TÈZORO

TÈZORO (tal. tesoro: riznica, blago). Semantičko mu polje tvore pojmovi blago, zlato, dukati, mùnita, dènar/dinar te škrinja/munčjela, u kojoj se tezoro najčešće čuva. U najužoj je vezi s pohlepom, tj. pleonaksijom, lakomosti i škrtosti.

Kao pozitivna i negativna pokretačka sila društva Držićeva doba, tèzoro postaje motiv preko kojega se izražava »suočavanje nosilaca klasnih, moralnih, karakternih, situacionih suprotnosti« kao jedna od »ponajznačajnijih komponenta svih Držićevih djela«, pri čemu se ni u jednom od njih »nije toliko zgusnuta usredotočila u zbivanje« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979) kao u liku Skupa koji u istoimenoj komediji nije samo scenska nego i alegorijska osoba. U njemu se sabiru i odražavaju svi negativni aspekti tèzora kao temeljnoga izvanjskog i unutar. movensa likova te komedije koja: »Starija je neg moj djed i pradjed, starija je neg stara komarda, gdje se djeca sad kuplju, starija je neg kruh potor, sva je ukradena iz njekoga libra starijeg neg je staros, – iz Plauta«, kako kaže Satir u prologu, svakim od tih pojmova otkrivajući konotacije što ih sažima temeljni pojam tèzoro. Izrazi »djed i pradjed« te zatim »staros« pokazuju drevno podrijetlo škrtosti/pohlepnosti, »stara komarda« upućuje na životinjsku/zvjersku prirodu poroka pohlepe i s njom nerazdružive škrtosti koja ljude već od najranije dobi pretvara u ljude od rampine (Dundo Maroje, III, 10). Vezivanjem za Plauta temi se daje knjiž. dignitet, potvrđuje joj se klasičnost. Tri su škrca u Držićevu opusu: Dundo Maroje, Skup i Arkulin. Skup se po svemu izdvaja. Za razliku od Dunda Maroja koji je svoje dukate stekao trgujući i štedeći, napravivši pogrešku samo onda kada je, želeći bogatstvo umnožiti, dukate dao sinu Maru, Skup je tèzoro našao. »Ja sam starcu u gori kameni tezoro objavio«, kaže u prologu Satir, koji, kao tragos, pratilac Silena, odn. sin Hermesa, boga trgovaca, provodnika mrtvih u podzemni svijet, pronalazača, ali i varalice i lopova, naglašava tragiku koju Skupovo tèzoro izaziva kod svih koji s njim dolaze u doticaj. Tèzoro je stoga u najužoj vezi s demonskim; to je vražja stvar i nagovještava uvijek mogući loši završetak njegova vlasnika. Variva za Skupa kaže: »Đavao je a nije lakomac« (I, 1). Opčinjenost tèzorom, kako se vidi u Skupovu slučaju, uzrok je ludosti i opsjednutosti strahom od gubitka tèzora, koja traje i na javi i u snu, što potvrđuje i Gruba: »tako i čuh gdje njetko iza sna govori: ’Drži! Zlato! Munčjela! Uhiti! Lupeži!’« (I, 1). Skup postaje mahnit; bojeći se, i sam širi strah: »i strah me obide«, kaže Gruba (I, 1). »Hoć uteć zle srjeće, čin’ da t’ oko ne spi«, kaže Skup (III, 6). Strah od gubitka tèzora prerasta u Skupa u strah od nasilne smrti. »S vragom ćeš učinit da nas istom tkogodi zakolje. Tebi je tezoro sve na jeziku; tkogodi će uzet nazbilj da je u nas tezoro, zaklat nas će ter neće ni tebi prostit i okoristovat se će« (I, 3), opominje Skup Varivu. Da je zlato/blago čest uzrok nasilne smrti potvrđuje Hekuba, u kojoj kralj Polinesto ubija Polidora, najmlađeg