TOLERANCIJA

TOLERANCIJA (lat. tolerantia: podnošenje, trpljenje), prihvaćanje drukčijih običaja, uvjerenja i mišljenja.

Iako se pojam povezuje pretežito s vjerom, pa se pod vjerskom tolerancijom podrazumijeva snošljivost drukčijih vjerskih uvjerenja i u određenoj mjeri suživot različitih vjerskih tumačenja ili različitih konfesija, a kao takva je rezultat modernog doba, polit. tolerancija javlja se u razdoblju humanizma i renesanse kao polit. vrednota koja je sastavni dio polit. života u kasnosrednjovjekovnim i renesansnim komunama i gradovima-državama. Jedan je od prethodnika polit. teorije tolerancije Marsilije Padovanski (Marsilio da Padova, pr. ime Marsiglio dei Mainardini, 1284–1343), koji je postavio temelje polit. koncepcije komunalne autonomije. U djelu Branitelj mira (Defensor pacis, 1324) zastupa tezu da Biblija poziva na podučavanje, dokazivanje i uvjeravanje, a ne na prisilu i kažnjavanje; budući da ljudska savjest nije podložna prisili, vjera nametnuta prisilom nimalo ne pridonosi duhovnom spasenju, što je bila i teza ranoga kršćanstva. Stoga je zagovarao primat svjetovne vlasti, koja će nevjernicima i hereticima omogućiti da ne budu pod jurisdikcijom crkv. sudova i da se brane po odredbama građanskog prava. Građansko pravo na koje se poziva nije klasično rimsko građansko pravo, koje su zastupali tadašnji glosatori padovanske i bolonjske škole, nego komunalno pravo, na kojem se zasniva najveća vrijednost komunalnoga polit. uređenja, a to je mir. Zakon nema svrhe koja postoji izvan ljudske zajednice, stoga zakonodavac nije ni Bog, ni svjetovni vladar, već valentior pars zajednice, a to je universitas civium. Stoga je za Marsilija jedini zakonodavac zajednica građana, koja mora prihvatiti činjenicu postojanja različitih običaja, vjerovanja i mišljenja. Njegova je polit. teorija – u kojoj je središnji akter legislator humanus – u ono doba bila revolucionarna, a njegove ideje preuzimali su autori komunalnih statuta, koji su preteča modernih ustava, tzv. notarijalni pravnici, nasuprot glosatorima, nastavljačima tradicije rimskoga prava i kanonskih pravnika koji zagovaraju primat crkv. prava nad svjetovnim pravom. Marsilijeve ideje o političkoj i vjerskoj toleranciji poslije je preuzeo i Baruh (Benedikt) Spinoza u Teologijsko-političkim raspravama (Tractatus Theologico-Politicus, 1670). Drugi važan zagovornik vjerske i polit. tolerancije u doba humanizma i renesanse bio je Giovanni Pico della Mirandola (1463–94). U raspravi O ljudskom dostojanstvu (Oratio de hominis dignitate, 1486) ističe intelektualnu narav vjere, na kojoj gradi humanističko-aristokratsku koncepciju kršćanstva. Pisana kao odgovor na optužbe za herezu, rasprava ističe važnost ljudskoga dostojanstva i autonomiju ljudskoga djelovanja s obzirom na vjeru. Korijeni ljudskoga dostojanstva su u činjenici da samo ljudska bića mogu mijenjati sebe i svijet slobodnom voljom, dok su sve druge promjene u prirodi rezultat djelovanja izvanjskih snaga na predmet promjene koji im se ne može oduprijeti. Nasuprot tomu, na temelju svojega izučavanja povijesti, konstatira da su filozofija i ljudske institucije, pa tako i one u kojima on ostvaruje svoju ljudsku cjelovitost, oduvijek u promjeni i jedina je konstanta pov. djelovanja čovjekova mogućnost samopromjene. Čovjek je isto tako plod Božjeg stvaranja, ali njegova je kreativna sposobnost simbolična refleksija Božje kreacije. Mirandolina filozofija imala je velik utjecaj na umjetnost i kulturu onoga doba i značila je ideološko opravdanje slobode čovjekova stvaranja, utječući na onodobne umjetnike, književnike i intelektualce, pružajući im opravdanje za njihov poboljšani društv. tretman, ne više samo kao obrtnika, nego kao intelektualnih stvaralaca i genija ljudskog uma. Stoga je njegovo djelo nazivano i »manifestom renesanse«. Irenizam humanističke tradicije otvorio je poč. XVI. st. put teoriji građ. tolerancije prema različitim vjerama, koju su branili, među ostalima, Erazmo Roterdamski i Thomas More. Reakcija na pojavu političke, građanske i vjerske tolerancije bila je okrutna. Papa Ivan XXII. 1327. osudio je djelo Defensor pacis Marsilija Padovanskog, a njegova autora ekskomunicirao. Papa Inocent VIII. je bulom 1484. proglasio Pica della Mirandolu heretikom, a 1494. započeo je križarski rat protiv dostojanstva čovjekova intelektualnog i umj. stvaranja dominikanski prior Firence Girolamo Savonarola, koji je na svojim »lomačama taštine« 1497. dao spaliti mnogobrojna književna i umj. djela renesansnih stvaralaca. Kada je pokret za vjersku, političku i građansku toleranciju koincidirao s pokretom za reformu crkve, papa Pavao III. osnovao je Rimsku inkviziciju 1542 (po uzoru na Španjolsku inkviziciju osnovanu 1478) i 1543. objavio Indeks zabranjenih knjiga, a nakon Tridentskoga koncila 1545–63. započelo je razdoblje protureformacije i nulte tolerancije, vjerske i političke.

Autor: Damir Grubiša
Literatura:
L. Firpo, Storia delle idee politiche economiche e sociali, Torino, 1987;
J. H. Burns, The Cambridge History of Political Thought 1450–1700, Cambridge, 1991;
J. Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji, Zagreb,1998.