SVETA GODINA (JUBILARNA ILI ZLATNA GODINA)

SVETA GODINA (JUBILARNA ILI ZLATNA GODINA), u katolicizmu godina u kojoj se može dobiti jubilarni oprost i druge milosti (indulgentia plenaria).

Prvi je svetu godinu proglasio papa Bonifacije VIII. 1300. i po njegovoj zamisli trebala se ponavljati svakih stotinu godina. Papa Klement VI. razliku je smanjio na pedeset godina (1343), Urban VI. je odredio (1389) da se sveta godina slavi svake trideset tri godine, na spomen Kristova vijeka, a Pavao II. je odlukom od 19. IV. 1470. smanjio razmak na dvadeset pet godina. U posebnim prilikama papa može proglasiti izvanrednu svetu godinu, kao što je to učinio Pio XI. 1933, prigodom tisuću devetstote godišnjice Kristove smrti. Posljednji se put sveta godina slavila 2000. Otvara ju papa prije prve božićne večernje udarcem čekića na zazidana »zlatna vrata« (porta aurea), jedna od ulaznih vrata u bazilici sv. Petra u Rimu, koja se potom otvore, a nakon godinu dana ponovno se zazidaju. Papinski legati istodobno otvaraju i zatvaraju odgovarajuća vrata u trima drugim velikim bazilikama u Rimu (Sv. Ivan Lateranski, Sv. Marija Velika i Sv. Pavao izvan zidina). Uvjete za dobivanje potpunoga jubilarnog oprosta objavljuje papa od doba Grgura XIII. na blagdan Uzašašća prije početka svete godine.

Sveta se godina u studiju Držićeva života i djela spominjala u tri slučaja. Prvo, više likova komedije Dundo Maroje kažu da su u Rim stigli na proštenje: »Dživulin: Zavjetan sam u Svetoga Petra; po’ ću proštenje uzet, pak ću poć po voštarijah toga placara iskat, da me plati« (I, 9); »Bokčilo: Gospar je stari došao na proštenje« (II, 13); »Laura: Junak njegov bil je ovdi; veli: na proštenje je došal. Vele da je velje trgovine donil« (III, 6); »Popiva: Govore da je došao na proštenje i da je donio čudne prateži i trgovine; i on govori« (III, 8); »Baba: Iz Dubrovnika smo na proštenje došli. Kćerce, jeda ve što znaš za njekoga Mara Marojeva Dubrovčanina?« (III, 17); »Maroje: Došao sam, jedno na proštenje; drugo za vidjet tebe, kako si, jesi li se guvernao; ma oto si dobre čijere« (IV, 2). Drugo, spomen proštenja služio je kao dokaz da se radnja komedije događa 1550. te da te godine Dundo Maroje nije izveden, kako može sugerirati natpis u Rešetarovu rukopisu: »Laus Deo 1550. Komedija počinje od Dunda Maroja prikazana u Vijećnici od kompanjije Pomet-družina«. Milan Rešetar 1550. uzima kao godinu kada je komedija prepisana, ne prikazana, a zatim misli da je riječ o prepisivačkoj pogreški i da bi na rečenom mjestu trebalo stajati – 1556 (Djela Marina Držića, 1930). Njegovu je pretpostavku opovrgavao Petar Kolendić, upravo zbog činjenice da se radnja Dunda Maroja zbiva u doba proštenja, a to nije moglo biti ni 1525 (Držić je premlad), ni 1575 (već je devet godina mrtav), nego 1550 (Premijera Držićeva »Dunda Maroja«, 1951). Kolendić je također izračunao u koje je vrijeme padala jubilarna godina – od 24. II. do 24. XII. 1550. Naime, tada je jubilarna godina iznimno trajala deset mjeseci, jer je papa Pavao III. umro 10. XI. 1549. i nije ju stigao proglasiti. Novi papa, Julije III., izabran je tek 22. II. 1550, a dva dana poslije okružnicom Si pastores ovium proglasio je početak jubilarne godine. Konačno, premda nije potvrđeno dokumentima, neki podaci govore da je Držić pohodio Rim: poznata mu je Pasquinova skulptura, u Dundu Maroju spominje kardinala Giuliana Cesarinija, ljubitelja pasa, »papine nepuče« (III, 8; Orsula i Cristina del Monte, bratučede pape Julija III.), banku Oligiati, oštariju Campana. Kolendić nagađa da je Držić putovao u Rim upravo 1550, a sudi to po zaduženju od pedeset dukata koje je 22. V. 1550. posudio od Cvijeta Mihova Zizzerija.

Autor: Milovan Tatarin i Mijo Korade