sina Prijama i Hekube, da bi se dočepao zlata koje mu je zajedno s njim bilo predano na čuvanje. On »er zlato ljubljaše; / grlo ovo priklati, da svaki duh trne, / desnicu ne krati, toj zlato da zgrne. (…) ktje krvi mojome od zlata upiti / tuj žeđu kojome krvnik će sloviti« (I, 1, s. 118–120, 123–124). Pohlepa za zlatom uzrok je i Polinestove smrti. Hekuba ga najprije upućuje u Minervin hram u Troji, gdje je navodno sakrila zlato pod crni kamen, a zatim ga namamljuje u šator gdje biva oslijepljen: »Zlato sam donila što ti ću dat hranit. (…) Stan je ovdi pose od svih žena, toj zlato gdi je« (V, 1, s. 2332, 2336). Sljepoćom biva kažnjen Polinesto, koji »cić zlata ockvrnit ktje zločes viru i stan« (IV, 1, s. 1909), izgubivši i prijatelja i zlato: »Prijatelja sad toga ne imaš, er ga ubi, / a srca rad svoga i zlato izgubi; / a sam si ȍgleda ostao svim na svit, – / ni čeka’ ni gleda’ već čovik da ćeš bit«, kaže mu nakon toga Hekuba (V, 4, s. 2648–2651). Tèzoro/zlato postaje izvor nesnosnih briga, patnji, muka, biva najveće zlo, kako se to u svojoj opsjednutosti otkriva u Skupovu monologu u petom prizoru prvoga čina: »Ja ne znam što ću, ja nijesam sikur s ovom čeljadi, ja sam nevoljan čovjek. Ne imat zlato – zlo! Imat ga na ovi način – zlo i gore! Odkle ovo tezoro nađoh, meni se mir izgubi, san me se odvrže, misli me obujmiše, sva zla na mene napadoše, i ne čekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Odkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo draže mi je neg duša!« (I, 5). Loših posljedica zlata na čovjeka, na njegov psihofizički ustroj, svjestan je i Pomet: »Nije ga imat dinâr, er vidim mnoge s dinarmi potištene« (Dundo Maroje, II, 1). Slične misli izražava i Mavro Vetranović u Pjesanci lakomosti, ističući ne samo zlo što ga lakomost za zlatom čini pojedincu nego i cijeloj ljudskoj zajednici: »Jošte zlo čini toj prokleta lakomos, / da je svudi rat i boj, i tužba i žalos, (…) Trudno je još vidjet, gdi lakom nepokoj / omasti vas saj sviet u krvi človječjoj, (…) na zdravje ter se proć nikamo ne more, / ni ob dan ni ob noć, ni kopno ni more, / ner se svud uzdiše, u sumnji stojeći, / pri blagu najliše guse se bojeći / i ostalih ljudi zlieh, ki deru i kolju / putnike strana svieh po gorah i polju… (…) Lakomos od zlata zač čini, moj bože, / da se brat u brata poufat ne može; / zač gdi je iman’je, svi mudri govore, / ni u komu ufan’je prijat se ne more… / Ner vajmeh jednaga svojtu i tudjine / lakomos primaga da ljubav pogine, / ter ljubav jedina za tužnu lakomos / od otca do sina svrne se u žalos«, baš kao što biva u Dundu Maroju. Vetranovićevoj lamentaciji pridružuje se Marin Kabužić u Pjesni o dinaru: »Paklena hudoba učini da dinar / sadanje jes doba na svitu gospodar; /pri njemu da se Bog i duša ostavi, / i pravda i razlog pod noge postavi; / da razum i mudros u scijeni nî sada, / negoli da ludos gospodî i vlada. (…) Dinar sad potlači sva dobra na saj svit, / zatoj sad svak plači jer ga ima svrha bit«. Zlato/novac kao koristan instrument društv. dinamike u cjelini, postupno pobuđujući pohlepu i stvarajući škrtost postaje izvor ropstva i brojnih ljudskih nevolja. Mnogostruki strah što ga škrtac Skup osjeća širi se i na njegovu okolinu, zato o zlatu/tèzoru treba šutjeti – »Da nijes’ veće ni ubilj ni ušal, – da te vrag ne uzme, – o tezoru progovorila!