STANKIEWICZ, EDWARD

STANKIEWICZ, EDWARD, američki lingvist i slavist poljskog podrijetla (Varšava, 1920).

Jedan od prvih učenika i doktoranada lingvista Romana Jakobsona. Predavao je na slavističkim katedrama na sveučilištima u Bloomingtonu, Indiani, Chicagu i Yaleu. Bavio se najviše morfonološkim i poredbenim istraživanjima slav. jezika te poetičkim koncepcijama u slav. književnostima. Autor je više knjiga i članaka o slavenskoj i općoj lingvistici, povijesti lingvistike, poetici te o problemu emotivnoga jezika i jidiša. Najvažnija su mu djela posvećena poredbenolingvističkim analizama (Deklinacija i stupnjevanje ruskih imenica – Declension and Gradation of Russian Substantives, 1968; Slavenski jezici: jedinstvo u raznolikosti – The Slavic Languages: Unity in Diversity, 1986; Naglasni obrasci slavenskih jezika – The Accentual Patterns of the Slavic Languages, 1993).

O Držićevu knjiž. stvaralaštvu pisao je u studiji Tematski sukobi u Dundu Maroju Marina Držića (The Thematic Conflicts in Marin Držić’s Dundo Maroje, 1990), u kojoj komediju razmatra u perspektivi makijavelističke teorije vladanja, pronalazeći za nju svjetonazorska i poetička uporišta u antičkim plautovsko-terencijevskim komediografskim oblicima i u suvremenoj talijanskoj eruditnoj komediji. O toposu utopijskoga zlatnoga doba, izloženom u prologu negromanta Dugoga Nosa, govori u radu Legenda o bogatoj Indiji – Marin Držić i južnoslavenska narodna poezija (The Legend of Opulent India – Marin Držić and South Slavic Folk Poetry, 1967), pretpostavljajući da je Držiću mogla biti poznata neka »dalmatinska verzija« sastavka Pisma svećenika Ivana.

Autor: Leo Rafolt