USKOCI

USKOCI, prebjezi koji su od druge pol. XV. st. bježali iz krajeva pod turskom vlašću i nastavljali se boriti protiv Turaka.

Naziv su dobili po načinu borbe: »uskakali« su na neprijateljski teritorij. Od 1540. napadali su i mlet. brodove. Prva provala uskoka na dubr. područje dogodila se 1535, kada su se iskrcali na obali u blizini Cavtata i krenuli u pohod na trebinjsko područje. Osmanlije su optužili Dubrovčane da su uskoke pustili da neometano prođu preko njihova područja te da se među uskočkim napadačima nalazilo i nekoliko Konavljana. Na to su dubr. vlasti u potjeru za uskocima poslale šest brigantina pod vodstvom plemića Marina Rastića, čime su susjednim Osmanlijama htjele dokazati svoju lojalnost. Međutim, Rastić je zarobio uskočku brodicu s dvadesetak ljudi. Bojeći se osvetničkoga bijesa uskoka i njihovih nalogodavaca Mlečana, dubr. vlasti naložile su mu da zarobljenim uskocima održi »pouku« o rizicima i nevoljama koje donose Dubrovčanima prelazeći preko njihova tla te da ih nakon toga u strogoj tajnosti oslobodi. Osmanlije su saznali što se dogodilo pa je lokalni osman. uglednik, kojega su uskoci opljačkali, organizirao osvetničku akciju. Taj događaj u općim crtama pokazuje da je politika nezamjeranja, oko koje se dubr. vlada toliko trudila, jednostavno bila neizvodiva. Dapače, čini se da je najčešće izazivala prijeteće reakcije obiju strana. Svi su se daljnji uskočki prijelazi preko dubr. tla radi pljačke u Hercegovini događali prema sličnom uzorku. Dubr. vlasti pokušavale su balansirati, odn. dokazati Osmanlijama vjernost, a izbjeći ljutnju uskoka, spriječiti svoje podanike da sudjeluju u uskočkim pljačkama i po svojim kućama skrivaju uskočki plijen, a istodobno ih i zaštititi od uskoka i od osvete opljačkanih stanovnika Hercegovine. Uskočki upadi na dubr. područje trajali su sve do kraja XVI. st. i tijekom prvih petnaestak godina XVII. st. Cijelo to vrijeme dubr. poklisari na Porti neprekidno su se pravdali pokušavajući uvjeriti sultana u dubr. nevinost. S vremenom je ogorčenje na Porti toliko naraslo da je jednom čak zatraženo da dubr. vlasti plate odštetu opljačkanim Hercegovcima. Međutim, dubr. diplomacija uspjela je izboriti opozivanje te sultanske odluke te redovito izdavanje ukaza po kojima »ubuduće nitko ne smije optuživati ni uznemiravati Dubrovčane zbog uskočkih upada u Hercegovinu«. Većina dubr. podanika uskoke je smatrala razbojnicima, a o njihovoj »protuosmanskoj misiji« nisu previše razmišljali: 1540. zapisana je dubr. optužba da su »Uscochi Turcheschi« napali Slansko primorje i zarobili četvoricu dubr. podanika. Zauzimanjem međunar. diplomacije 1617. uskoci su protjerani iz Senja i raseljeni, a njihove brodice spaljene. Time je uskočka opasnost minula (iako su se još tijekom sljedećega desetljeća upuštali u sporadične akcije), međutim dubr. vlasti kao da se nisu usudile povjerovati. Još dugo nakon 1617. od novih su sultana (1618, 1623, 1640, 1648) tražile obnovu i potvrdu citiranog ukaza.

Uskoci se u Držićevu opusu spominju samo u komediji Skup: nakon što Pasimaha i Drijemalo posjete Skupovu kuću kako bi – po zapovijedi Zlatoga Kuma odnijeli hranu uz koju će proslaviti njegovu vjeridbu s Andrijanom – Skup njihov dolazak uspoređuje s uskočkim upadom: »A poslao mi si njeke uskoke u kuću, – vojsku kuhača, mnjah da me će zaklat!« (III, 10). Frano Čale napominje da je već i spomen uskoka u trenutku kada se Skup prikazivao izazivao mučan dojam, što ilustrira sljedećim primjerom: dubr. vlada prijevarom se dočepala uskočkoga vojvode Jurja Daničića starijega, koji je često preko Dubrovnika napadao tur. krajeve, te mu dala odrubiti glavu, nabiti ju na kolac i pokazati ostalim uskocima, koji su potom brodovima pobjegli (Uskoci u teatru šesnaestog stoljeća, Forum, 1979, 4–5).

Podijelite:
Autor: Vesna Miović
Literatura:
T. Popović, Turska i Dubrovnik u XVI veku, Beograd, 1973;
V. Miović, Dubrovačka diplomacija u Istambulu, Dubrovnik, 2003.