« (I, 3), govori Skup Varivi; – treba ga skrivati, kao što to čini on, makar time čini i svetogrđe (»Grob njeki otvora, munčjelu njeku unutra stavi!«, III, 11). Time se samo potvrđuje demonska strana tèzora i još jedan grijeh dodaje smrtnom grijehu škrtosti – »nije li ti grijeh?« (I, 3), pita Variva Skupa – odn. pohlepnosti – »Ma gdi je lakomos od dinara – što je grijeh –, tu nije dobra ni veselja«, kaže Skup (III, 10) – pri čemu ne treba zaboraviti da je i rasipnost grijeh: »Istinom lakomos je zlo sjeme koje vele zao plod dava, i kuga je od svijeta. Ma razmetan čovjek vele je gore, er lakomos uzdrži, a razmet rasiplje« (III, 10), kaže u svojoj dijaboličnoj kompleksnosti Skup Zlatom Kumu, koji mu potvrđuje da: »I jedno je i drugo zlo!« (III, 10). Zlato/novac/dinar/tèzoro kvari ljude, »pri zlatu se gubi dobrota, zlato šteti ljudi, a komodita lupeža čini« (Skup, I, 5). Kad otkrije Skupovo skriveno tèzoro i preotme mu ga, počinivši i sam svetogrđe, Munuo postaje drugi Skup, počinje se ponašati na isti način, podliježe istom magičnom čaru zlata (»zlato je kalamita«, I, 5), istoj maniji: »Je li istina ovo, ali mi oči lažu? Snim li ja ovo, ali sam javi našao tezoro? Munuo, ti si munuo, bježi da se vješala tobom ne munu! Nije me nitko vidio!« (IV, 1); »Munuo čestiti! Sad sam ja čestit! Odspremih blaženstvo moje, usalvo ga stavih. Sad sam ja bogat kako i car, imam tezoro! Što ću ja sada? Kudi ću ja sada?« (IV, 6); »Munuo ludi, što činim ter ne izmičem so ovizijem tezorom? Sreća mi je dala da sam čestit; a okrćujem, da me istom kogodi opazi, da ostanem zločes. Je li tko? Da me tko ne vidi? Njetko onamo gleda! (…) Tko ovo suproć meni ide? Nije ga čekat. Kamilo, zbogom! Što služih, služih. Uza me je veći gospodar, – veći manjemu pod bok dava« (V, 2). Zlato je stoga izvor pokvarenosti i korupcije: »zlato stare – mlade, lijepe – grube, svete – griješne, svjetovne – crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni: vas je u njih razum, pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava« (Skup, I, 5). Zlato je čast i život: »Uzmi mi dukate, uzmi mi čast i život«, kaže Tripčeta (Dundo Maroje, I, 1). Zlato je moć: »Klin klina izbija, veći dinar manjega pokriva« (Dundo Maroje, II, 1); »zlatu se svijet klanja« (Skup, I, 7); »Nadvor, grintavci bez dinara! S dukatmi kraljevi idu: fate largo!