STIL

STIL, jedan od najfrekventnijih pojmova u suvremenoj znanosti o književnosti i kritici, koji podrijetlo vuče iz latinske oznake za drvenu, koštanu ili pak metalnu pisaljku (lat. stilus).

Poslije se mehaničko-pisarsko značenje pojma stilus proširilo i na način ili metodu pisanja teksta, kao i na njegovu vrijednost. U Platona je stil osobitost pojedinoga književnog ili filoz. djela, tj. komparativna kvaliteta koju određeni tekst posjeduje ako se uspoređuje s drugim tekstom. Stil nastaje ako se prikladnome sadržaju prida primjerena forma, odn. ako postoji sklad između misli i oblika, koji bi tu misao trebao posredovati čitatelju. U Aristotela stil dobiva generičku podlogu. On više nije apstraktna kategorija, koja govori o suglasju misli i izraza, nego postaje autorska činjenica ili, katkad, činjenica karakteristična za pojedino djelo. Koliko ima djela, toliko ima i stilova, a oni se, sukladno tomu, mogu klasificirati prema nekoliko kriterija: prema vremenu i mjestu nastanka, naravi djela, žanru, autorskom nadahnuću ili njegovoj intenciji, jeziku ili idiomu, publici itd. Klasična stilistička trijada, koja govori o visokom, srednjem i niskom stilu, rezultat je starogrčkih, ponajviše filozofskih, a manje filoloških poimanja te se izvorno vezuje uz Antistena. Takva je stilistička koncepcija ubrzo postala osobitost i srednjovjekovne i ranonovovjekovne poetičke prakse pa se zarana počinje vezivati uz taksonomiju knjiž. žanrova. Tragedija i ep, primjerice, nerijetko se svrstavaju u žanrovske obrasce visokoga stila, komedija i njoj srodni satirični žanrovi vezuju se uz srednji stil, dok je niski stil obilježje pučko-farzesknih oblika. Poetička klasifikacija žanrova, kao i njoj pripadna aksiologija (visoko je vrijedno, srednje je manje vrijedno, a nisko je najmanje vrijedno), razlikuje se od poetičara do poetičara, no uključivanje stilske trijade visoko – srednje – nisko gotovo da je neizostavno u traktatima o knjiž. umijeću od XV. do XVIII. st. Navodno Antistenova stilskopoetička trijada najčešće je dvostruko legitimirana. Prvi tip legitimacije odnosi se na razinu izraza, a drugi na razinu sadržaja. Niski je stil prikladan za govor o neznatnim, odn. manje važnim sadržajima pa mu pripada leksik koji je najbliži svakodnevici. Srednji stil rezerviran je za govor o stvarima koje su prikladne ljudskom duhu, ali taj duh ni na koji način ne zaokupljaju, ne uzbuđuju i ne potiču ga na daljnju kreativnost. Takav stil stoga posjeduje ograničen leksik, koji se nastoji uzdići do tzv. književnoumjetničke artificijelnosti, no to nikako ne uspijeva u potpunosti. Visoki stil je registar za sebe, registar koji uzbuđuje, a namijenjen je opisivanju velikih događaja, jakih emocionalnih stanja i duboko filoz. misli. Kao paradigma stilske trijade u srednjem vijeku poslužio je Vergilijev pjesnički opus, odn. njegove Bukolike, Georgike i Eneida, koji čine »Vergilijevo kolo«. Podjela stila prema kriteriju ukrašenosti i sadržajne kompleksnosti, koja je u istoj mjeri retorička i metaretorička, različito se realizirala u različitim epohama. Stilistička napetost koju u ant. retoričara reprezentira sustav lakonskih, atičkih, rodskih i azijskih govora – i među kojima je lakonski izričaj bio najjednostavniji, sadržajno benigan – u srednjem vijeku pretvara se u napetost između ornatus facilis i ornatus dificilis, pri čemu prvi podrazumijeva jednostavnost ili neukrašenost, a drugi razvedenu figurativnost. Osim uz retorički i tekstovno imanentne fenomene figuracije, ukrašenosti i tematsko-motivske prikladnosti, poimanje stilova nerijetko se vezivalo uz vrstovne i, šire, uz periodizacijske kategorije. Katkad je i osnovica za definiciju određenoga žanra, bilo poetičku bilo naknadnu teorijsku, mogla biti isključivo stilističke prirode, kao u slučaju tragedije. Pojmovi manirizma i baroka, koji funkcioniraju i kao relativno stabilne periodizacijske