UMJETNIČKI OBRTI

UMJETNIČKI OBRTI. U sr. vijeku nije postojalo razlikovanje između umjetnosti i umjetničkog obrta.

U radioničkom priručniku svećenika Teofila, benediktinca iz XI. st., poznatom pod naslovom Mali popis svih umijeća (Diversorum Artium Schedula), sva se umijeća (umjetnosti) ravnopravno tretiraju kao tehn. vještine, a veličina umjetnika rezultat je njegove sposobnosti da njima ovlada. Distinkcija između »visoke« i »niske«, »primijenjene« i »slobodne« umjetnosti započela je u razdoblju renesanse, kad su umjetnici samosvjesno nastojali na isticanju kreativne i znanstv. strane svojega rada, zahvaljujući kojoj su se odvojili od pripadnika mehaničkih umijeća i prešli u krug povlaštenih duhovnih disciplina, artes liberales. Leon Battista Alberti, a nakon njega i Leonardo da Vinci, dva najistaknutija zastupnika renesansne traktatistike, smatrali su lik. umjetnost, ponajprije slikarstvo, znanošću koja ima svoja pravila i za koju je, osim vladanja tehn. vještinama, potrebna i temeljita humanistička naobrazba te dobro poznavanje matematike, geometrije, optike, anatomije i drugih prirodnih znanosti. Tijekom procesa distanciranja od »obrtničkoga« staleža, umjetnici su napuštali srednjovjekovne cehovske udruge, u kojima su slikari, primjerice, često bili u istom cehu s farmaceutima jer su se služili bojama dobivenima od tvari koje je upotrebljavala i farmakologija.

Jedan od »zelenaca«

Jedan od »zelenaca« gradskog zvonika u Dubrovniku, XV. st.

U Firenci je, na poticaj Giorgia Vasarija i njegovih sumišljenika, 1562. osnovana Accademia del disegno kao prva samostalna udruga likovnih umjetnika i arhitekata, koja je 1571. dobila vlastiti statut i pravila. Stupanj samosvijesti koji bi se mogao smatrati primjerenim renesansnom dobu, u Hrvatskoj su dosegnuli samo slikari i drvorezbari u Dubrovniku, koji su se potkraj XV. st. udružili u samostalan ceh, jedini te vrste u hrv. krajevima. Pritom nije bila riječ o primarnom isticanju vlastite staleške posebnosti s obzirom na pripadnike drugih cehova, nego o nastojanju da se cijeloj grupaciji osigura što bolji položaj u cehovskoj strukturi grada te da se onemogući djelovanje nelojalne konkurencije majstora bez službeno potvrđena cehovskog statusa. Premda se umj. stvaralaštvo u konceptualnom smislu odvojilo od srednjovjekovne staleške zadanosti, oštra granica između »čiste« i »primijenjene« umjetnosti, koja se označava i umj. obrtom, nije postojala ni u renesansnoj umj. teoriji, a ni u praksi. Postojala je samo razlika