« (Dundo Maroje, II, 1). Zlato je najveći gospodar već i po samoj činjenici što mu je izvor bog Pluton, koji u krnjoj komediji Džuho Krpeta, svjestan pogubnih učinaka bogatstva i pohlepe za njim, uzvikuje: »O, lakomosti od zlata, kudi se prostireš?! Po mirijeh se bogataca penješ. Ja sam sve kriv, poznavam moj grijeh, i spovjedavam ga; po meni mnozi u vȁs život ne vide zlata i mru od glada, a mnozim zlato rđavi u skrinjah. A to sve izhodi odkle oči izgubih, – ne vidim tkomu davam; er da vidim, inako bi stvari prošle«. Slične misli izriče Zlati Kum: »Ma je lakomos svijet zaslijepila: kroz dinar svak gleda, na dinar svak pozire« (Skup, III, 10). Svojim imenom Zlati Kum je u najtješnjoj vezi s bogom bogatstva Plutonom, kao i s Midom; on je alegorija zlata, čovjek-fetiš: »Zlato, dragi brate, ime ti je zlato, i kuća ti je suho zlato« (I, 10), tepa Zlatom Kumu sestra Dobre. Prirodno je stoga da je Zlati Kum nosilac svojevrsne utopije o pravednom ustrojstvu grada Dubrovnika: »bogat uboga da pomaga, a djevojke uboge da bogati uzimaju; to ljudska koris prosi, i djevojkam ubozijem da je prćija dobrota, koja dobrota u djevojci veće valja neg velika prćija. Na ovi bi način Grad bolje stao: bogati bi uboge počtapljali; tako bi se Grad i uzdržao i mantenjao u dobru bitju u vječna brjemena, a ne uboštvo, kako grinja, konsumavalo građane i Grad. Da bogactvo od bogatijeh, kijeh nije vele, ne more učinit da građani i Grad ne ide svakčas na gore i na ruinu, ubozi bi se konsolali dobrotom od bogatijeh, a ime od dobrote bogatu veće valja, ako razumije, neg bogactvo« (Skup, III, 10). Kao i svaka utopija, i ta je ostala tek riječ bez mogućnosti da joj realnost društv. odnosa dopusti bilo kakvo šire provođenje u praksi, jer »što hoće razlog i što je bolje za čovjeka, od toga je svak slijep« (Skup, III, 10). Za lakomca kakav je Skup, i Dundo Maroje, zlato je najveća ljubav: »Amor nije amor, zlato je amor« (Skup, I, 5); »Ma što činim ja ter ne trčim doma da mi ljubav tkogodi moju ne ugrabi?« (Skup, I, 5). Opsjednut takvom ljubavi škrtac/lakomac sumnja na sve i svakoga. »Tko ljubi, sumnjiv je« (I, 5), izriče Skup misao uobličenu u izokrenutu poslovicu, koja na talijanskom glasi: »Chi ama, crede« (»Tko ljubi, vjeruje«), tj. parafrazira mlet. izreku »Chi ama, teme« (»Tko ljubi, boji se«), koju poznaje i dubr. sredina. Zbog takve jedine ljubavi »Sin nije sin, ni prijatelj prijatelj, – dinar dobrotu šteti« (Skup, I, 7). Dokazuje se to u Dundu Maroju: zbog zlata/dukata Maro nasrće na oca Maroja i hini da ga ne prepoznaje. Na isti način Dundo Maroje poslije fenga da nije prepoznao sina Mara. U svjetlu takve spoznaje, od poroka škrtosti kao mramor otvrdnuli Skup iz vlastitoga iskustva, izvučenoga iz posljednjih ostataka svoje ljudskosti, izriče svevremeno vrijedeću gorku misao: »Prijatelji od današnje dobi, dokle im se menestra, dotle te ljube; kad nije veće što menestrat, i ne znaju te« (I, 7), iskazujući time zacijelo i Držićev pogled na društveno-moralne odnose njegova vremena. Paradoksalnost što ih zlato unosi u te odnose ogleda se najbolje u dijalogu Skupa i Zlatoga Kuma: »Zlati Kum: Bogat je tko je do-bar. // Skup: A ja velim: dobar je tko je bogat« (II, 4). Zlato/bogatstvo/bogata prćija privlači mlade udavače i mlade ženike. To je za njih pravi mamac/magnet (kalamita) koji u zadnji plan stavlja ljubav kao razlog i temelj braka, ostavivši ju pjesnicima na obostranu milost i nemilost. »Za tezoro se ovi hoće udat!