STUDIA HUMANITATIS

STUDIA HUMANITATIS, poseban oblik obrazovno-odgojne osnovice koji stoji na početku humanističke obrazovne matrice uopće.

septem artes liberales

Simbolični prikaz septem artes liberales, XV. st.

Studia humanitatis ili studia humaniora suprotstavljena su srednjovj. studia divina – to su primjenjiva znanja koja koriste čovjeku u njegovu društv. životu: gramatika, retorika, etika, poetika i povijest. Nazvana su humanima zbog uvjerenja da usavršavaju čovjeka. Temelj humanističkih studija činile su gramatika i retorika, a povijest i književnost imale su zadaću moralne pouke, odn. primijenjene etike. Prvotno značenje pojma veže se uz Ciceronovu filozofiju prava, posebice uz njegovo shvaćanje pojma humanitas, kao cjelokupnosti ljudskoga znanja, odn. obrazovnog ideala koji se sastojao u ovladavanju visokim stupnjem znanja i kultiviranosti duha, ponajprije na temelju grč. uzora. Antičko i srednjovj. shvaćanje obrazovanja, znanja i znanosti, kao i ukupnosti njihovih struka, odražava se u strukturi triviuma i quadriviuma. Prvi podrazumijeva osnovu srednjovjekovne i humanističke naobrazbe u sustavu septem artes liberales, koja uključuje gramatičko, retoričko i logičko-dijalektičko obrazovanje. Gramatika je podrazumijevala govornu i pisanu kulturu latinskoga jezičnog izraza te čitanje starih autora, koji su činili kanon lat. književnosti. Retorika se koncepcijom nije uvelike razlikovala od potonjih stilističko-poetički utemeljenih učenja o naravi pisane riječi. Logičko-dijalektičko učenje temeljilo se na čitanju i tumačenju Aristotela, odn. njegovih potonjih komentatora. Ta su se tri polja ljudskoga znanja smatrala pripremnim za drugostupanjski obrazovni sustav quadriviuma, koji je uključivao aritmetiku, geometriju, glazbu i astronomiju, a koji se smatrao prijeko potrebnim za svako potonje filozofsko i teološko visoko obrazovanje. Taj je sedmočlani ili dvostupanjski model obrazovanja, ugl. na euklidskim prirodofilozofskim osnovama, postao središnjom koncepcijom u europskom kult. krugu u razdoblju XV. i XVI. st., osobito zbog snažnih humanističkih nastojanja da se vrati dignitet lat. jeziku kao zapadnoeuropskom lingua franca. U takvom se tipu obrazovanja nastojala oživiti ant. težnja za sustavnim i cjelokupnim životnim učenjem i naukovanjem (eruditio), ne samo u svrhu praktičnoga osposobljavanja za neki zanat nego i radi razboritosti (prudentia), po kojoj se čovjek zapravo i razlikuje od životinje (feritas). Humanističko znanje nije enciklopedijsko znanje koje bi bilo samo sebi svrhom – humanisti se zauzimaju za praktično znanje i spoznaju koja će utjecati na ponašanje čovjeka. Humanističke discipline su te koje omogućuju čovjeku da postane bolji, savršeniji i sretniji kao osoba i društv. biće. Humanistički studiji teško su se i sporo probijali na eur. sveučilišta ustrojena u skolastici, no u Europi će ubrzo postati pars pro toto humanističke kult. reforme.