između predmeta umj. obrta namijenjenih elitnim naručiteljima, koji su njima željeli iskazati društv. status, a izrađivali su ih vrhunski majstori, i predmeta običnoga obrtništva namijenjenih svakodnevici i prosječnim naručiteljima. U Vasarijevu uvodu Vitama (1550), naslovljenu Uvod u tri likovne umjetnosti, tj. arhitekturu, slikarstvo i kiparstvo (Introduzione alle tre Arti del Disegno, cioè architettura, pittura e scoltura), osim triju gl. umjetnosti obrađuju se i njihove podvrste, poput mozaika, vitraja, intarzije, niella, grafike, medaljerstva i drvorezbarstva, koje je historiografija poslije ugl. svrstala u djelokrug artes minores ili, ako su bile sastavnice uporabnih predmeta, među tehnike umj. obrta. Za renesansno rangiranje umjetnosti ključnim je postao pojam disegna, koji je istodobno označavao umj. zamisao (koncepciju) i njezino crtačko ostvarenje. On je bio preduvjet svakoj izvrsnoj oblikovnosti, bez obzira na to je li ona bila »primijenjena« ili nije. U općem pregledu važnijih zanimanja, nekoj vrsti staleške enciklopedije kasnoga činkvečenta, koja je objavljena pod naslovom Sveobuhvatni trg svih svjetskih zanimanja (La piazza universale di tutte le professioni del mondo, 1585), Tomaso Garzoni za niz profesija umjetničkog obrta pretpostavlja vladanje crtačkim umijećem. Primjerice, za zlatare, koji pripadaju jednoj od najvažnijih skupina primijenjenih umjetnosti, »potrebno je da dobro crtaju, jer crtež je ključ svih vještina«. Prema Garzoniju – a to je mišljenje rašireno i kod drugih pisaca i praktičara – zlatarstvo je, kao i kiparstvo i slikarstvo, spoj crtačke i tehn. vještine, uz poželjnu obrazovanost u ikonografskim sadržajima. Nerazdruživost visoke umjetnosti od »primijenjene« u doba renesanse očituje se ne samo u teoriji već i u umj. praksi XV. i XVI. st. Dovoljno je spomenuti Benvenuta Cellinija (1500–71), koji se u svoje doba proslavio kao virtuozan zlatar i vrstan kipar. I u hrvatskim je krajevima, posebice u Dubrovniku, posvjedočen niz umjetnika, slikara, kipara i drvorezbara koji su izrađivali predmete uporabne namjene ili su ih ukrašavali. Slikari su, primjerice, oslikavali bratovštinske zastave, bojili grbove, škrinje, brodove, vesla na lađama, stropove u sobama i dr. Njihov je rad pritom bio zahtjevniji od ličilačkoga, ali se nedvojbeno može kategorizirati kao primijenjena umjetnost. Isto vrijedi i za kipare koji su klesali kameno pokućstvo – klupe na konzolama, pila, umivaonike, uzidane kamene ormare, ograde s balusterima i dr.

