TRI RIMSKA KRČMARA

TRI RIMSKA KRČMARA. Među dramatis personae komedije Dundo Maroje pojavljuju se i tri rimska krčmara.

Javljaju se u prvom prizoru prvoga čina, devetom prizoru drugoga čina i devetom prizoru četvrtoga čina. Kako popis likova nije sastavni dio jedinoga prijepisa komedije (Rešetarov rukopis, sred. XVI. st.), nego ga je u kritičkom izdanju dodao Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930), došlo je do zabune: u drami se zapravo javljaju Prvi oštijer i Drugi oštijer, dok trećega nema. Na sceni su uvijek obojica, nikad samo jedan. Rešetar je izdvojio tri krčmara valjda zato što je Tripčeta Kotoranin – objašnjavajući u Rim tek pristiglima Dundu Maroju i slugi Bokčilu koje su poznate rim. krčme u kojima odsjedaju Dubrovčani – naveo sljedeće: »Misser, da znaš; ovdi su tri voštarije: na jednom je senj ’Miseria’, što vi zovete lakomos; na ovoj ovdi ’Ludos’; na onoj onamo, božić gdje kuljene i djevenice ije, zove se ’Oštaria della grassezza’« (I, 1). U prvom pojavljivanju oštijeri reklamiraju svoje gostionice, pokušavajući privući dubr. goste, no replike su im pomiješane, što se može utvrditi analizom jezika: Prvi oštijer vodi oštariju Ludos, nudi dobro vino i govori talijanski te talijansko-skjavunskom mješavinom, pogotovu kad se obraća Bokčilu; Drugi oštijer vlasnik je Oštarije della grassezza (Kod Obilja) i govori samo talijanski. U njegovoj je oštariji odsjeo Maro. U devetom prizoru četvrtoga čina naveden je samo jedan oštijer (oste), no riječ je o pogreški, jer se i u tom prizoru – u kojem na scenu stupaju Pavo Novobrđanin i njegov sin Grubiša te Kamilo – pojavljuju dva oštijera, što se može utvrditi jezičnom analizom. Miješanje replika koje izgovaraju oštijeri zacijelo je djelo nepoznata prepisivača; možda je tako našao u predlošku s kojega je prepisivao, a možda je sâm iskvario tekst. Scena s rimskim krčmarima poslužila je Jolandi Marchiori kao dokaz »najskandaloznije krađe«: Držić je scenu jednostavno preuzeo iz komedije Prevareni (Gl’Ingannati) sienske Accademije degli Intronati (Akademija smušenih) (Odrazi talijanskoga teatra u »Dundu Maroju« Marina Držića – Riflessi del teatro italiano nel »Dundo Maroje« di Marino Darsa, 1958), čemu se usprotivio Franjo Švelec u radu »Dundo Maroje« u raspravi Jolande Marchiori (1960). Na njegove je argumente reagirao Leo Košuta, smatrajući da je Držić tal. komediju nedvojbeno poznavao (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961), na štoje Švelec odgovorio u knjizi Komički teatar Marina Držića (1968), priznajući mogući utjecaj, ali i dalje inzistirajući da nije riječ o mehaničkom preuzimanju, nego »drugačijoj kvaliteti duboko integriranoj u ideju komedije«.

Autor: Milovan Tatarin