Javne grad. škole na području mletačke Dalmacije i u Dubrovniku spominju se već u kasnom srednjovjekovlju, iako se obrazovni karakter takvih učilišta ne može sa sigurnošću definirati. Sigurne vijesti o pojavi grad. škola u Dalmaciji javile su se u XIV. st., ponajprije vezane uz dubr. područje. Dubrovačko Malo vijeće odlučilo je 1333. pozvati Nikolu iz Verone za učitelja gramatike i računanja. Nakon Dubrovnika i ostali su hrv. gradovi pozivali strane, mahom tal. učitelje, često i na temelju ugovora koje su sklapali s mlet. vlastima. Od velike je važnosti za dubr. školstvo bilo utemeljenje više gramatičko-retoričke škole (1433), koja se temeljila na poučavanju trivija, to jest gramatike, dijalektike i retorike, i to na latinskom i tal. jeziku. Prvi rektor te škole bio je humanist Filip de Diversis iz Lucce, koji je u Dubrovniku djelovao 1435–40. On i njegovi nasljednici na rektorskom položaju povezali su dubrovačku kult. sredinu s drugim znamenitim humanističkim središtima i utjecali na oblikovanje naraštaja dubr. književnika. Učitelji grad. škola, koje su se u Dubrovniku katkad nazivale i gimnazijama, nerijetko su se kitili zvučnim titulama, primjerice doctor grammaticus, professor grammaticae, bonarum artium professor, rector scholarum, professor scholarum, a u razdoblju XV. i XVI. st. to su ugl. bili stranci svjetovnjaci. Stanje se donekle promijenilo tek u XVII. st., ponajviše s afirmacijom isusovačke obrazovne osnovice. Plaće su učitelja u dubrovačkim grad. školama bile nešto više nego u Dalmaciji, a visinu školarine, odn. visinu naplatne stope, ponajčešće je određivalo gradsko ili općinsko vijeće. Primjerice, Diversis je, uz plaćeni stan, imao visoku plaću od 450 do 540 perpera. Nije poznato do koje su dobi mladići u mlet. Dalmaciji pohađali takve grad. škole. U Dubrovniku je škol. zakon iz 1557. propisao da se škola ima pohađati sve do dvadesete godine života, osim ako mladići prije navršene dvadesete godine ne odluče poći u trgovački, pomorski ili novčarski posao. Stvarnost je međutim bila nešto drukčija. O neobrazovanosti trgovaca piše 1458. Benedikt Kotrulj u Knjizi o umijeću trgovanja (Libro del arte dela mercatura), a Nikola Vitkov Gučetić u djelu Upravljanje obitelji (Governo della famiglia, 1589) prekorava dubr. očeve jer im sinovi olako napuštaju školu, čak i prije četrnaeste godine. Ekstenzivno i kritički o tome govori dundo Niko u komediji Skup: »Bože, jeda Bog dâ da bude potrjeba da išteš da se meštru za tebe javim, da na tebe veće nastoji, da ti večer lega. Ma jes, od te dobi sad itko na skulu hodi! Sramota je u ovom gradu sad na skulu hodit, a nije sramota ne umjet ni legat ni pisat. // Da je stvar onesta, ne bi te sram bilo oni čas ju rijet; ma je kagodi stvar od importancije od koje će mene sram bit. Znam vaše importancije: psovke, grube riječi, sjeć se s punjalići, punjalić ti visi na pasu, ma ne libro. Jes’ se prošetao za vidjet amancu?Jes’ ku uštinuo godišnicu mimogrede? // Što mrnjoriš? Nijesu ti drage ove riječi? Ni nam vaša činjenja. Sramujemo se vami! Gdi su litere od ovoga grada? Gdje su kostumi? U plaštijeh od persa, u gaćah od svile, u rukavicah profumanijeh! Ne denjamo se svitu nosit koja se u Gradu čini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji nam će personu uresit; a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese« (IV, 2). U Dubrovniku XV. i XVI. st. bilo je nepismenih ljudi i među plemićima, zbog čega je 1455. donijet zakon da se u gradu ne mogu obavljati nikakve službe bez elementarne pismenosti (taj je zakon donesen zbog jedne nepismene osobe, Frana Ivanova Gundulića /Gondole/, koji je bio slijep). Slični su zaključci doneseni i u drugim dalm. gradovima. Od prvih se dubr. učitelja zahtijevalo da djecu poučavaju gramatici, pisanju, retorici i drugim znanostima koje poznaju, što se u praksi pretvorilo u učenje lat. jezika po gramatici