STANIŠA

STANIŠA, lik u drami Grižula, Dragićev otac.

Pojavljuje se u sedmom prizoru trećega čina i drugom prizoru petoga čina. Traži sina koji je napustio djevojku Grubu, jer se zaljubio u vilu i postao vilenik. Oblikovan je kao tip donekle komičnoga seoskog mudraca. U prvom nastupu govori o raspuštenoj mladosti, za što su krive i majke (»er bič majčin ne rabi«) i očevi (»a ćaće se malo haju«), no zatim prelazi na općenitu prosudbu o mudrosti i ludosti: »Ludos vlada, moja sestrice, današnji dan, mudros je pogrđena« (III, 7). Njegova su stajališta kompatibilna onima što ih iznosi negromant Dugi Nos u prologu komedije Dundo Maroje te Dživo u komediji Skup (IV, 8). Sukladno svojemu soc. položaju sažima sliku suvremenosti u kratke, gotovo gnomične rečenice: »Mudros uzdrži svijet u dobru, a ludos u zlu; ludos rasiplje i rasčinja, mudros umnaža i uzdrži« (III, 7). Svoju pesimističnu viziju podcrtava toposom »zazivanje prirode«, jer se jedino njoj nešto može reći budući da nitko razuman savjet ne prihvaća: »Goro pusta, goro i gluha, tebi govorim, tebi se tužim, er ljudi ogluhoše, – ne ima se komu pripovijedat!« (III, 7). Kad pronađe sina, pogrdno ga naziva maganjo i vileniče, posprdno primjećujući da se ukuveočao od potrage za vilom koja mu je slomila srce. Ironično okrivljuje roditelje za takvo ponašanje djece, oponašajući razgovor između oca i sina: »Damo u ruke imanje: ’Pođi, mile, budi dobar’; a mile: ’Ćaća, dobar ću bit’, – kad tamo mile zlo i gore!« (V, 2). Na kraju zapovjedi Vukosavi – Grubinoj majci – neka kćer vodi kući, a Dragić neka ostane s vilama. Međutim, iz Radojeve replike u trećem prizoru petoga čina saznaje se da se Staniša smekšao na Dragićevu ljubav prema Grubi te popio u njihovo zdravlje.

Autor: Milovan Tatarin