STULLI, BERNARD

STULLI, BERNARD, hrvatski povjesničar i arhivist (Dubrovnik, 17. VIII. 1915 – Zagreb, 9. X. 1985).

Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1941, a 1977. doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zadru radom Albansko pitanje (1875–1882), objavljenim prethodno u Radu JAZU (1959, 318), te se u Dubrovniku zaposlio kao odvjetnički (1941–42) i sudski (1942) pripravnik. God. 1942–47. bio je zaposlen u Državnom arhivu u Dubrovniku, a 1947–49. kao opunomoćenik Ministarstva pomorstva FNRJ u Vladi NRH u Zagrebu. God. 1949. imenovan je voditeljem sa zvanjem tajnika novoosnovanoga Jadranskog instituta JAZU (od 1956. ravnatelj). Od 1958. do umirovljenja 1978. bio je ravnatelj Arhiva Hrvatske (danas Hrvatski državni arhiv). Istraživao je teme iz političke, pravne, gospodarske, pomorske povijesti i arhivistike. Bio je jedan od utemeljitelja Pomorske enciklopedije Leksikografskog zavoda. Pokrenuo je ponovno izlaženje Arhivskog vjesnika 1958. te bio član redakcije Historijskog zbornika. Djela: Borba oko ribolova u obalnom moru Istre: Rovinj i Chioggia u 18. stoljeću (1955), Ustanak mornara u Boki Kotorskoj (1959), Revolucionarni pokreti mornara 1918 (1968), Prijedlozi i projekti željezničkih pruga u Hrvatskoj, 1825–1863 (1975), Istarsko okružje 1825–1860 (1984), Povijest Dubrovačke republike (1989), Židovi u Dubrovniku (1989), Iz povijesti Dalmacije (1992), Studije iz povijesti Dubrovnika (2001).

Očito pod dojmom teza Živka Jeličića, koji je povezao prolog negromanta Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje s firentinskim pismima, Stulli je u radu Oko političkih planova Marina Držića– Vidre (1959) kritizirao pozitivistički i komparatistički pristup Držićevu opusu, osobito Jorja Tadića, a Artura Croniju nazvao je »iredentističkim pamfletistom«. Uz iznimku Jeana Dayrea, dotadašnjoj knjiž. historiografiji (Milan Rešetar, Mihovil Kombol) ponajprije zamjera nepovezivanje Držićeva djela s njegovim polit. pismima. Ističe Jeličićevu interpretaciju kao »prekretnicu u dosadašnjem studiju Držića«, pristajući uz njegova stajališta o Držiću kao vizionaru i utopistu. U središtu je rasprave pov. analiza društv. prilika u Dubrovniku Držićeva doba, ponajprije njegov gosp. uspon te razlozi zašto između vlastele i obogaćenoga građanstva nikad nije došlo do polit. sukoba, kakav je artikulirao Držić. Urotnički plan smatra naivnim, jer pisac nije imao smisla za praktičnu provedbu zamisli, no od toga je važniji sam pokušaj potaknut humanim motivima, a ne »političkim avanturizmom« te se u pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju otkrivaju Držićev »plemeniti zanos i stremljenje, njegova ljubav i težnje da pomogne malom i zgaženom čovjeku«.

Autor: Maja Katušić