stolni ures

Peter Kuster, stolni ures, sred. XVI. st., Dubrovnik, riznica katedrale

Za majstore primijenjene umjetnosti koji vlastitom imaginacijom nisu mogli osmisliti dovoljno raznovrsnih ukrasa, figura ili narativnih prizora, nastajale su zbirke predložaka, modela i uzoraka. Takve su rukopisne zbirke bile poznate već i u sr. vijeku (Wolfenbüttelška knjiga predložaka – Wolfenbüttler Musterbuch, XII. st.), no u renesansno doba njihov se broj povećao zahvaljujući mogućnostima umnažanja s pomoću grafike. U tehnici drvoreza, a posebice bakroreza i bakropisa, objavljuju se od kraja XV. st. mnogobrojne zbirke uzoraka različita sadržaja: od zbirki s ornamentima do gotovih predložaka namijenjenih zlatarima, drvorezbarima, veziljama pa čak i vrtnim arhitektima (zbirke s uzorcima fontana, različitih tipova parkovne arhitekture ili živice i dr.). Takve su zbirke često izrađivali umjetnici, najčešće grafičari koji su se specijalizirali za određene tipove invencija. Premda ih je bilo i u Italiji, najpoznatiji su autori iz tog područja u XVI. st. sa sjevera Europe: Heinrich Vogtherr, Frans Floris, Hans Vredeman de Vries, Jacques Androuet du Cerceau i dr. Njihove su invencije prožete manirističkim razmetanjem bravuroznim i gotovo ekscentričnim oblicima. Iskazivanje virtuoznosti očekivalo se od svih lik. umjetnosti, posebice onih koje su imale karakter primijenjenosti. Uporabni i dekorativni predmeti koji su se izrađivali za bogate aristokratske naručitelje, poput Cellinijeve soljenke za franc. kralja Franju I., zadivljuju raskošnom izradom i oblikovnom zahtjevnošću. U hrv. krajevima rijetki su bili naručitelji koji su si mogli priuštiti predmete vrhunske izrade, tako da nema ni majstora u rangu virtuoza. Virtuozno zlatarstvo zastupljeno je ipak jednim djelom u riznici (Moćniku) dubr. katedrale. Riječ je o stolnom uresu iz sred. XVI. st., koji se sastoji od pladnja i vrča, a u inventaru katedrale prvi se put spominje potkraj XVIII. st. Pripisan je zlataru Peteru Kusteru iz Nürnberga, a njegovi glavni ukrasi – bilje, gmazovi i vodozemci – izrađeni su tzv. tehnikom lijevanja prema prirodi (Naturabguss). Radovi takve ili približne izvedbene vrsnoće sačuvani u Hrvatskoj, ugl. su dobavljeni s inoz. tržišta, najčešće iz Venecije, no poneki predmet, poput dubrovačkoga stolnog uresa, potječe i s eur. sjevera. Zlatarstvo se po svemu nametnulo kao najvažnija i najluksuznija grana umj. obrta. Zlatari su izrađivali skupocjene predmete od dragocjenih materijala, različita karaktera i namjene, njihov su rad cijenili suvremenici, poslije i kolekcionari. Dubrovnik je jedan od gradova u kojima je domaće zlatarstvo u XV. i XVI. st. doživjelo procvat, iako dubr. zlatari nisu proizveli onako zahtjevno djelo kao što ješkrinja sv. Šimuna u Zadru, koju je po narudžbi bos. kraljice Elizabete Kotromanićeve 1377–80. izradio majstor Franjo iz Milana. Poznati dubr. zlatar u drugoj pol. XV. st. bio je majstor Ivan Progonović, a njegovo je najzahtjevnije sačuvano djelo procesijski križ za bratovštinu Svih Svetih u Korčuli, izrađen nakon 1471. u kasnogotičkom slogu s pomalo rustikalnim obilježjima. Njegov suvremenik bio je sitnoplastičar i medaljer Pavao Dubrovčanin (Pavko Antojević), koji je neko vrijeme bio u doticaju s Donatellovom radionicom u Padovi.

Gallicus, reljef

Beltrand Gallicus, reljef u dvorištu Sponze, 1520.

