SUDSTVO

SUDSTVO. Arhivski izvori potvrđuju da su se suci u dubrovačkom govoru nazivali suđe (u Držićevim djelima međutim nalazimo izraz sudije: »Arkulin: Po’ću na sudije, da ovoga negromanta činim izagnat iz grada; inako će oborit vas grad od vješala čovjek«, Arkulin, IV, 3; »Arkulin: Ne nađoh nijednoga od sudija, da ovoga negromanta činim s dinarom kruha u Pulju poslat«, IV, 6).

Reljef Pravde

Reljef Pravde s Kneževa dvora

Sud se obično nazivao »pravda« (»Skup: Ja ću na pravdu!« // »Kamilo: I ja ću na pravdu«, Skup, V, 1). U Držićevo doba u Dubrovniku je djelovao niz sudskih institucija. Nastale su postupno, sukcesivnim dijeljenjem i specijalizacijom iz tijela koja su u početku objedinjavala različite funkcije vlasti (posebice Malo vijeće). Tijekom XV. st. sudske su se institucije umnožile i razgranale: 1416. uspostavljen je građanski sud (curia consulum causarum civilium), 1459. kazneni sud (sex iudices ad criminalia). Knezovi i kapetani na čelu teritorijalnih jedinica Republike sudili su u građanskim i kaznenim predmetima manje važnosti. Određene sudbene ovlasti povjerene su i drugim službama, primjerice zdravstv. službenicima (kacamortima) i službenicima vunarskoga obrta. Za važnu skupinu bračnih sporova bili su nadležni crkv. sudovi, koji su imali isključivu nadležnost i nad klericima. Sudačka vlast time je dobila vlastito polje rada, no tek će prosvjetitelji otvoriti raspravu o podjeli i ravnoteži funkcija vlasti. Granice između upravnih i sudskih tijela bile su u Dubrovačkoj Republici propusne, a institucije u kojima je bilo koncentrirano polit. odlučivanje (osobito Vijeće umoljenih) ne samo da su imale važnu ulogu u drugostupanjskom građanskom postupku (uvedenom 1445) nego su se i u kaznenom suđenju držale prava preuzimati sudske predmete i donositi fleksibilnije odluke, sukladno državničkim prioritetima i načelu oportuniteta. Dubrovački pravni poredak nije poznavao čvrsto načelo zakonitosti (koje u eur. zemljama postaje imperativ tek u XIX. st.), pa kreativna djelatnost suda nije bila strogo sputana pisanim propisima, a utjecaj metajuridičkih vrijednosti na suđenje nije se a priori smatrao zazornim. Za razliku od mnogih drugih eur. sredina u srednjovjekovnom i ranom modernom razdoblju, suci u Dubrovniku, kao ni u Mletačkoj Republici, nisu bili profesionalci. Za sudačku službu nije se tražilo nikakvo formalno obrazovanje. Većina dubr. studenata prava bili su kanonici, koji nisu ulazili u sudske ni druge drž. institucije. Dubr. vlasti katkad su organizirale »pravne tečajeve«, obično kad bi se neki stipendist sa stečenom doktorskom titulom vratio u domovinu; u tome međutim nije bilo nikakva kontinuiteta ni sustavnosti pa ne može biti riječi o istinskoj pravnoj izobrazbi. Znanje i vještina potrebni za obavljanje sudske dužnosti postupno su se stjecali iskustvom na nižim funkcijama, primjerice u službi kneza u nekoj lokalnoj jedinici. Za kontinuitet i kvalitetu u radu pravosudnih tijela od presudne su važnosti bili kancelari, čija je služba bila trajna i djelomice specijalizirana. Do XVI. st. bili su profesionalci školovani na stranim sveučilištima ili u notarskim školama i redom stranci, a nakon toga domaći, koji su potrebna znanja svladavali kroz praksu. Od zloporabe funkcije, ali i rizika nekvalitetnoga personalnoga sastava, dubrovačko se sudstvo štitilo načelom višečlanosti većine sudskih institucija, relativno kratkim jednogodišnjim mandatom sudaca te zabranom da netko bude susljedno reizabran na sudačku dužnost. Osim toga, postojao je nadzor sudskih presuda kroz prizivni postupak, a u kaznenom suđenju i podatan sustav pomilovanja, funkcija kojega je bila i otklanjanje sudskih previda te težnja prema pravednom rješenju i soc. kompromisu.

M. Držić se višekratno pojavio pred dubr. sudovima, kao svjedok u građanskom i kaznenom postupku (1548, 1550, 1563 – slučaj braće Primović). U nekoliko je navrata (1548, 1552, 1554, 1555) bio žrtva (lakših) zlodjela o kojima se vodio kazneni postupak. U drugim se procesnim ulogama Držić pred svjetovnim sudovima ne javlja, jer je, kao klerik, uživao povlasticu sudbenosti crkvenih tijela. (→ KANCELARIJA; KANONSKO PRAVO).

Autor: Nella Lonza
Literatura:
B. Nedeljković (ur.), Liber viridis, Beograd, 1984;
isti, Liber croceus, Beograd, 1997;
N. Lonza, Pod plaštem pravde: kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću, Dubrovnik, 1997.