STON

STON, urbanističko-fortifikacijski sklop na tankoj prevlaci koja poluotok Pelješac spaja s kopnom.

Ston

Obuhvaća dva planski izgrađena gradića povezana s pet kilometara dugačkim zidinama uz četrdesetak kula, šest bastiona i tri tvrđave, koji zajedno očuvani tvore u eur. razmjerima iznimnu cjelinu. S pov. gledišta, ona je posebna i zato što pri njezinoj gradnji mještani nisu imali glavnu ulogu. Ston i Mali Ston nisu primjer spontana izrastanja naselja na položaju izabranom zbog prirodnih pogodnosti, ni postupna razvoja davno utemeljene urbane jezgre, nego polit. napora Dubrovnika da u XIV. st. proširi i učvrsti svoj teritorijalni posjed, a ujedno ojača privredne izvore. Slijedom toga kupljen je 1333. Pelješac od bosanskih i srp. vladara, nasljednika starog Zahumlja, radi strateškoga proboja prema otocima srednje Dalmacije, dok obalni pojas od Zatona do Rata još nije pripadao Dubrovniku. Fortifikacije su podignute radi čuvanja granice kojoj su oba naselja trebala osigurati stalnu ljudsku snagu, pa su i smještena na suprotnim krajevima prevlake s izlaskom na more: južno uski i duboki Stonski zaljev, a sjeverno prostrani Neretvanski zaljev. Pružanje zida preko strmog brda, u većem potezu udvostručenoga, prati duž cijelog poluotoka provedenu razdiobu oko 35 000 hektara zemlje sustavom poprečnih traka ujednačene širine, službeno dane na korištenje dubr. vlasteli i građanima. Ston, kao glavna točka ukupnoga zahvata, jamčio je i proizvodnju u solanama na koje se neposredno naslanja u nizini. Nastale u antici, one se nadovezuju na prostrano polje gdje su već Rimljani proveli centurijaciju s pravilnim rasterom obradivih čestica. Žitelji okolnih sela prisilno su preseljeni unutar novih zidina te su izumrli raštrkani ostaci rim. Stamnesa, odn. biz. castruma Stagnum. Njihov dugi opstanak svjedoče tek ruševine ranokršć. crkava s ranosrednjovj. pregradnjama oko brežuljka na sredini Velikoga polja. Na njegovu vrhu napušten je i dvor lokalnih vladara slav. Stantantiae, od kojega je sačuvana jedino predromanička crkvica sv. Mihovila s ciklusom fresaka iz XI. st. Iz Dubrovnika su preuzeta iskustva planiranja naselja pravilnim rasporedom stambenih blokova u geometrijskoj mreži ulica, određena 1272. Statutom i njegovim dopunama iz 1296. Iako matrica nije prenesena doslovno, niti je u Stonu i Malome Stonu ostvaren identičan sustav, važan je model podjele površina u oklopu rubnih zidina. Sačuvani su i nacrti obaju zahvata iz 1335, popraćeni točnim uputama i odredbama općinske vlasti za njihovu provedbu. U manjem su naselju između luke i utvrde Korune pružena tri usporedna niza zbijenih kuća te predviđeno širenje u dubinu po potrebi ispunjavanja cijele urbane jezgre. Ona je okrenuta luci s brodogradilištem, jer je Mali Ston bio namijenjen pomorskoj komunikaciji sa zaleđem preko Neretve, a i postaji lađa za zaštitu sjev. strane Pelješca. U Stonu su program-ski ostvarena tri reda blokova, odvojena širim uzdužnim i uskim poprečnim ulicama, svaki s pet jedinica četvrtasta tlocrta koji je obrubljen kućama, dok praznina u sredini svake jedinice služi za zajedničko dvorište. Očito su ti sklopovi bili namijenjeni obiteljima ljudi koji su radili u solanama i u polju, a općina se pobrinula da im dovede i franjevce za vjersku službu, dodijelivši im zemljište za samostan i crkvu. Između njih su sekundarno niknula još tri uska, dvostruka niza manjih kuća za vojnike i obrtnike kad je Ston stekao sve sadržaje punog urbaniteta. Zacrtana su i mjesta za zgrade javne uprave, odreda šturih oblika: najugledniji je Knežev dvor uz trg s lođom grad. straže i matičnom crkvom sv. Vlaha. Na juž. pročelju stambene zone, sa zapada završene poljanom vojnoga vježbališta, ističe se vitka višekatnica komunalne kancelarije, a u ostalima su u prizemlju dućani nalik onima na dubr. Placi, dok su porušeni izvorni trijemovi. Cjelinu je na jugoist. uglu štitio Veliki kaštel uz pristanište lađa pri kraju zaljeva okrenutoga Dubrovniku. Većina kuća, poput skromnijih u Malome Stonu, oblikovana je u gotičkom stilu, izražajnijem na vlastelinskima nego na pučkim kućama, a urbanu opremu dopunjava stup za drž. zastavu pokraj glavnih grad. vrata i renesansna fontana pred biskupskim dvorom u istom stilu. Stambena arhitektura nije ovisila o staleškim razlikama, jer i kuće u vlasništvu aristokracije nisu bile namijenjene stalnom nego povremenom boravku, mahom i iznajmljivanju. Zato i nema prestižnih privatnih palača, a zgrade su pretežno prosječne veličine. Formalne se harmonije unutar pojedinačne strukture obaju naselja nisu bitno mijenjale, a usavršavale su se samo utvrde. U peterostranom obrisu Stona polukružnim je volumenom istaknuta Minčeta na vrhu i bastionski raščlanjeni Arcimun na zapadnom boku, dok su cilindrični