SVEUČILIŠTA

SVEUČILIŠTA. Od XIII. do XVI. st. u Italiji je utemeljeno šesnaest sveučilišta koja su dodjeljivala doktorate na temelju papinskih i carskih povlastica, tj. čije su diplome bile priznate u cijelom zapadnom kršć. svijetu.

Najstarija su utemeljena u ranom XIII. st. (Bologna, Padova, Napulj, Siena, Rim i Perugia). Druga je skupina utemeljena od sred. XIV. do ranoga XV. st. (Pisa, Firenca, Pavia, Torino, Ferrara i Catania), a treća u XVI. st. (Macerata, Salerno, Messina i Parma). Mnoga druga sveučilišta nisu udovoljavala temeljnim kriterijima. Sveučilišta iz prvih dviju skupina nastala su na temelju poticaja lokalnih i regionalnih moćnika, odn. gradova-republika, za razliku od onih u trećoj skupini, koja su često bila isusovačka visoka učilišta. Dok su u prvom slučaju bile važnije motivacije onih koji su poticali i podupirali nastanak i razvoj sveučilišta, u drugom je isusovačko poimanje kat. obnove te znanja primjerena isusovcima imalo mnogo veću važnost u razvoju novih sveučilišta. Tradicijski ukorijenjena sveučilišta na različite su načine reagirala na promjene koje su donosili humanizam i renesansa. Promjena podaništva također je mogla imati važne posljedice. Primjerice, dok je Sveučilište u Padovi bilo pod padovanskom komunalnom vlašću, u doba vlasti obitelji Carrara, djelovalo je u manje povoljnim uvjetima nego što je bilo od ranoga XV. st., kad je Padova postala mlet. posjed; mlet. vlasti su od 1407. snosile sve troškove studija, ali i ukinule konkurentske visoke škole u Trevisu i Vicenzi. Njezini podložnici koji bi otišli studirati izvan Padove morali su platiti kaznu od petsto dukata. U firentinskom slučaju, kako bi koji grad sa sveučilišnom tradicijom postajao firentinski podložnik, pogoršali bi se uvjeti djelovanja lokalnog sveučilišta. Tomu je primjer Sveučilište u Pisi: zatvoreno je 1406. kako ne bi konkuriralo Firentinskomu, a poslije, kad je Lorenzo Veličanstveni odlučio 1473. prenijeti Firentinsko sveučilište u Pisu, pizanski su profesori sustavno bili potiskivani. Kad je car Karlo V. prodao Sienu Cosimu I. Mediciju, novi je vladar oklijevao novčano podupirati bilo koju sveuč. ustanovu koja bi mogla dovesti u pitanje status i utjecaj Sveučilišta u Pisi. Polit. zbivanja imala su izravan utjecaj na izbor profesora, napose najuglednijih. Tal. sveučilišta međusobno su oštro konkurirala, natječući se i za profesore i za studente, pri čemu su redovito imala potporu vlasti kojima su pripadala. Sveučilišta su u ratnim vremenima profitirala od nevolja kojima su bili izloženi njihovi konkurenti. Mlet. vlada je u tome bila izričita: »Studenti slijede slavne profesore te ako nisu osigurani takvi uvjeti, naše će Sveučilište biti uništeno«. Nasuprot shvaćanju o tradicionalizmu tal. sveučilišta u razdoblju humanizma i renesanse, najnovija istraživanja svjedoče da je 1400–1600. bilo mnogo promjena u nastavnim programima i praksi. Zadržavajući tradicionalni curriculum, sveučilišta su uvodila anatomiju, med. biologiju, metafiziku, Bibliju i dr., te mnogo sadržajniji program iz matematike, koji je potiskivao astrologiju i astronomiju. Sveučilišta su se u to doba sve više sekularizirala pa je i građansko pravo postajalo sve važniji studijski predmet, s mnoštvom izvedenih predmeta, te potiskivalo kanonsko pravo. Humanistička je kultura u tim promjenama često bila odlučujuća. To se osobito vidi u promijenjenu odnosu prema retorici i gramatici, kao dijelovima studia humanitatis, a humanistički utjecaj odrazio se i u studiju medicine, osobito nakon čitanja Galenovih grč. rukopisa, te u studiju matematike. U razvoju prirodne filozofije jačao je Platonov utjecaj potiskujući srednjovjekovna aristotelijanska shvaćanja. Inovacije u nastavnim programima nerijetko su se unosile tako što su pozivani atraktivni profesori, koje su financirali njihovi studenti. Na sveučilišta su studenti dolazili iz raznih zemalja i konstituirali su »nacije«, redovito prema teritorijalnom podrijetlu. Brojnije skupine organizirane u »nacije« (primjerice u Bologni i Padovi) birale su vlastite studentske prorektore. Fascinacija humanističkom kulturom privlačila je u Italiju velik broj studenata s raznih strana Europe, od Engleske do Poljske. Samo u drugoj pol. XVI. st. u Padovi je doktoriralo 6060 Nijemaca.

