VIRTUOZ (VJERTUOZ)

VIRTUOZ (VJERTUOZ). U Držićevu djelu Pomet je najveći virtuoz, »čovjek virtutibus praedatus« (treba: praeditus; Dundo Maroje, II, 10), tj. čovjek obdaren vrlinom (virtù).

Njemu je »srjeća u ruci«, on je »gospodar od ljudi«, bez njega se »nitko ne može pasat« (II, 10). Pometov svjetonazor i njegovo ponašanje u zadanim okolnostima, odn. trati koji slijede kao pravodobni virtuozni odgovori na njih, proizlaze iz pogleda na svijet zasnovana na odnosu prema dvjema temeljnim kategorijama, fortuni i vrlini, onako kako ih je definirao Niccolò Machiavelli u djelu Vladar (Il Principe, 1532). Pomet je virtuoz/vjertuoz zato što se zna prilagoditi svim okolnostima, svjestan je da »se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. (…) Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa« (II, 1). Pomet je zato kont, kralj, kavaljer, abate, persona, doktur i filozof, baša, jer »se umije vladat« (II, 1). On poznaje »narav od fortune« (IV, III), zna da je ona žena, umije ju karecat i zato ona s njim »dobrovoljno stoji« (III, 14). Fortuna je, kaže on, »kako i njeka koju dunižah: sad mi dobru čijeru činjaše, a sad zlu; sad me činjaše plakat, opet učas smijejat« (IV, 3). Čovjek virtuoz strpljiv je, razumno se vlada, nije grubijan i neuglađen: »Ja sam čovjek ki s galantarijom idem, razumno se vladam, nijesam rustik« (III, 14). To je pravi čovjek, pojedinac koji se svojim sposobnostima izdiže iznad ljudi, nikad ne gubi nadu, nikad se ne predaje ni rezignaciji ni očaju. »Ja, koliko za mene, ne gubim se, imam veliko animo« (IV, 3), kaže Pomet, za razliku od Mara, čiji se neiskusni mladenački pogled na svijet naizgled zasniva na Pometovoj hedonističkoj filozofiji: »To toliko se dobiva na svijetu, koliko se čovjek dobru bremenu dava« (II, 4). Maro je međutim svjestan relativnosti dobrog i lošeg života pred neizbježivosti smrti: »Dobro živi i zlo živi, mre se« (II, 4). Pravi čovjek, virtuoz, ne gleda tako, on je gospodar svake situacije i svaku, uz pomoć naklonjene mu Fortune, može riješiti u svoju korist, zna fengat, ima lavlje srce. Pomet, k tome, vlada situacijom i onda kada ga, povremeno, iznevjeri Fortuna. Zna da za sve ima i može se naći remedijo. U tome mu je naizgled sličan Popiva kada savjetuje Mara: »Repoza’ malahno, svemu se može nać remedijo, kad se čovjek ne abandona; kad se abandona, i male stvari veliku mu tugu zadaju. (…) Vidim, fortuna nas je na veliko zbila; ma nu se malo akvijeta’, malo repoza’« (IV, 13). Stavivši Popivu uz Pometa, Držić je htio zorno prikazati dvojicu »koji isto postupaju«, ali »jedan postigne svrhu, a drugi ne« (Vladar). Sličan je Popivi po tome i Munuo. I on je nedosegnuti Pomet. »Ja, ako se umjeh vladat, bih veličak čovjek« (Skup, IV, 6), kaže on, sumnjajući u svoje sposobnosti. Pravi virtuoz nikada u to ne sumnja, on je, poput Pometa, uvijek spreman pobijediti, imati »viktoriju od neprijatelja, triunfus caesarinus« (II, 1). Nakon što mu se ponovno nasmiješila sreća kad je saznao da je Laura kći Ondarda Tudeška, Pomet trijumfira uzvikujući: »Ašendiao sam ja, a vi ste pali! I vi bijehote na ovomu mjestu maloprije, ma, grintavci, ukinuste se, er na dobročestu mjestu ne umije zločes sjedit« (V, 4). Fortunino se kolo ponovno okrenulo njemu »u favor«. Pomet je stoga »gospodar od ljudi«, bez njega se »ljudi ne umiju obrnut«, nezamjenjiv je: »Gdje nije Pometa, tu nije ništa učinjeno; gdi nije Pometova konselja, tu sve stvari naopako idu« (II, 10). U tome mu je slična Anisula iz komedije Tripče de Utolče. Kao što se Pomet poigrava sa svima, muškarcima i ženama, Anisula se, u ime žena, poigrava s muškarcima. Premda se čini da Pomet ne priznaje nikakva gospodara, pa čak ni Fortunu jer ona je žena, a on s njom umije postupati zato što ga ona ljubi, ipak postoji netko tko je njegov stvarni vladar. To je njegov »sofriktani trbuh« (II, 10). Njemu se Pomet podanički obraća: »Za tebe Pomet sve stenta, za tebe se sve ovo spravlja, kralju i gospodine! Ti si moj, ja sam tvoj; ti si meni gospodar, a ja tvoj sluga i pudar, – pudar, bogme, pudar, er ja tebe čuvam od zla čovjeka – od octa i blute, od goveđega mesa i od tjezijeh poltronarija; a ti me ne pretiliš inijem neg bratkovinom i smokvami« (II, 10). S njim dijeli i kratkotrajne trenutke nesklonosti hirovite Fortune, tješeći ga i savjetujući: »A gdje sada da se konsolaš, trbuše, moj dragi gospodine? Primiu pacijenciju; odsela ćeš kadgodi i srdjelicom se pasat. Žao mi je, meni se ne more smanje, ma si ti u to vazda galant bio, – u travaljah se si dobro nosio; a dobar se mrnar u fortunu poznava. A i octičice ako se kadgodi napineš, reci: i ovo je za bolje; tko nije provao zlo, ne zna što je dobro. Za octikom slađa će bit mavasijica, i za ukropom i srdjelami bolje ćeš gustat kapune, torte, jarebice i fadžane. Ja te i sad u adversitati s baretom u ruci onoram, i nijesam kako i njeki ki u dobru prijatelja ljube, u zlu ne čine ga se vidjet« (IV, 3). Po toj hedonističkoj osobini Pomet je sličan Bokčilu, međutim ono što ih duboko razlikuje jest filoz. stajalište zasnovano na vrhovnoj istini Pometova »sofriktanog trbuha«, budući da je upravo trbuh glavni presuditelj/magister artium, instrument razlike kad je riječ o jelu kojim se hrane ljudi nazbilj, za razliku od onih nahvao, koji »ne znaju što je pastedžat: izjedu mi onu peču mesa, tad s plaštem na Placu« (I, 6). Pomet je virtuoz i zato što je uvijek na sve spreman i svemu dorastao: »Svakijem kami! Maro mi prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudešak me, moj idol, dviže s trpeze, s delicija! Srcem mučno idem – čijerom volentijero. I tko k meni dođe: ’Pomete, opravi mi’, – opravljam; ’Pođ’ za mene’, – idem; konselj mi pita, – umijem mu ga dat; psuje me, – podnosim; ruga se mnom, – za dobro uzimljem. Ovaki ljudi renjaju! A merita moj profumani trbuh da mu vjerno služim. Sve sam ove galantarije za njega naučio, er me nigda ne izdava na dobru obroku; vazda je bio pripravljen, dispos ponijet« (II, 1). Pomet je Držićev alter ego. On, kao čovjek obdaren vrlinom, uvjeren je da »na valjanim je ljudima da ne dopuste da ih pobijede zli i da se pomognu sredstvima kojima se može postići pobjeda, a tako rade ljudi koji znadu donositi odluke« (pismo Cosimu I. Mediciju od 3. VII. 1566). (→ FORTUNA; VRLINA)

Autor: Luko Paljetak
Literatura:
F. Guicciardini, Ricordi politici e civili, Milano, 1951;
M. Santoro, Fortuna, ragione e prudenza nella civiltà letteraria del Cinquecento, Napoli,1967;
G. Paparelli, Feritas, humanitas, divinitas: L’essenza umanistica del Rinascimento, Napoli, 1973.