Vatroslav Jagić. Drugi dio Povijesti, koji je trebao biti posvećen književnosti novovjekovlja, nije nikad dovršio, iako se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu čuva građa za taj svezak.

U studiji Smjerovi starijeg hrvatskog pjesništva (1901) pjesništvo M. Držića analizira usporedno s onim Marka Marulića i Junija Palmotića. Više prostora Držiću posvećuje u Povijesti, nazivajući ga najvećom pjesničkom ličnosti u renesansnom Dubrovniku, donosi iscrpnu Držićevu biografiju, usredotočuje se na strane uzore koje je možda poznavao (Ludovico Ariosto, Bernardo Dovizi da Bibbiena, Niccolò Machiavelli, Francesco Bello, Pietro Aretino) te analizira svako pojedino djelo, s njegovim teatrografskim osobitostima. Držića smatra prvim predstavnikom eruditne komedije u Dubrovniku, a u zaslugu mu pripisuje i uvođenje tzv. dramme rusticale, što se razvila u Sieni u prvoj pol. XVI. st., u kojoj se prepleću elementi klas. ekloge i srednjovj. farse. U klas. matricu sienska škola uvodi nove elemente: likove seljaka i seljanki, pustinjaka, plesne elemente (moreška). Tu je vrstu osobito njegovala sienska Congrega dei Rozzi (Družina neotesanih), a budući da se Držić školovao u Sieni, smatra da je upravo takva rustična drama utjecala na njegovo stvaralaštvo. Razlog optužbi da je u Tireni plagirao Mavra Vetranovića tumači time što »je već u ovo doba bio gotov u današnjem opsegu Vetranićev nedovršeni ’Pelegrin’, gdje je upravo vodena vila Tirena jedno od važnijih lica, a kako nedovršeno djelo nije bilo opće poznato, moglo je lako nastati pričanje, da je Držićevo djelo u užoj vezi sa Tirenom u ’Pelegrinu’«. Tezu je poslije osporio Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930). Samo usputno je o Držiću progovorio u polemici oko izdanja Ljubovnika, koje je priredio Petar Karlić (Ljubovnici, dubrovačka komedija XVI. vijeka, 1921), ne ulazeći u problematiku atribucije te komedije, kao i u prikazu knjige Iz književnosti (Savremenik, 1906, I) Pavla Popovića, u kojoj ističe raspravu Marin Držić i Molier.

Autor: Leo Rafolt