Nakon boravka u Italiji, tijekom kojega je izradio nekoliko zapaženih medalja za kralja Alfonsa V. Aragonskoga i vojvodu Federiga da Montefeltre, vratio se 1461. u Dubrovnik. Pretpostavlja se da je izrađivao matrice za dubr. mince, klesao renesansne reljefe na impostima portala obnovljenoga Kneževa dvora. Boravio je na dvoru sultana Mehmeda II. u Carigradu, vjerojatno kao medaljer. Za razliku od Progonovića, koji je ustrajno njegovao tradicionalni kasnogotički način oblikovanja, Pavao Dubrovčanin zastupnik je renesansnoga stila u primijenjenoj umjetnosti toga doba u Dubrovniku i Dalmaciji. Njegovim nasljednikom može se smatrati Tomo Martinov u Zadru, koji je unutarnju stražnju stranu škrinje sv. Šimuna 1497. opremio oblogom od pozlaćenoga srebra s likovima i ukrasima prema renesansnom ukusu, umetnuvši među prikaze zadarskih svetaca zaštitnika reljefe preuzete s ant. kovanica i medalja. Taj ukus i duh all’antica, kao znak prepoznavanja humanistički orijentiranih, renesansno osviještenih naručitelja, najvećeg je zastupnika našao u šibenskom zlataru Horaciju Fortezzi (oko 1530–96), snažnoj umj. osobnosti druge pol. XVI. st. u Dalmaciji. Njegov sačuvani opus važan je i egzemplaran kao najcjelovitiji opus jednoga zlatara hrv. renesanse pa i starije hrv. umjetnosti uopće. Sačuvani mu se radovi mogu podijeliti u dvije skupine: srebrne reljefne pločice za matrikule i gravirane posude od mjedi. Koliko je poznato, izradio je srebrne reljefne ukrase, okove ili aplike za matrikule četiriju šibenskih bratovština: sv. Duha, sv. Andrije, sv. Ivana Krstitelja i sv. Barbare. Reljefne pločice za korice matrikula standardni su zlatarski sitnoplastički radovi kakve su izrađivali i drugi lokalni majstori toga doba, primjerice Zadranin Stjepan Venčun, no gravirane posude predstavljaju Fortezzu kao kreativnoga umjetnika u eur. razmjerima. Njegov sačuvani opus od pet bogato graviranih i signiranih umivaonika te dva signirana vrča rijedak je u eur. zlatarstvu XVI. st. Na Fortezzinim posudama najveći dio prostora zauzimaju motivi groteski i razvijene rollwerk kartuše, u kojima su gravirani pripovjedni prizori. Narativan je tematski repertoar gotovo isključivo s područja ant. mitologije i povijesti. Vjerske tematike na sačuvanim posudama nema, ikonografija im je potpuno svjetovna. U tompogledu osobit je umivaonik koji se danas čuva u Šibeniku, jer se na njemu pojavljuju i tri prizora iz tzv. kosovskoga ciklusa, u kojima je gl. junak Miloš Obilić. Fortezzine gravure odražavaju bitne sastavnice duhovnoga habitusa umjetnikova doba i prostora: humanizam i nar. predaja, udruženi u program psihol. potpore za borbu protiv Osmanlija. Njegov opus na primjeran način očituje stapanje umjetnosti i obrta, jedinstvo reprezentativne uporabnosti i zahtjevne likovnosti, koja uključuje i dekorativnost i naraciju i koncepciju složenih intelektualnih i psihol. konotacija. Spomenuti majstori ističu se kao najveći među mnogobrojnim poznatim i nepoznatim zlatarima, čiji radovi nastaju pretežno za crkv. naručitelje pa imaju liturgijsku i ceremonijalnu funkciju. Mnogi su zlatari u hrv. gradove, od Varaždina i Zagreba do Zadra i Dubrovnika, dolazili iz Italije ili iz srednje Europe, a njihova djela zrcale utjecaje kasnogotičkoga, renesansnog i manirističkog oblikovanja. Jedino su u Dubrovniku zlatari radili po drž. narudžbama, a sudjelovali su i u izradi kovanoga novca.