«, govori sebi u bradu Skup (II, 4) nakon što mu Zlati Kum za ženu traži kćer Andrijanu, pobuđujući u njemu time još veću sumnju: »od moga tezora ti nećeš radovat! Scijeni da je veće njegovo; na to zja, a vjetra će proždrijet. Za ino se nije objesio da ovu parentijeru sklopi neg za munut moje tezoro. A vraga će probavit!« (II, 4); »Bogati scijene, okoristovat se će kad uzmu ženu s velikom prćijom, a ne misle što pak provaju, er žena od velike prćije hoće i velike spendze« (III, 10), razmišlja o istoj temi Zlati Kum, dajući prednost braku bogata čovjeka s djevojkom »uboga oca«, koja »nije uzrasla u oholasti, neg u omiljenstvu, koja mu je poslušna, koja poznava dobro koje ima da ga od njega ima; nije luda da želi od razblude i što jo’ nije od potrjebe, uzdavši se u prćiju koju je donijela, ma je razumna, diskreto pita u gospodara svoga potrjebu svoju, koji, za nje diskrecijon, veće joj dava neg pita« (III, 10). Međutim, stvari stoje drukčije: »da imam zlata, zlatom bi je primamio«, govori netko u Džuhu Krpeti. Bogatstvo/tèzoro daje starcu mladost i ljepotu, siromaštvo mladića, naprotiv, čini ružnim i starim: »Današnji dan tko je bogat, taj je lijep i mlad; tko je ubog, grub je i star«, kaže također netko u istom djelu. Ipak, Držićev theatrum ima i likova kakav je Pjerin, koji velikoj prćiji radije pretpostavlja ljubav: »Hoće da uzmem, na moju sramotu, njeku grdobu. (…) Istinom ne ima neg tu jednu kćer, bogat je, tu je velika prćija; ali vrag uzeo i prćije i dukate, makar i tko ih kuje! Kontentaj mi srce, a da’ mi manje imanja« (Pjerin, I). Taj osamljeni glas djeluje utješno i s nadom u manijakalnom svijetu tèzorom opsjednutih škrtaca kakav su Skup i Dundo Maroje. Sličan je Pjerinu i Arkulin. Premda škrtac i lakomac, njemu je Ančica pravo tèzoro: »Tu je moje verdezzante prato, lo sole reluzente. (…) Tu je moje tezore i moje dolce riposo« (Arkulin, I); »trijeba je Ančicu imat, a od sto dukata ne valja ni govoriti« (III, 5).Židov Sadi u Dundu Maroju, premda i sam lakomac i posjednik zlata/tèzora/denara ipak se razlikuje po svojem shvaćanju novcai načina njegova stjecanja. Želeći spojiti sebi korisno, a drugima ugodno, Sadi želi da Maro i Laura uvijek budu zajedno i sretni u ljubavi, tako će Maro neprestano trošiti na Lauru – »d’un anno in quà (…) per tre milia ducati di gioie, collane, vestimenti et altre cose« (»ima godinu dana /…/ možda za tri tisuće dukata nakita, ogrlica, haljina i drugih stvari«, II, 7) – u njegovu korist. Zlatu ne mogu odoljeti ni bogovi ni ljudi: »Oto se i božice počeše hitat za bogatstvo. Sve se je ištetilo. Lakomos i među nami bogovi oto je počela sve snatat«, kaže netko u Džuhu Krpeti. Tèzoro za lakomca ima poseban miris, najljepši: »bez vonja veći vonj ima neg svi vonji« (Skup, II, 3). Zlato/munita je svjetlost; srebrna munita ima boju neba, a zlatna boju sunca, kaže Arkulin i nastavlja: »I kako se svijetu ovako ujutro, kad sunce sine, oko obeseli i otvori, tako i meni, na svjetlos od zlata, oko mi se otvoraše, srce mi se veseljaše« (Arkulin, I), ali »nije dukat sunce, veće je svitlo sunce Ančica dilikana, profilana« (I), i to je ono što ga razlikuje i možda zbog toga izvrgava podsmijehu baš kao i njegovo petrarkiziranje. Budući da je zlato svjetlost, »zlato je milos Božija!