STRANCI

STRANCI, pripadnici drugih naroda, odnosno jedna od komponenata složene kategorije drugoga, prisutna u tri Držićeve komedije (Dundo Maroje, Tripče de Utolče i Arkulin) i u jednom firentinskom pismu.

Tri su moguća kriterija stajala Držiću na raspolaganju u distingviranju vlastitog naroda od tuđih: politički, jezični te kriterij krvne srodnosti. Prema polit. kriteriju Kotorani, kao podanici Mletačke Republike, trebali bi za Dubrovčanina Držića biti stranci. No već prvi prizor prvoga čina Dunda Maroja to eksplicitno opovrgava: susret dvojice Dubrovčana (Dunda Maroja i Bokčila) s Kotoraninom Tripčetom prikazuje se kao tipičan susret ljudi istog jezika u tuđini (Rim), koji se međusobno nazivaju našjencima i susjedima. Upravo je izraz našjenac u Držićevoj etničkoj nomenklaturi nadomjestak za nepostojeći etnonim vlastitog identiteta: u Dundu Maroju rabi ga niz dubrovačkih i nedubrovačkih likova, uvijek kao oznaku za čovjeka slav. jezika, bez obzira na pripadnost različitim polit. prostorima. Našjenci su tako, iz dubr. vizure, i Tripčeta iz Kotora, i Hrvat Gulisav iz »tudeške zemlje«, i Pavo Novobrđanin. Našjenac je i Mehmed-paša Sokolović, kojeg Držić u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. označuje kao čovjeka »della lingua e nazione nostra«, preciznije »del sangue nostro bosnese«. To je i jedino mjesto Držićeva opusa u kojem se izravno govori o narodu (nazione) kao krvnoj zajednici. Nije neobično da se ključni pojam našjenac učestalo pojavljuje samo u Dundu Maroju, s obzirom na to da se radnja drugih dviju Držićevih komedija s etnički nejedinstvenim sastavom likova odigrava na »našjenskim prostorima«: u Kotoru, odn. u Dubrovniku. U skladu je s rečenim i Držićeva tematizacija dubrovačko-kotorskih animoziteta, koja je posve u duhu lokalnih prepucavanja (kao i sraz Lopud – Dubrovnik), bez asocijacija na moguću polit. dimenziju sukoba. Prave strance Držićevih komedija povezuju loš, naučeni talijanski kao dominantan idiom uz natucanje pokojega slav. izraza te etnonimska oznaka uz ime (Ugo Tudešak u Dundu Maroju) ili umjesto imena (Grk u Tripče de Utolče i Grk Albanez u Arkulinu). Iznimka je Negromant u Arkulinu, koji je očito pravi Talijan i koji barem u sceni negromantskog pretvaranja u Arkulina govori dubr. jezikom kao i pravi Arkulin (V, 2). Likovi stranaca sastavni su dio tematskog svijeta renesansne komedije, a ne osobitost Držićeve komediografije. Njihova je funkcija u aktantskoj strukturi periferna: oni su tek pomagači važnijih likova i komične figure. U Dundu Maroju jedini stranac i iz rimske i iz dubr. vizure jest Ugo Tudešak, koji je, premda Marov suparnik u borbi za Laurinu naklonost, zapravo sporedni, stereotipni lik pijanog i razmetljivog Nijemca. Sadi je jedini lik Židova u dubr. književnosti XVI. st. Riječ je o tal. trgovcu koji nema izrazitiju dramaturšku funkciju u fabuli Dunda Maroja; opskrbljujući Lauru skupocjenom bisernom ogrlicom, a poslije Mara robom kojom će se on pred ocem pokazati kao tobože uspješan trgovac, Sadi je važniji za karakterizaciju spomenutih likova. Uz njega se obično vežu atributi škrtosti i nepovjerljivosti, katkad pak nasilnosti, kao u Petrunjelinoj replici: »Madunna, me ga voler ammazzar giudio! Htio me je zaklat« (III, 11). Držić ga je zacijelo