detalj gradskog zvona

Ivan Krstitelj Rabljanin, detalj gradskog zvona u Dubrovniku

Zlatari i njihovi luksuzni radovi našli su mjesto i u opusu M. Držića: u Dundu Maroju spominje se zlatar Đanpjetro kod kojega je dragocjenosti naručivao Maro Marojev za kurtizanu Lauru (I, 5; III, 9). Zahvaljujući unosnim poslovima zlatari su bili najimućniji među majstorima umj. obrta. Držić je, čini se, umio procijeniti ne samo luksuznu vrijednost nakita nego i umj. vrsnoću drugih zlatarskih proizvoda. U pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. osuđuje dubr. vladu što je sicilijanskom namjesniku španj. kralja darovala srebrni vrč s umivaonikom (kakve je od mjedi izrađivao Fortezza), koji mu se činio prostim, a i sam ga je namjesnik ismijavao (C. Fisković, Likovna umjetnost u djelima i vremenu Marina Držića, 1969). Danas je teško procijeniti koliko je bila nepristrana piščeva prosudba, kojom se ne podcjenjuje samo vlast nego i rad dubr. zlatara. Predmeti od mjedi i bronce također su često nadilazili razinu običnoga zanatskog oblikovanja. Crkv. zvona, pa čak i topovi, dobivali su umj. dodatke u plitkom reljefu, koji pokazuju kiparsku vještinu i stilsko opredjeljenje majstora što su ih lijevali. Među njima prvenstvo u doba renesanse pripada Ivanu Krstitelju Rabljaninu (de Tollisu) (umro u Dubrovniku 1539). Od 1504, kad je stupio u službu Dubrovačke Republike, sačuvani su mnogi dokumenti o njegovoj ljevačkoj aktivnosti i radovima. Njegov probni rad za primitak u službu Republike bio je dugocijevni top tipa kolubrine iz 1505, koji je 1816, u doba austr. vlasti, prenesen u bečki Vojnopovijesni muzej, gdje se i danas nalazi. Njegovi su topovi opremljeni reljefnim ukrasima, likovima svetaca i kratkim lat. epigramima što ih je ugl. smišljao Ilija Crijević, koji je i inače sastavljao lat. natpise za različite javne građevine u Dubrovniku (ploča u dvorištu Sponze). Na topu iz Beča, dugačkome gotovo pet metara, osim reljefnih vijenaca od akantova lišća i palmeta, u lisnatom je ovalu prikazan uspravni sv. Vlaho. Još 1506. Ivan Krstitelj Rabljanin izlio je zvono za gradski sat u Dubrovniku, teško više od dvije tone, s renesansnim florealnim ukrasima i likovima Bogorodice i sv. Vlaha u plitkom reljefu te s prigodnim Crijevićevim natpisom. Za zvonik dominikanske crkve u Dubrovniku izlio je 1516. zvono s velikim likovima sv. Dominika i sv. Tome Akvinskoga te s bogatim renesansnim girlandama u jedrom reljefu. Mala zvona izlio je za crkve sv. Nikole na Prijekom (1520), sv. Andrije na Pilama (1525) te dva zvona za crkvu Marijina Navještenja kraj Stona iz 1528. Premda, koliko je poznato, Ivan Krstitelj Rabljanin nije lijevao samostalne brončane skulpture, njegovi su topovi i zvona – zahvaljujući likovima, ukrasima i natpisima – predmeti visoke zanatske vrsnoće sa simboličkom i estetskom dimenzijom u skladu s renesansnim uzusima i željama naručitelja. Važna je grana umj. obrta bilo drvorezbarstvo, a od majstora koji su se njime bavili u XV. i XVI. st. naručivali su se ne samo predmeti kućne uporabe za bogate naručitelje, ukrašeni rezbarijama i intarzijama, nego i raskošni okviri kasnogotičkih poliptiha, renesansnih oltara, korska sjedala u crkvama, veliki sakristijski ormari i sl. Takve su narudžbe ostvarivali majstori došljaci iz Italije, ponajprije iz Mletaka, poput Mattea Moronzona, koji je 1418. rezbario raskošna korska sjedala katedrale u Zadru u stilu mletačkoga gotico fiorito. No, bilo je i domaćih majstora jednakih sposobnosti, poput Ivana Budislavića, koji je 1441. u istom stilu, s blagim primjesama renesansnog ukusa, izradio korska sjedala u trogirskoj katedrali. Vrhunsko djelo renesansnoga