SOFIJA

SOFIJA, glavni grad Bugarske.

Smještena je gotovo u središtu Balkanskoga poluotoka, na važnom prometnom pravcu koji povezuje zemlje zapadne i sr. Europe s Bliskim istokom. Na području današnjega grada bilo je tračko naselje Serdika (Serdica), koje je prvi put zabilježio Ptolemej (oko 100. pr. Kr.). Oko 29. pr. Kr. osvojili su ga Rimljani, a za Trajanove vlasti (I–II. st.) postao je municipij pod nazivom Ulpia Serdica. Za Dioklecijana (III. st.) bio je gl. grad provincije Dacia mediterranea, a u prvoj pol. IV. st. važno trg. središte. U doba seobe naroda Serdika je stradala u navalama Gota i Huna (447), a ponovno ju je dao podići Justinijan I. Veliki u VI. st. U istom stoljeću na područje grada naselili su se Slaveni i osnovali naselje Sredec (grč. Triaditsa), koje je poč. IX. st. kan Krum uključio u sastav bug. države. God. 1018. zauzeo ga je Bizant, kojemu je služio kao uporište za voj. pohode protiv Srba i Madžara. God. 1194, za Ivana Asena I., grad je postao dijelom obnovljenoga Drugoga Bugarskog Carstva. U sljedećim stoljećima razvijao se kao obrtničko i trg. središte, koje se od 1376. nazivalo Sofija (grč.: sveta mudrost), prema tamošnjoj pravosl. crkvi istoimene svetice (naziv Sredec ostao je u uporabi do XVI. st). Otkako su Osmanlije 1382. zauzeli grad, sljedeća četiri stoljeća bio je sjedištem rumelijskoga beglerbega. Na kratko ga je u XV. st. zauzeo hrv.-ug. kralj Vladislav I. (1443). Od druge pol. XV. st. razvijao se kao važno trgovačko, a od XVIII. st. kao važno kulturno i gosp. središte Balkanskoga poluotoka.

Prisjećajući se sadržaja Pometa, u drugom prologu Dunda Maroja M. Držić kaže: »Ako nijeste zaboravili kako mu [Dundu Maroju] biše ukradeni dukati i vraćeni s patom da se sinu spodesta od svega po smrti; po tomu znajte er su novi pat učinili da se sinu Maru za onada ne spodestava, ma da mu da pet tisuć dukata, da otide u Jakin, a iz Jakina u Fjerencu za učinit svîtā i s tjezijem svitami pak da otide na Sofiju s patom, ako se dobro ponese i da mu s dobitkom dođe, da mu skrituru od spodestacijoni ončas učini, i da ga oženi i da mu da vladat svijem ostalijem dinarmi«. Spomen Sofije zacijelo nije slučajan: uz Novi Pazar, Smederevo, Skoplje, Drinopolje, Plovdiv i Carigrad, riječ je o jednom od najvažnijih dubrovačkih trg. središta, gdje se najčešće trgovalo različitim vrstama sukna, svile, začina, šećerom, svijećama, nakitom, kožom, vunom i sl. Prema zapisu iz siječnja 1559. u Sofiji je bilo dvadeset pet dubr. trgovaca. Kao i za druge gradove Osmanskoga Carstva, i za trgovanje u Sofiji osnivana su trgovačka društva koja je činilo nekoliko trgovaca koji su ulagali kapital, a dobit ravnopravno dijelili; pritom bi jedni ostajali u Dubrovniku, a drugi karavanama odlazili trgovati, izloženi različitim opasnostima, ponajprije pljački. Primjer koji spominje Držić tipičan je za ono doba: financijski se kapital ulagao u robu koja se kupovala u Italiji, a zatim preprodavala u Sofiji, što je trebalo uvećati početni ulog (»ako se dobro ponese i da mu s dobitkom dođe«). Investiranje baš u tal. tkanine ne mora biti slučajno budući da su i Držići, među ostalim, trgovali suknom, osobito Vicko, što potvrđuje dokument od 9. I. 1527. u kojem se kaže da je Vickovih pedeset bala platna ukrcano na brod Ivana Džorina Palmotića za Dubrovnik. Ivan Držić pak trgovao je u Skoplju, gdje je i umro.

Podijelite:
Autor: uredništvo