oblikovao na temelju Židova koje je sretao u vlastitoj sredini: najprije nepoželjni u Dubrovniku (Vijeće umoljenih 1515. donosi odluku o protjerivanju Židova s dubr. područja), postupno su se uklopili u gradski trg. život pa je 25. X. 1546. donesena odluka da se osnuje geto u kojem bi se nastanile sve dubrovačke židovske obitelji, a imali su i sinagogu, koja je bila »jedina nekatolička bogomolja (…) na dubrovačkom području gotovo za cijelog trajanja Republike« (V. Miović, Židovski geto u Dubrovačkoj Republici /1546–1808/, 2005). Židovi su bili trgovci i liječnici (najpoznatiji je Amatus Lusitanus), no iako su bili važni u strukturi grada, nikad nisu u cijelosti integrirani, a nerijetko su bili izloženi optužbama i porugama: od poč. XIV. st. Vijeće umoljenih donosilo je odluke ozabrani uskršnjeg maskiranja u Židova, 1502. liječnik Moša Marali optužen je za ritualno ubojstvo starice, za ženu je osobito bila ponižavajuća uvreda rofijana žudioska (kurva židovska), a Nikola Vitkov Gučetić u knjizi Upravljanje obitelji (Governo della famiglia, 1589) kaže da se kuće moraju održavati čistima, »a ne kaošto to čine Židovi«. Ipak, Držić Sadija prikazuje tek kao vještog i sumnjičavog trgovca koji neće dati robu prije no što dobije novac, a stanovita nesnošljivost spram njegova etnikuma iskazana je kao nesnošljivost prema načinu na koji obavlja posao. Mornar Grk u komediji Tripče de Utolče sporedan je lik: pojavljuje se tek u jednoj sceni (II, 9), kad u potrazi za djevojkama za provod slučajno postane svjedokom prijevare starca Lone de Zauliga, optuženog za tobožnje silovanje djevojke Kate (još neprepoznate vlastite kćeri). Osim zbog uobičajene jezične inferiornosti, Grk je komičan lik jer se u kontrastu prema »silovatelju« Loni predstavlja kao nježan udvarač. Lik Turčina iz iste komedije ne ulazi u kategoriju stranaca; on je samo varijanta našjenca – poturčenik koji u svoj osebujni slav. idiom uvlači tur. izraze. Grk Albanez u komediji Arkulin ima sličnu funkciju kao i njegov imenjak u komediji Tripče de Utolče: on je uzaludni pomagač već nasamarenog Arkulina (V, 4, 5), kojemu je Negromant najprije sakrio kuću, a potom ga, pretvoren u samoga Arkulina, oženio Ančicom uz krajnje nepovoljan financ. ishod za škrtoga starca, koji ostaje bez miraza, ali zato mora platiti uzmirazje. Negromant je tako zadobio najvažniju funkciju od svih Držićevih stranaca: njegova osveta Arkulinu, koji ga je zbog negromantskog skrivanja kuće namjeravao izručiti policiji, učinila ga je pomagačem Arkulinovih suparnika, koji na čudesan način razrješuje dram-ski sukob. Kategorija stranca eksplicitno se pojavljuje i u pismu Cosimu od 2. VII. 1566. U reformi dubrovačkog upravnog sustava prema genovskom modelu Držić je predvidio i ulazak stranaca (forestieri) u Vijeće te iznio nekoliko primjera nesnošljivosti tadašnje dubr. vlasti prema strancima (Firentincima). Svi Držićevi stranci tek su neslavenski dio kršćanskoga multinacionalnoga mediteranskog svijeta u kojem se svi sporazumijevaju nekakvim tal. jezikom. Taj svijet Držić doživljava kao svoj najširi prostor pa nije slučajno da u njemu, osim u tendenciozno iznesenom negativnom primjeru grubosti dubr. vlastodržaca prema nekim Toskancima, nema mjesta ksenofobiji. (→ DRUGI; ŽIDOVI)

Autor: Davor Dukić