drvorezbarstva u Dalmaciji sakristijski su ormari samostana Male braće u Dubrovniku s vratnicama na kojima su dekorativne, figuralne i narativne intarzije, rad nepoznatoga (mletačkoga) majstora ili radionice iz oko 1500. Najveće poznate drvorezbarske narudžbe potkraj XV. i poč. XVI. st. ostvarene su na sjeveru Hrvatske: sjedala za kanonički kor i nekoliko kapela zagrebačke katedrale. Za biskupa Osvalda (1466–99) u Zagrebu je djelovao drvorezbar s pomoćnicima, koji je 1499. izradio korska sjedala ispred svetišta katedrale. Na te uzore iz razdoblja biskupa Osvalda i Luke (1500–10) nadovezuju se sjedala namijenjena oltarima što su ih u katedrali podigli kanonici Ladislav iz Garešnice (de Gersenche) i arhiđakon Grgur od Vaške 1520, odn. 1522. Dva sjedala iz 1520. također su sačuvana te svjedoče o visokoj rezbarskoj i umj. vještini renesansnih drvorezbara i majstora koji su izrađivali intarzije: majstora Petra, slikara i kipara, te majstora Nikole, drvodjelje odn. stolara. Veliko ime drvorezbarstva u Dalmaciji druge pol. XVI. st. bio je Korčulanin Frano Čiočić (Čučić), podrijetlom iz Blata. Njegov sačuvani opus također upućuje na nerazdvojivost umjetnosti i obrta u renesansno doba: izrađivao je oltare i drvene skulpture u punoj plastici i reljefu (katedrala u Korčuli, crkva sv. Mihovila u Omišu, župna crkva u Pučišćima na Braču), no izrađivao je i uporabne predmete, poput sačuvanih korskih sjedala u hvarskoj franjevačkoj crkvi iz 1583. Sjedala ukrašena rezbarijama all’antica Čiočić je izradio u suradnji sa zadarskim drvodjelcem Antunom Spijom. Mnoge su franjevačke crkve građene u kasnom XV. i XVI. st. dobile rezbarena i ukrašena korska sjedala (primjerice Badija kraj Korčule, Lopud, Orebić itd.), no ona su danas u lošem stanju ili su propala. Od drvorezbarskih predmeta svjetovne uporabe sačuvalo se malo. U sklopu društv. zabava XVI. st. zanimljivo je spomenuti drveni rezbarenibalatur u saloči ljetnikovca Skočibuha u Suđurđu na Šipanu, jedini te vrste koji je sačuvan, a zna se da ih je bilo i u drugim dvoranama dubr. ljetnikovaca i palača. Na balaturima, postavljenim u stražnjem dijelu gornjih salona ljetnih rezidencija vlastele, sjedili su glazbenici koji su, gotovo nevidljivi, svirkom zabavljali goste. U Držićevim djelima spominju se tek jednostavniji uporabni komadi pokućstva od drva, poput škrinje u kojoj se drži novac, ili sanduka (kofan) u kojem žene pohranjuju odjeću (Grižula, II, 6). Dekorativna obrada kože bila je također važna i raširena grana umj. obrta u ranom novom vijeku, no zbog propadljivosti materijala malo je toga sačuvano. Ukrašenom kožom presvlačile su se škrinje i pokućstvo. Od nje su izrađivani antependiji na oltarima i jastuci za sjedenje, pokrivači i krevetne zavjese (baldahini), njome su prekrivani zidovi (zidne zavjese) i oblagane korice knjiga. Koža je bila različite finoće i urešenosti, ovisno o platnoj moći naručitelja, a ukrasi izrađeni rezbarenjem ili tehnikom utiskivanja metalnih ukrasnih šablona često su bili pozlaćeni, posrebreni ili obojeni. U Držićevo doba u gradu je bio nastanjen velik broj kožara, osobito na Pelinama. Kožarski je obrt bio unosan, ali nije sve što se izrađivalo od kože bilo umjetničko. Pretpostavlja se da je većina luksuzno obrađenih koža uvezena ugl. iz Italije. Umj. ukrašavanjem kože bavio se, kako proizlazi iz onodobnih svjedočanstava, i Držićev brat Vlaho, koji je kutijicu za češljeve od obojene kože 1545. darovao Pietru Aretinu. Aretino ju je kićenim rječnikom pohvalio kao »krasan posao, lijepu stvar i lijepo umijeće« te obećao da će ju čuvati kao relikviju (F. Kesterčanek, Vlaho Marinov