SOKOLOVIĆ, MEHMED-PAŠA (SOKOLLU MEHMET PAŞA)

SOKOLOVIĆ, MEHMED-PAŠA (SOKOLLU MEHMET PAŞA), osmanski vojskovođa, državnik i veliki vezir (Sokolovići kraj Višegrada, 1505. ili 1506 – Carigrad, 11. X. 1579).

Sokolović

Mehmed-paša Sokolović

Kao dječak (prema jednom izvoru, kršteno mu je ime bilo Bajica), bio je 1516. oduzet roditeljima (»danak u krvi«) i odveden u Jedrene, islamiziran te školovan kao janjičar. Istaknuo se u Mohačkoj bitki (1526) i opsadi Beča (1529). U vrhove osman. hijerarhije ušao je nakon smrti utemeljitelja osman. mornarice kapudan-paše Hajredina Barbarosse (1546), kad ga je sultan Sulejman II. Zakonodavac imenovao njegovim nasljednikom na admiralskom položaju. U tri godine obnašanja te dužnosti utemeljio je osmanski mornarički arsenal. Po-tom mu je bio povjeren Rumelijski beglerbegluk, u doba kad je trebalo osvojiti temišvarski Banat (1551–52). Sudjelovao je u pohodu protiv Perzije te je zbog zasluga 1555. dobio položaj trećeg vezira, a 1561. drugog vezira, nakon što je ugušio pobunu princa Bajazita. Veliki vezir postao je 1565, u pripremi pohoda protiv Maksimilijana II., koji je zaustavljen kraj Sigeta zbog dugotrajnogotpora snaga Nikole Šubića Zrinskog (1566). U toj opsadi umro je Sulejman II. Zakonodavac, a Mehmed-paša Sokolović imao je odlučujući utjecaj u prijenosu vlasti na njegova sina i svojega tasta Selima II. (1566–74). U tom je razdoblju Mehmed-paša bio gotovo neograničeni gospodar Osmanskog Carstva. Zahvaljujući njemu ublažene su posljedice poraza kraj Lepanta (1571), jer je u godini dana uspio obnoviti golemu osman. mornaricu i diplomatskim umijećem stabilizirati granice. Manje uspješan bio je u provođenju unutarnjih promjena i prilagođavanju Carstva uvelike drukčijem svijetu druge pol. XVI. st. Nakon dolaska na vlast sultana Murata III. (1574–96), Mehmed-pašina je moć bila sve ograničenija. Ubijen je u svojem dvoru. Njegovom zaslugom bila je 1557. obnovljena srp. Pećka patrijaršija, a prvi patrijarh postao je njegov rođak Makarije Sokolović.

Premda je M. Držić dubr. vladi zamjerao prevelik obzir prema Turcima, nije dovodio u pitanje haračarski odnos Republike prema Osmanskom Carstvu (»Napokon, ovdje se nama radi o životu ili o smrti; ili ćemo biti slobodni i plaćati danak Turčinu, ili ćemo se izvrgnuti pogibelji kao stanovnici Hiosa i donijeti drugačiju odluku«, 2. VII. 1566). Obraćanje Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu s prijedlogom rekonstrukcije vlade u Dubrovniku nije značilo apsolutnu emancipaciju od Osmanlija, no Cosimovo preuzimanje vlasti jamčilo bi pravodobno onemogućivanje tur. zamisli da pokušaju bilo »kakvo divljaštvo nad tim gradom«, onako kako je to učinjeno s Hiosom. Da je Držić računao i na dogovor s Turcima u novonastalim okolnostima svjedoči spomen Mehmed-paše u pismu Cosimu od 2. VII. 1566. iz kojega se vidi njegova vjera da će on – baš zato što je podrijetlom s Dubrovniku bliskih prostora – razumjeti Cosimovo preuzimanje Dubrovnika, čime bi se – pretpostavljao je Držić – izbjegla turska vojna intervencija: »Ne ponestane li Dubrovčanima novca, o kojemu, kad je riječ o Turcima, ovisi i dobro i zlo, nije se potrebno ničega bojati. Dugotrajnim smo iskustvom upoznali narav Turaka, a ovaj Mehmed-paša našijenac je i po jeziku i po rodu, i u Dubrovniku ne poznaje ni Petra ni Pavla, nego sve Dubrovčane zajedno, pa budući da je naše krvi bosanske i pobornik… nećemo propustiti da odemo k njemu i da ga zadržimo kao prijatelja. Dobrim se vladanjem među ljudima svemu može doskočiti, a i najdivljije se zvijeri vještinom ukrote«. Da je upravo o tome razmišljao i medičejski dvor, svjedoči pismo od 27. VII. 1566, u kojem Držić podsjeća da ga je Francesco Vinta, među ostalim, pitao: »Treće, i kad bih u svemu uspio, kako bi se mogla održati nova vlast ako bi poraženi zatražili pomoć od Mlečana ili Turaka?«. Takvo si je pitanje već i prije postavio Držić te zato i spominje Mehmed-pašu, koji očito nema kontakta s pojedinačnim Dubrovčanima (»u Dubrovniku ne poznaje ni Petra ni Pavla«), pa bi mu se zacijelo mogla objasniti potreba »da se dvadesetorici nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza oduzme štetna vlast i da Vaša Preuzvišenost sastavi novu vladu u Dubrovniku«.

Autor: Drago Roksandić i Milovan Tatarin