« (Skup, II, 4). Zlato izaziva sve veću pohlepu: »Što bogatac veće ima zlata, to je veće lakomiji na njemu« (Džuho Krpeta). Zlato sve privlači: »Reče se: svinja utječe se na puniji želud, koza na bolju travu, vuk na pritlju ovcu, hvrljak na smokvu kuveoku, a čovjek se utječe gdi je veće zlato« (Džuho Krpeta); počesto zato postaje i sam sličan svinji: »Jes, bogme, ova svinja ima dukata dosta« (I), kaže Vlah Kučivrat u Arkulinu. Zlato/dukati/tèzoro potiče na krađu, pa i na nasilje; »Er zlato i srebro kao veska priljepjuje godišnicam oko ruka« (Džuho Krpeta). Pȅra u Dundu Maroju uzela je tetki tristo dukata iz škrinje da bi mogla poći u Rim i naći svojega Mara, učinivši »stvar koju dosle nijedna djevojčica nije učinila« (I, 9), Maro je, zajedno s Pometom, u izgubljenoj komediji Pomet ocu ukrao dvije tisuće cekina (»Spomenuješ li se kad ga ti navede da staromu gosparu ukradete dvije tisuće cekina«, Dundo Maroje, I, 5). O sličnoj krađi govori Držić u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566: »Prije više godina nekom brodovlasniku djevojka u kući ukrade stotinu ugarskih dukata. On je stade tući i djevojka prizna da ih je ukrala, ali da ih je dala nekom popu na čuvanje. Pozovu popa, a pop zaniječe da ih je dobio. Kukavnog i nevinog popa smjesta stave na mučenje, ali ne prizna. Ponovno su ga toliko mučili da su mu ruke ostale na konopcu kojim su ga podizali, pa je umro. Zbog grižnje savjesti, i svladana strahom, djevojka prizna istinu: dukate nije dala popu nego ih je zakopala u istoj gospodarovoj kući. Pošto su novci pronađeni, spor je obustavljen i pravda zadovoljena: djevojku ostave mjesec dana u zatvoru, i nikakvu drugu kaznu nije dobila«. Zlato ne voli lijene ni nesposobne: »Bog od bogastva lotrom ne dava zlato« (Džuho Krpeta). Zlato/blago daje ugled i mijenja društv. status onoga koji ga posjeduje, bez obzira na način na koji ga je stekao: »Imam dukate; (…). Ja, ako se umjeh vladat, bih veličak čovjek« (Skup, IV, 6); »Ah, Munuo, s tobom je što te može učinit vlastelina, – iz sukna u svilu, od djetića gospodar!« (Skup, V, 2), kaže Munuo. Starci su škrti: »Niko: Otac mu u gradu govno griza, ni ije ni pije za manje spendžat a veće akumulat; a Maro i za sebe i za njega pendža i uživa« (Dundo Maroje, II, 2); »Bestija ima dukât, a neće da ih pendža« (II, 2), kaže Pijero za Dunda Maroja. Za škrca je najveća muka kad mora dati dukate, to je kao prolijevanje krvi: »Caga sangue! Sto dukata, sto dukata pita!« (Arkulin, III, 3); »Caga, sangue! Dvaes dukata vele je!« (Arkulin, IV, 3); »Oto, malo uvrijedih tobolac«, eufemistično kaže Tripčeta (Dundo Maroje, II, 8). Škrtac stoga mora fengati: »ako hoću pokrit tezoro, trjeba da se učinim ubog; inako, ako je tko što čuo da je u mene tezoro, scijenit će za čerto da ga imam. Ništa najbolje nije, – uboštvo je!