VILA

VILA, lik u drami Grižula. U nju je zaljubljen Dragić, sin Stanišin, te Grižula.

Pojavljuje se u trećem, četvrtom, petom i šestom prizoru trećega čina. Prigodom prvog pojavljivanja pripovijeda kako je opčinila Dragića, koji joj je u znak ljubavi dao grudicu da umijesi prjesnačić. Dragića naziva brajo, isto onako kako Vila zove Radatova sina Dragića u Tireni (IV, 4, s. 1265). Obraća se nevjesti na piru, nudeći da ona umijesi kolač i daruje ga svojem Vlahu, koji će od toga trenutka biti samo njezin, a ona više neće morati slijediti gorske vile (tj. čuvati djevičanstvo). Kad susretne Grižulu i Omakalu, ušutkavši Grižulu, porazgovara s Omakalom, ispitujući ju odakle je i što je nova u Dubrovniku, a zatim ju zamoli da ode ubrati cvijeće od kojega će Grižuli splesti vijenac. Ostavši sama s Grižulom, odluči mu se narugati, pa predlaže da mu sveže ruke, na grlo stavi vezicu i povede ga sa sobom kao roba. On pristaje, a Vila se dosjeti da bi još bolje bilo staviti ga u vreću, jer bi ga tako mogla neopazice uvesti u vilinski dvor, govoreći da su u vreći haljine. Pošto ga je zasužnjila, uhvati se u Plakirovu zamku, pretvarajući se od lovca u lovinu. No budući da je Grižuli zabranila govoriti, on se ne odaziva na njezine vapaje, a ne učini to ni Dragić, koji u međuvremenu nailazi. Dolazi Plakir i odvodi Vilu, a ona ga moli da ju pusti, poigravajući se fonosimboličnim značenjem njegova imena: »Plako, Plakijer je svakomu vazda mio; Plakijer je ures od svijeta; Plakir svakomu rados dava, – da li će sada Plakir meni smrt bit? Pusti me, da od Plakira plakir imam« (III, 6). Iz razgovora Mudrosti i njezine sluge Oposlovnice u četvrtom prizoru petoga čina saznaje se da će Oposlovnica otići Kupidu i predložiti razmjenu Vile za Plakira, kojega su vile u međuvremenu uhvatile. U Grižuli se pojavljuje nekoliko vila: jedna izgovara prolog, a zatim se u drugom prizoru drugoga čina pojavljuju tri vile, koje će se pojavljivati i u prizorima nakon Vilina zarobljavanja, što znači da Vila u koju su zaljubljeni Dragić i Grižula nije jedna od triju vila, nego poseban lik.

Autor: Milovan Tatarin