Toljevac na lukobranu i slikovita Koruna ojačali Malome Stonu lik grada-modela. Graditeljska je baština prožeta rješenjima koja ne kriju povođenja za Dubrovnikom, iz kojega su dolazili stručnjaci za fortifikacije, inženjeri projektanti te graditelji ili kamenoklesari. Nakon što je Ston kao sjedište stare biskupije pomogao održanju Dubrovniku državno važne nadbiskupije, nije zanemareno nabavljanje obrednih umjetnina. U tom su pogledu XV. i XVI. st. sa svim određenjima malih mjerila, opće utopljenosti u predaje i teškoga svladavanja arhaizama, svih fenomena izražavanja dubr. društva, ipak odražavali »zlatno doba«. Ono je ocrtalo i danas vidljivu baštinu, unatoč razornu učinku velikog potresa 6. IV. 1667. i daljnjim osiromašivanjima podneblja. Od izvornih spomenika u svetištu sv. Frane čuva se 1428. nastalo raspelo Blaža Jurjeva Trogiranina. Dva desetljeća nakon toga, dubr. slikar Ivan Ugrinović u istoj je crkvi slikao jednostavne freske te izradio veliki poliptih, koji je nestao, kao i onaj što ga je 1477. izradio Pavao Bazilijev za staru crkvu Gospe od Lužina izvan grad. zidina. Njezina arhitektura pokazuje više faza građenja, od rane romanike do baroka, a slijed stoljeća pokazuju i zidne slikarije u unutrašnjosti, jer je trajno bila vezana uz pogone solana, koje su otpočetka bile jedan od glavnih izvora gosp. proboja društveno-političke zajednice i novčane dobiti Dubrovčana. Zanimljivi su podaci o pojedincima koji su obnašali vojničke dužnosti, a ujedno zarađivali kao majstori slikarskoga i drugih obrta. Među njima se češće spominje Mato Stjepović, koji je bio član najamničke posade, ali se kao sin vrsnoga slikara Zornelića ogledao u lik. djelatnostima. Istodobno se oko 1500. iz iste skupine istaknuo Rado Ivanov s Neretve rezbarskim umijećem, koje su njegovali i Vitko i Luka Franjin kao članovi pučke bratovštine sv. Nikole. Već prije se u Ston doselio slikar Stjepan Ivanović, učenik Lovra Dobričevića, te udovoljavao narudžbama od dubr. katedrale do Lastova. Još je traženiji bio Antun Hamzić, brat slikara Miha, čiji je otac bio vojnik doseljen iz Njemačke. Antun je nastavio obiteljsku tradiciju, doživotno ostavši vojni plaćenik u zavičaju, iako se proslavio kao acupictor ili recamator raskošnoga liturgijskoga ruha. Primjerke u najuglednijim crkvama u Dubrovniku osobno je procjenjivao Nikola Božidarević, možda prenoseći njihove uzorke u svoja sakralna uprizorenja. Zabilježeni Antunovi odlasci u Italiju i Njemačku zacijelo su mu koristili za lik. usavršavanje, što je i bio razlog njegova čestoga oslobađanja od obveza službe na utvrdama. Pietro di Giovanni, došljak iz Venecije koji se oženio Stonjankom, bio je najzaposleniji slikar zrele renesanse u regiji. Posljednje desetljeće života proveo je u Stonu, odakle je 1529. za učenika uzeo Krilu Nikolina i odgojio ga kao nasljednika, koji je bitno osuvremenio domaće slikarstvo ugledanjem na Tiziana. Izravniji je obol dao stonskomu slikarskom krugu izučivši dva pomoćnika, od kojih je Luka Vinturić 1569. zgotovio palu oltara u crkvi sv. Vlaha u rodnom gradu. O svemu tome je zbog potresa 1667, ali i potonjih rasprodaja koje su potaknuli valovi općih oskudica, kao i dolasci stranih vojski, ostalo malo dokaza. Samo nekoliko umjetnina, poput oslikane drvene skulpture sv. Antuna Pustinjaka u župnoj crkvi Malog Stona, čuva trag obujma renesansnoga stvaralaštva. Kameni natpis u pohvalu Stona, postavljen 1506. nad glavnim grad. vratima, u lat. heksametru sastavio je Ilija Crijević, a u prijevodu glasi: »Da se ne pustoši obrana branjena slabo, / i preko Jadrana da ne prijeđe bliskog / užasa moć tolike utvrde dvomorskom / postavi Stonu Dubrovnik, i veliku / zaštitu Vlaha svog«. Prilično se razlikuje od desetljeće prije stihovane Ode Dubrovniku (Ode in Rhacusam), koju je pjesnik napisao s iskustvom obnašanja dužnosti vojnoga kaštelana: »Jer puštaš da ginem, a ne daš da poginem / zapovjednik u groznoj tvrđi na Istmu, zatočen / pod žarkim suncem sred kužna zraka, u kugi dvomorskog Stona«. Zacijelo je Ston imao višestruku stvarnost, što je vjerojatno i razlog da se u staroj dubr. književnosti spominje rijetko, redovito s nepovoljnom ocjenom. Već je Džore Držić bez sustezanja u pjesmi Sladoje usporedio duhovne jade nesretno zaljubljenoga mladića s nevoljama svojeg boravka u Stonu (»U grozotah er tonu vas nezdrav i bolan, / kako da u Stonu budem stal nevoljan«). Marin Krističević još je izravnije u istom tonu pisao tužaljku za dragim prijateljem zadržanim u turobnom gradiću. Odrazi takvih shvaćanja prisutni su do XIX. st., a treba ih opravdati uvjetima koji su vladali među surim brdima u nizini punoj malaričnih voda, lišenoj pogleda na otvorenost južnoga mora i dodira s bujanjem života u Dubrovniku, o kojem je sve ovisilo.