kategorije, u nekih tumača (Arnold Hauser, Gustav René Hocke, Heinrich Wölfflin) imali su gotovo isključivo stilističku legitimaciju. U suvremenom teorijskom diskursu stil može označivati a) ono kako je što izrečeno, a ne što je izrečeno (strukturalističko-funkcionalistička opreka jezika i govora); b) individualnu uporabu jezika, za razliku od kolektivne, što podrazumijeva stil kao »psihološku kategoriju« (psihološko-afektualno poimanje »stil je čovjek«); c) jezičnu kvalitetu koja nastaje postupkom selekcije, dakle izbora između nekoliko mogućnosti oblikovanja iskaza (lingvostilističko ili usko stilističko poimanje); d) trag što ga u iskazu, diskursu ili tekstu ostavljaju fenomeni kao što su zemljopisno, nacionalno, civilizacijsko ili pak kult. podneblje, književnopov. razdoblje, stalež, klasa, grupa, vladajući ukus, struka, rod ili žanr, zakoni knjiž. tržišta, autorovo podrijetlo, intencija, nesvjesno (najšire poimanje stila, napose kulturološko i antropološko). Na tako se raznorodne definicije stila može naići u književnoteorijskim raspravama od stilističko-kritičke metode Lea Spitzera do suvremenijih formalističkih, strukturalističkih ili poststrukturalističkih poimanja prirode stila kao bitne sastavnice tekstova, primjerice u Wolfganga Kaysera, Tzvetana Todorova, Michaela Riffaterrea, Stanleyja Fisha i dr. U književnopovijesnom diskursu XX. st. stilistička se metoda pojavljuje ponajprije u opreci prema pozitivističkim i duhovnopovijesnim koncepcijama književnoznanstv. analize. U polaznim točkama stilistički koncipirana analiza srodna je imanentističkim kritičkim obrascima, posebice formalizmu i američkim novim kritičarima. Dijapazon tema kojima se takav tip analize bavi uistinu je širok, ali najčešće podrazumijeva istraživanje jezičnih, a poslije i poetičkih vrednota (književnih) tekstova, primjerice afektualne vrijednosti figura i sl. U hrvatskoj knjiž. znanosti stilistička se metoda ponajprije afirmirala u krugu znanstvenika Zagrebačke stilističke škole, okupljenih ponajviše oko časopisa Umjetnost riječi (Aleksandar Flaker, Zdenko Škreb, Krunoslav Pranjić, Ivo Frangeš).

U duhu spomenute kritičko-interpretativne metode pisao je i Frano Čale, što je i te kako vidljivo u njegovu držićološkom opusu. U stilističko-kritički koncipiranoj knjizi Od stilema do stila (1973) dvije je rasprave posvetio odlikama Držićeva stila. U prvoj od njih, koja nosi naslov Shvaćanje jezika i aloglotski elementi u stilu Držićevih komedija, ukratko raspravlja o temeljnom »institutu« iz kojega M. Držić crpi svoj umj. govor, tj. o živom govorenom jeziku dubr. svakodnevice. Čale upozorava i na velik doprinos Milana Rešetara u stilističkoj analizi Držićeva djela (Jezik Marina Držića, 1933), posebice u uočavanju razlika između govornih varijanata, koje su redovito stilistički obilježene, i jezičnoga standarda (primjerice tal. jezik Talijana u Držićevim dramama, dubrovačka iskvarena talijanština, razveden makaronski diskurs Držićevih likova). Pritom Čale ističe »da su temeljni instrumenat Držićeva izraza i aloglotski elemenat u jedinstvenom tonu sintaktičke artikulacije uzajamno povezani jednakom stilističkom mjerom spontane kolokvijalnosti, budući da likovi koji se služe stranim jezicima govore tako da odrazuju sam način svog postojanja i mišljenja, jer su i oni kao i svi ostali zaista prototipovi odgovarajućih figura a kadšto i prepoznatljivih osoba prenijetih iz stvarnosti u komički svijet«. Stilistička komponenta, odn. aloglotska narav jezika Držićevih likova ne svodi se na puku konvenciju, nego postaje instrumentom individualne karakterizacije protagonista dramskoga svijeta. Konačno, Držićev stil odlikuje se i mnoštvom ironizacijsko-satiričkih mehanizama, poglavito u karakterizaciji likova, bilo imenima (Gruba, Pedant, Pomet, Bokčilo), bilo idiomom u kojem se (ne) snalaze (latinski, talijanski, dubrovački, kotorski). U tom smislu, jezik