Elija Donata, čitanje lat. književnosti itd. Inače, Donata spominje i M. Držić u Skupu: »Pjerić: Ava, dundi! Uzda’ se u njih pomoć imat! Razumi njeki pridikaju, a od trijes godiš su – s Dona-tom, u sajunijeh do peta – na skuli dančice učili« (IV, 2). Posebne školske zgrade do dolaska Diversisa Dubrovnik nije imao; tek je na njegovo inzistiranje vlada odredila »da se jedna kuća u kojoj se nekad držalo oružje ustupi nauku i da se učini domom pouke, obrazovanja i znanja«, a uređena je 1435. Zgrada se nalazila između stare Dogane i grad. zidina prema izlazu na Ploče: »Ondje su dva kata, odnosno poda. Na donjem je jedna soba s vrlo kićenom klupom, namijenjena za slušatelje starije dobi. Na gornjem katu podučavaju se momčići različite dobi. Ondje je postavljen visoki učiteljev stol, urešen rezbarijama u drvu, oko kojeg se spremaju knjige u neka četiri sanduka opremljena ključevima. Tu su, zatim, prikladne stolice za učenike i klupe na kojima se čita i piše. Taj kat, sa stropom od dasaka, dovoljno je prostran za prikladan smještaj 160 učenika, a osobito je ugodan zbog tri velika prozora koji rasvjetljuju i obasjavaju kuću. (…) Oba su kata popločana opekama. Poučava se, pak, na gornjem katu, da ni na koji način učitelje ili učenike ne bi ometala buka koju katkada stvaraju Morlaci kad kupuju sol koja se prodaje ispred škole i nosači tereta koji se zadržavaju na Placi. Taj povremeni žamor umanjuje se, po mome sudu, zgodnim rasporedom zgrade« (Opis slavnoga grada Dubrovnika, 1440). Dubrovačka se škola po vrsnoći izdvajala iz obrazovne prosječnosti dalmatinskih grad. škola pod mlet. upravom. Sam Diversis svjedoči o važnosti primarne naobrazbe, no iz njegovih riječi izbija i očito nezadovoljstvo škol. sustavom u Dubrovniku i odnosom prema učiteljima, osobito njemu, što je inače posljedica smanjenja plaće, zbog čega je 1441. podnio ostavku: »Dakle, da se vratim zacrtanome, dubrovačka vlastela, pokazujući da više od svega žele uljudnu mladež, po pohvalnom običaju držala su na općinskoj plaći jednoga učitelja vičnog gramatici. Izuzevši sitne darove, on je besplatno podučavao sinove građana i plaćenih službenika. Nakon što sam, pak, ja došao za plaćenog službenika u Dubrovnik, bilo Božjim dopuštenjem, bilo vođen zvijezdama, bilo što mi je dana neka uzaludna nada, doista se dogodilo obratno od onoga u što sam vjerovao i čemu sam se nadao. Budući da sam nisam mogao pokriti potrebe čitavoga grada, nadao sam se da će ondje biti neki drugi službenik koji bi se želio baviti talijanskim jezikom, dok bih se ja brinuo o studiju dobrih vještina. Da je to bilo provedeno u djelo, ne bi se iznevjerila moja nada, u koju sam se pouzdavao, da će mnogi Dubrovčani svršiti nauke. Pitat će se možda netko učen kakve sam časti, bogatstva ili hvale primio od Dubrovčana, što sam, da bih njima došao u pomoć, jao, jao, napustio cvatući grad Veneciju, iako su me od toga odvraćali svi prijatelji, doista ugledni ljudi«. Iz osnovne škole učenici bi prelazili u gramatičku tek kada bi pred njezinim rektorom pokazali da su spremni i sposobni pratiti zahtjevni humanistički curriculum. Od XV. st. u Dubrovniku su boravili i posebni učitelji računice (magistri abaci), čije su škole većinom pohađala siromašnija djeca iz pučkih obitelji, a ona je bila priprema za njihovu potonju trg. praksu. S vremena na vrijeme u Dubrovniku su se predavale i pravne znanosti, katkad i grč. jezik, a potkraj XVI. i u XVII. st. zabilježen je i redoviti nastavnik za tal. jezik, Camillo Camilli, koji je kao dubr. rektor predavao standardni tal. jezik, odn. toskansko narječje. Mnogo prije institucionalizacije isusovačkoga školstva u Dubrovniku je postojala uredba iz 1435 (Red za učitelje i učenike – Ordo pro magistris et scolaribus). Riječ je o uredbi o podjeli poslova između Filipa de Diversisa i Zorzija iz Mantove, odn. o razgraničenju osnovne i više škole.