Držić, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1955, 9). Izrada različitih vrsta ruha u svjetovne i crkv. svrhe, s vezenim i bojenim ukrasima, sastavni je dio obrtno-umjetničke proizvodnje koja zahtijeva potpunu specijaliziranost. Premda su slikari bojili i pozlaćivali zastave i ruho, vezenje ukrasa i likova svilenim, zlatnim i srebrnim nitima bila je specijalnost vezilaca (recamatores), koje su nazivali i acupictores – slikari iglom. U dubr. dokumentima zabilježeno je ime svećenika Nikole Radonjića s kraja XV. st., koji se bavio vezilaštvom, te Antuna Hamzića s poč. XVI. st. Osobito je u crkv. zbirkama Zadra i Dubrovnika sačuvan veći broj bogato vezenih i ukrašenih primjeraka misnoga ruha iz razdoblja renesanse, koji se pripisuju domaćim ili mlet. radionicama. Na sjeveru Hrvatske najbogatija je u tom pogledu riznica zagrebačke katedrale, u kojoj se među vezenim predmetima iz razdoblja novoga vijeka čuva Sveti grob, izvanredno djelo umj. vezilaštva nastalo 1659, čiji je autor njem. majstor Jacob Stoll, a naručitelj zagrebački biskup Petar Petretić. U Držićevim djelima spominju se, dakako, u prvom redu komadi svečanoga i raskošnoga ruha što su ih nosili pripadnici otmjenijih slojeva u Dubrovniku, žene i muškarci, pri čemu se podsmjehu izvrgava pomodarstvo i sklonost neprimjerenu kićenju i preobilnu ruhu u žena: »Er, moj Omakalo, nose naše gospođe, najliše kad idu u crkvu ali na pir, brjeme svite na sebi koje jedva bi jaki bastah ponio: primetak, koret vethi, kožuh ali t’ koret od toliko lakata, pak suknju koja je dvaesti i osam lakata široka, – koliko t’ uteza ja ti najbolje znam koja ju ujutro i pobjed vadim iz kofana, a metlicom se, kad se ide nadvor, četa, četa«, tuži se Omakala u Grižuli (II, 6). Umjetnički obrađeni predmeti od stakla i majolike bili su sastavni dio civiliziranoga života imućnijih slojeva. U hrvatske su se krajeve takvi predmeti dobavljali iz inozemnih, najčešće mletačkih (posebice staklo), urbinatskih, faentinskih i drugih radionica. Isto vrijedi za umjetnički oblikovane pećnjake, koji su se koristili za gradnju kamina u sjevernohrv. pokrajinama. Naručitelji poput Ivaniša Korvina u Varaždinu, Lovre Iločkoga u Ružici i Iloku, zagrebačkog biskupa Luke u Čazmi, obitelji Ratkaj u Velikom Taboru i dr. dobavljali su ih za svoje rezidencije iz ugarskih (Budim) i južnonjemačkih (Regensburg) radionica. Postoje naznake da su takvi predmeti jednostavnije izrade nastajali i u domaćim radionicama, primjerice u Iloku, neposredno prije provale Turaka. Raširenost predmeta umj. obrta upućuje na razmjerno visoku razinu svakodnevne i reprezentativne kulture elitnih staleža u hrv. krajevima. Premda su takvi predmeti za osobnu uporabu bili nedostupni pripadnicima siromašnijih slojeva, oni su u svečanim prigodama, poput blagdanskih procesija i proslava, odn. za posjeta crkvama i javnim građevinama, imali mogućnost da bar vizualno sudjeluju u kolektivnom osjećaju bogatstva i blagostanja, kojemu pridonose takvi predmeti.LIT.:

Autor: Milan Pelc
Literatura:
C. Fisković, Dubrovački zlatari od XIII. do XVIII. stoljeća, Starohrvatska prosvjeta, 1949, 1;
V. Han, Upotreba dekorativne kože u renesansnom Dubrovniku, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1955–56, 4–5;
P. W. Meister, Europäisches Kunsthandwerk: Renaissance und Barock, Frankfurt am Main, 1972;
J. F. Hayward, Virtuoso Goldsmiths and the Triumph of Mannerism 1540–1620, London, 1976;
N. Bezić-Božanić, Renesansni umjetnički obrt u Dalmaciji, Mogućnosti, 1976, 3–4;
I. Petricioli, Umjetnički obrt, u knj. Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, II. Srednji vijek i renesansa, Zagreb, 2000;
M. Pelc, Renesansa, Zagreb, 2007.