je Držićevih likova ugl. »eksplozivan« jer podrazumijeva neku vrstu napetosti između izražajne strane i njezina semantičkoga potencijala, na što je upozorio Albert Bates Lord (Igra riječi i značenja u Držićevu »Plakiru«, 1967). Druga rasprava naslovljena je O stilu i strukturi Držićeva »Skupa«. U njoj autor ponajprije razmatra distinktivne stileme u Skupovu govoru, koje razvrstava u nekoliko stilistički obilježenih kategorija. Prva kategorija podrazumijeva tako »apsolutnost misli izraženih parataktičkim rečenicama odnosno jukstapozicijama dijelova rečenica, u kojima se očituje više literaran nego razgovorni ritam (s veznicima u koordiniranim ili subordiniranim rečenicama)«, iako su takve rečenične fraze često »isprepletene s neposrednim i spontanim izrazima konkretne Skupove psihološke, i objektivne scenske situacije«. To je možda ponajbolje vidljivo u onim Skupovim monolozima u kojima strahuje za tezoro. Druga kategorija podrazumijeva antipetrarkistički iskaz i snažno izražen društveno-kritički stav, koji se sugerira neposrednim aluzijama na dubr. svakodnevicu. To je stilistički izraženo sukobom svjetova, idealno-bukoličkog i urbano-zbiljskoga, potom idealiziranog i farzeskno-realnoga, što naposljetku često rezultira i antipetrarkističkom polemikom, koja podrazumijeva »izrugivanje onim slojevima dubrovačkog društva, vjerojatno posebice književnim protivnicima, koji nisu bili skloni njegovim oštrim komedijama nego su u poeziji gajili bezopasni petrarkizam, ljuvene boljezni, uzdisanje u ’dunižanju’ poput mladog Kamila, čijem se zaljubljenom ’jaukanju’ ruga priprosta sluškinjica Gruba, i koji u kviprokvou efektnog plautovskog prizora sa Skupom ne shvaća, kao ni sugovornik, da se komično poistovećuju Andrijana i zlato, te petrarkirajući spominje zauzeće Troje, i Pariša i Elenu«. O makaronskom govoru Držićevih likova autor iscrpnije govori u studiji Kultura humanizma i Držićev makaronski govor (1991). Jedna od važnijih stilističkih sastavnica Držićeva dramskog iskaza, nadalje, upotreba je sentencija i poslovičnih oblika. O tome je Čale pisao u radu Poslovice, sentencije i srodni oblici u djelima Marina Držića (1980), ističući važnost takvih »jednostavnih oblika« u oblikovanju kolokvijalnosti dramatičarova diskursa. Drugi smjer stilističkih istraživanja Držićeva opusa, kojega je također zastupnik F. Čale, nastoji konstitutivne elemente dramatičarova stila uzdići do razine idejotvornih koncepcija, poetičkih, štoviše i svjetonazorskih polazišta. Jedna je od takvih, stilistički motiviranih koncepcija, naime, koncepcija manirizma, koja je za Čalu formativna – ako ne i konstitutivna – za cio Držićev opus. Njegova argumentacija ujedinjuje definiciju manirizma kao stilskog obrasca s definicijom manirizma kao poetike ili, mnogo šire, svjetonazora. U Držićevu su stilu česte antiteze, protuslovlja koja se ne mogu jednoznačno objasniti utjecajem petrarkizma, u kojem je takva stilsko-retorička figura učestala. Antiteza je, kako ističe Čale, ključno semantičko načelo Držićeve komičke, pastoralne, čak i tragičke dramaturgije. Međutim, ona se ne odnosi samo na proturječja između prikazanih ambijenata (primjerice urbanog i ruralnoga prostora) ili između različitih likova (gospodara i slugu, mladih i starih, muških i ženskih, mudrih i ludih, hrabrih i kukavica) – jer ta su proturječja karakteristika većine europskih renesansnih dramaturških modela – nego dolazi i do svjetonazorske razine, primjerice u prologu Dugoga Nosa u Dundu Maroju, u Dživovu monologu u Skupu kao i Pometovim monolozima, u korpusu firentinskih pisama itd. U tom su pogledu Čaline analize na tragu interpretativnih paradigmi Zagrebačke stilističke škole, kojoj je stil nerijetko poslužio za detekciju dubljih slojeva teksta, a katkad i, naivno shvaćenoga, smisla djela. (→ ANTITEZA; MANIRIZAM; POETIKA, RENESANSNA; POSLOVICE, ZAGONETKE I SRODNI OBLICI)

Autor: Leo Rafolt