« (Skup, III, 6); »Ma ja da negam: ne imam vode, ubog sam kako uš«, kaže Skup (I, 7). U strahu od gubitka tèzora Skup postaje nasilan: »Zlu mraku sam skrio? Nȁ ti tezoro. To t’ sam skrio, tako se krije! // Variva: Ajme meni, jaohi meni! // Andrijana (iz kuće): Nemo’, ćaće! Brižna, oto ju na mjestu ȕbī« (I, 4). Takav postaje i Dundo Maroje: »Je li ovaki gdi na svijetu otac? Je li ovaka pod suncem lakomos u čovjeku? Za imat dinar – sina umorit!« (IV, 11) – lamentira Maro nad očevim postupcima. Mladi su po svojoj prirodi rasipni: »Luda djeca sad u gaće zlate pendžaju, tezoro pendžaju«, konstatira Dundo Maroje (IV, 1). Mladići ponajviše troše na kurtizane, a veliki grad kakav je Rim pogodan je za trošenje dukata – »Ȍvo mjesta za pendžat ih« (Dundo Maroje, II, 2) – baš kao i mnogo manji Dubrovnik Držićeva doba, koje je bez dvojbe, kao i današnje, bilo zahvaćeno najrazličitijim oblicima onodobnoga konzumerizma: »Neće sinjore ovake havijara ni vina, – dukata hoće« (Dundo Maroje, I, 5). »Pomete, tko hoće sinjore imat, trijeba je tobolac otvoren držat kako i ja«, kaže Maro (Dundo Maroje, I, 6). Dukate zato ne treba davati mladima u ruke: »Ne djeci u ruke dinare! Dinar u mladu djetetu bijesni kao zli duh, da znaš, u inspiritanu čovjeku«, upozorava Tripčeta (Dundo Maroje, I, 1). Međutim, taj zli duh podjednako bjesni i u starcima kakav je Skup. Dukati, svejedno, kao da postoje samo zato da se troše: »kad je veće dȕkât, razlog je da se i veće pendža; za ino nijesu dukati nego da se pendžaju«, kaže Popiva (Dundo Maroje, III, 12). »Brižni ti dukati, kad se ne umiješ njima hranit. (…) Za česa su dukati neg da se pije i ije i trunpa?«, jednako zaključuje Bokčilo (Dundo Maroje, I, 1). Najzornije to potvrđuje Ugo Tudešak, kojeg furor amoris nagoni da sve svoje bogatstvo (50 000 dukata) rasipno troši na neuspješno udvaranje kurtizani Lauri, pa se po tome razlikuje od svih bogataša u Držićevu djelu. »Gdi je munita, ončas se pratež nađe (…). Gospar mi tisnu tobolac u ruku pun dinara; reče: ’Čini da valjaš’. Ja potrčah, počeh zvonit u tobolac. (…) Učas nađe se, doleti, stvori se pratež – koju munita vrtu ima! –: kozlići, jaganjci, kopuni – sve što ćeš! (…) Dinare, dinare, tko hoće pratež!« (Skup, II, 7), kaže Pasimaha pridružujući se hedonističkoj skupini Držićevih dramskih likova. Dukati, kad ih se rasipa, malo traju i nakon prvotne slasti trošenja ostavljaju za sobom gorak okus nestašice koja poništava sve pozitivne učinke što ih tèzoro/blago/zlato ima i na pojedinca i na njegov društv. status koji se stubokom mijenja u skladu s igrom hirovite Fortune, kojoj samo vrlina (katkad) može biti takmac. »Raj od ludijeh spenadza brzo se obrće u pakao. Ta veselja, fratello, malo duraju« (Dundo Maroje, II, 2), konstatira Vlaho. Svu gorčinu takve spoznaje izriče Maro: »’Dukate, dinare!’ Vrag uzeo dukate, makar i tko ih kuje, pokli se kažu, kad se pendžaju, toliko slaci, a kad se spendžaju, zmije, lavi koji nam srce deru i ijedu« (Dundo Maroje, II, 15). Zlato se može i na karte gubiti; zato Vlaho kaže: »Ma ne umijem na primijeru igrat, er tko gubi, veljaše moja pokojna tetka, boli ga glava i zubi« (Dundo Maroje, II, 2). U svakom slučaju svjetovna dobra pa, dakle, i bogatstvo, prolazna su, baškao i sam život: »Život naš – kratak dan, žuđenja – nemoći, / svjetovna dobra – san«, pjeva Držić u prvoj pjesmi svojega kanconijera (O koji ljuvene sej pjesni slišate, s. 31–32). Bilo kako bilo: »dinar kad se mre, a dinar kad se žive, a bez dinara ne more se molitva rijet, a dinar, sve dinar što dinar« (Skup, IV, 3). Zlato je stoga svevremeni vladar; u Dundu Maroju pjeva mu se samo naizgled posprdna počasnica: »Dukat mi, dukat kralj i car, / dukat djevojci častan dar, / a za dukat se da na har / vele liepa, vriedna stvar« (II, 2). Zlato ulazi i u afektivni ljubavni govor: »belle assai madonne; lijepe nevjeste – oro, zlato, ah, lijepe!« (Tripče de Utolče, III, 9); Talijani i danas svojim dragima govore: »Tesoro mio«. Zlato je povezano s mitom o prvotnom dobu vladavine boga Saturna (aurea aetas), koji je, nakon što ga je svrgnuo sin Jupiter, došao u Italiju. Taj mit preuzima i Držić u riječima negromanta Dugoga Nosa, prepričavajući ga kao »zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu«. Povezuje ga, u istom prologu, s vlastitom mitologijom o Novim i Starim Indijama. Nove Indije (novootkriveno amer. kopno) jesu svojevrsna zemlja Dembelija, kraj »gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra«; Stare Indije mjesto su odakle potječu ljudi nahvao, što su oživjeli po želji tamošnjih žena koje su negromantima željnim odatle zlato odnositi postavile uvjet: »Ako hoćete da od ovizijeh strana zlata odnesete, učinite po vašoj negromanciji da ovi čovuljici ožive, i da počnu hodit i govorit. (…) Negromanti, za lakomos od zlata, daše duh žviratom, barbaćepom, čovuljicom, obrazom od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastijeh, kozjijem i od tezijeh načina« te oni, tj. ljudi nahvao, »počeše se plodit i miješat s ženami nazbilj«, i toliko se namnožiše da su ih tamošnji ljudi nazbilj izagnali iz svoje zemlje. Oni tada, »zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i (…) useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno (…) Minu vrime od zlata«, vrijeme kad »ljudi bez zlobe bijehu«, »za gvozdje se svak uhiti, počeše ljudi nahvao bit boj s ljudmi nazbilj za gospoctvo«. Zlato iz Novih i Starih Indija postaje novo tèzoro/ blago u rukama brojnih pojedinaca, sredstvo moći, ugleda i vlasti, s pozitivnim i brojnim negativnim učincima na pojedince i društvo u cjelini, postaje, kako piše Držićev suvremenik Giovanbattista Gelli u djelu Kirke (La Circe, 1549), novac »vrlo lijepo sredstvo i vrlo prikladno za razmjenu stvari; ali budući da on toliko ugodnosti donosi vašemu životu, vi ga toliko neobično volite da među vama on ništa manje nije uzrok zla nego dobra«. Unatoč posvemašnjoj pohlepi za zlatom, od koje nije pošteđen gotovo ni jedan ključni lik Držićeva dramskog svijeta – koji je sav natopljen zlatom, posebice u Skupu, gdje se u trećem i četvrtom prizoru prvoga čina devetnaest puta spominje tèzoro – među njima ipak postoji i netko tko smije i može reći da »bogastvo, mnim, nije ino neg volju ispunit« (Džuho Krpeta).

Autor: Luko Paljetak