Vijeće umoljenih je 24. VIII. 1538. Držiću odobrilo novčanu potporu za odlazak na studij, a jamstvo da će novac utrošiti upravo za školovanje dali su Bartul Marinov Zizzeri i Nikola Ivanov Mažibradić. U Italiju je otišao poč. 1539, ali nije do kraja razjašnjeno gdje je sve studirao. Jeronim Vlahov Držić u genealogiji Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika (Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia) kaže da je Siena bila jedan od Držićevih studijskih gradova: »Marino secondo figliolo del sopradetto Marino de № 12 fu chiamato Vidra, atese alli studij delle letere, e tra li altri lochi studio molti anni in Siena, dove fu fatto da quella celebre vniuersita rectore l’anno del 1541, et tra molti altri valenthomeni che in quella dignita furono sua consiglieri fu quel grande filosofo Francesco Picolhomeni. Poi tornando nella patria si fece prete et fu molto amato dalla nobilta di Raugia« (»Marin drugi, sin Marina navedenoga gore pod br. 12, zvan Vidra, posvetio se književnim studijima i, među ostalim mjestima, studirao je više godina u Sieni, gdje je na tom slavnom sveučilištu izabran za rektora godine 1541, a među mnogim vrijednim ljudima koji su mu na tom položaju bili savjetnicima bio je i onaj veliki filozof Francesco Piccolomini«). Milan Rešetar smatra da spomenutu rečenicu treba tumačiti tako »da je D. boravio u nekoliko mjestâ u Italiji, ali da je učio samo u Sieni«; isključuje mogućnost da je studirao u Firenci, jer »visoka škola (univerzitet), što je tamo bila osnovana g. 1348, prenesena je krajem XV. vijeka u Pizu, i tamo je i ostala« (Djela Marina Držića, 1930), a nije našao nikakvih tragova o Držiću ni u Pisi, Perugi, Bologni i Padovi. Slijedom činjenice da je Držić na studij otišao kao duhovnik te da je rektor sienske Kuće mudrosti (Casa della Sapienza) morao biti neoženjen, klerik, student kanonskog prava koji u trenutku izbora već ima jednu godinu studija na nekom sveučilištu, pretpostavljalo se da je u Sieni studirao kanonsko pravo te da nije diplomirao. U Jeronimovu zapisu međutim stoji da se posvetio »književnim studijima«, a kao »professore di littere« navodi se i u dokumentu od 14. IX. 1540: »Vincenzo Romulo Maria, figlo del valoroso capitano Enea Valenti, naque a hore 6 di notte el dì 14 di settenbre anno detto, battezosi el dì 15 a hore 22, al quale Dio et Nostra Signora dia buona ventura. Fu conpare el Exellente Misser Marino Drusiani di Darsia Raugeo, professore di littere« (»Vincenzo Romulo Maria, sin vrloga kapetana Eneje Valentija, rodio se u šest sati noću, dana 14. rujna rečene godine, a krstio se dana 15., oko 22 sata, i neka mu Bog i Naša Gospa udijele sreću. Kum mu je bio odlični gospodin Marin Držić, Dubrovčanin, profesor književnosti«). Za rektora Kuće mudrosti i prorektora Sveučilišta Držić je izabran 12. VI. 1541, što je prestao biti 26. VI. 1542. (→ CASA DELLA SAPIENZA; SIENA)

Podijelite:
Autor: Drago Roksandić