TRIVULZIO, FILIPPO

TRIVULZIO, FILIPPO, dubrovački nadbiskup (Milano, oko 1490 – Dubrovnik, 27. VI. 1543).

Potječe iz ugledne patricijske milanske obitelji, o kojoj su sačuvani podaci iz XI–XII. st., koja je dala brojne diplomate, vojnike, političare i crkv. velikodostojnike. Otac Giovanni bio je milanski senator, brat Augustin kardinal, a brat Petar nadbiskup grada Reggio Calabria. Obitelj se tradicionalno priklanjala franc. politici. Filippa je 13. III. 1521. papa Leon X., šest dana prije svoje smrti, imenovao nasljednikom Rainalda Grazianija u upravljanju dubr. nadbiskupijom, što je potvrdio papa Hadrijan VI., a tu je dužnost obnašao do 27. VI. 1543. Učenim propovijedima zauzimao se za duhovno uzdizanje nadbiskupije i nastojao podignuti benediktinsku Mljetsku kongregaciju, povjerivši njezino vodstvo Ludoviku Crijeviću. Dubr. dominikanac Klement Ranjina u Propovjednom priručniku za svakojake prigode (Quodlibet declamatorium, 1541) hvali ga kao izvrsna propovjednika i gorljiva pastira. God. 1527. otputovao je u Rim, gdje ga je Carlo de Borbone, vojskovođa Karla V., prilikom osvajanja i pljačke grada zarobio i oslobodio tek nakon plaćanja velike otkupnine. Vjerojatno je zbog toga, vrativši se 1528. u Dubrovnik, počeo raditi protiv Karla V. i njegovih saveznika, koji su se udružili u Svetu ligu protiv Turaka. Na njegov je nagovor 1537. dubr. građanin Petar Pucić u Konavlima presreo povjerljivo pismo o ratnim pripremama mlet. vlade upućeno zapovjedniku njihove mornarice u Kotoru; Trivulzio je to pismo poslao franc. veleposlaniku u Carigrad, što je izazvalo diplomatski spor s Mletačkom Republikom i dovelo u pitanje neutralnost Dubrovnika. Nakon toga bio je prisiljen skloniti se kod obitelji u Milanu, ostavivši u Dubrovniku jednoga kanonika za svojega vikara. Vrativši se u Dubrovnik narušena zdravlja, nije dugo živio; pokopan je u prvostolnoj crkvi. Vrijeme njegove uprave dubr. nadbiskupijom obilježila je epidemija kuge, koju je u Dubrovnik 1526. iz Ancone prenio krojač Andrija Gunđević. Nakon toga su vlada i nadbiskup sagradili zavjetnu crkvu sv. Roka. Te je godine umro i Držićev stric Andrija, nekadašnji rektor crkve Svih Svetih (Domino).

U dokumentu registriranome 19. XII. 1530. riječ je o Držićevu preuzimanju patronata nad polovicom crkve Svih Svetih (Domino). Držić je rektorat preuzeo u nazočnosti vikara Marca Grazianija, nećaka dubr. nadbiskupa Rainalda Grazianija. Premda je u to doba nadbiskup bio Trivulzio, u dokumentu sastavljenom 12. IV. 1526. ne spominje se on, nego Graziani. Na taj je problem upozorio Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930), ne nudeći rješenje, ali upozorivši da nije riječ o pogrešnoj godini preuzimanja rektorstva, jer potvrda pape Klementa VII. o pravu M. Držića na rektorat Domina – datirana 16. XI. 1526. – nije mogla biti izdana prije 19. XI. 1523. pa otpada pretpostavka da je Držić možda prije preuzeo upravljanje Dominom.

Autor: Stjepan Krasić