Pretpostavlja se da je M. Držić pohađao grad. školu u doba izgradnje nove zgrade Sponze (1516–22), u koje je doba škola premještena u zapadni dio Dubrovnika (Garište), u kuću ispred franjevačkoga samostana, gdje je bila sve do 1524. Ako se pretpostavi da je Držić krenuo u školu sa šest ili sedam godina, a završio je sa sedamnaest ili osamnaest, značilo bi da se školovao – s obzirom na nepouzdanu godinu rođenja – između 1514. i 1523–24. Da mu je učitelj bio Ilija Crijević, obrazovan u akademiji Pomponija Leta, koji je u nekoliko navrata obavljao dužnost rektora te na taj način sudjelovao u oblikovanju gradske obrazovne prakse, nije izravno potvrđeno, nego se pretpostavlja da je bio Držićev učitelj, budući da je nakon zaređenja 1510. pa do smrti 1520. bio učitelj u grad. školi. Međutim, plautovska komička dramaturgija i senekijanska tragedija, koje će obilježiti dubr. književnost XVI. st., zapravo su posredovane klasičnim humanističkim obrazovanjem, o čemu svjedoči i Držićeva napomena u prologu Skupa, gdje ističe da Plauta u Dubrovniku i djeci »na skuli legaju«. Držićev studentski život u Sieni dokumentiran je za 1539–42, a najzanimljivije su činjenice da je 12. VI. 1541. izabran za rektora Kuće mudrosti (Casa della Sapienza) i prorektora Sveučilišta te da je u 8. II. 1542. u kući sienskoga plemića Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia igrao ulogu ljubavnika u jednoj kaz. predstavi. Siensko školovanje nije okončao diplomom, jer se njegovo ime ne nalazi na popisu diplomiranih studenata, što međutim ne znači da nije usavršio tal. jezik te upoznao talijansku dramsku i kaz. kulturu. Nagađalo se da je studirao kanonsko pravo, premda za to nema potvrda. Da je u Italiji studirao književnost, zabilježeno je u genealogiji obitelji Držić što ju je 1603. sastavio Jeronim Vlahov Držić: »Marino secondo figliolo del sop[ra]detto Marino de № 12 fu chiamato Vidra, atese alli studij delle letere, e tra li altri lochi studio molti anni in Siena, dove fu fatto da quella celebre vniuersita rectore l’anno del 1541« (»Marin drugi, sin Marina navedenoga gore pod br. 12, zvan Vidra, posvetio se književnim studijima i, među ostalim mjestima, studirao je više godina u Sieni, gdje je na tom slavnom sveučilištu izabran za rektora godine 1541«). Na Držićevo se obrazovanje zacijelo odnose i stihovi iz drugoga prologa Tirene, u kojima Obrad Pribatu prepričava primjedbe koje su Držiću upućivali u Dubrovniku: »’Istina nije toj, Vlašiću!’ veljahu, / ’Držića svi znamo pobolje nego ti, / priko mora tamo ki ȕčî sviriti, / komu se raspuknu sviraoca učeći, / a grlo zamuknu, u Gradu hoteći / s spievaoci boljima glasom se natjecat, / visok glas tko ne ima, s kojim ga nî spievat!’« (s. 122–128). Ipak, nije jasno odnosi li se glagol »svirati« na njegovo glazb. umijeće ili je riječ o pjesničkom radu, što sugerira stih »s spievaoci boljima glasom se natjecat«. (→ HUMANIZAM)

Autor: Leo Rafolt, Zdenka Janeković Römer i Milovan Tatarin