U Stonu je nekoliko godina proveo i M. Držić. Naime, 23. III. 1553. izabran je za pisara u solani, s velikom razlikom u glasovima: dvadeset pet vijećnika bilo je za, šesnaest protiv. Zanimljivo je da su prije izbora jasno definirani uvjeti: izabrani pisar – a to je obično bio duhovnik – ne smije naći zamjenu za taj posao jer će tada biti smijenjen. Je li ta odluka bila uobičajena ili je vezana samo uz Držićev izbor, nije jasno. Na tome mjestu Držić je ostao do 11. IX. 1556, a zamijenio ga je svećenik Frano Dobrotić. Pritom, Držić nije vijećničkom odlukom udaljen iz službe, nego je »sam otkazao, odnosno odbio spomenutu dužnost« (»qui refutavit seu dictum officium renuntiavit«). Na sjećanje Držićeva boravka u Stonu postavljena je spomen-ploča na kojoj piše: »Marinu Držiću / komediografu britke riječi / jezika hrvatskog / i pjesniku dubrovačkom / u povodu 650. obljetnice Stona / na mjestu / kratkoga mu službovanja 1553. / narod Stona u slavu postavi / 1984«.

Autor: Igor Fisković
Literatura:
L. Beritić, Stonske utvrde, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1954, 3;
M. Planić-Lončarić, Planirana izgradnja na području Dubrovačke Republike, Zagreb, 1980;
I. Fisković, Ston u svojem prirodnomi povijesnom prostoru, Arhitektura, 1977, 160–161;
P. Zvjerković (ur.), Zbornik radova u čast 650. obljetnice planske izgradnje Stona i Malog Stona, Ston, 1987.