ŠNAJDER, SLOBODAN

ŠNAJDER, SLOBODAN, hrvatski književnik i kazališni redatelj (Zagreb, 8. VII. 1948).

Diplomirao filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. God. 1968. sudjelovao u osnivanju kaz. časopisa Prolog, bio član uredništva i gl. urednik (1971–75, 1976–85). Uredio je i tematski broj Prologa posvećen M. Držiću (Da li nam je Držić suvremenik, 1982). Od 1967. objavljuje prozne i dramske tekstove, kritike i eseje, a uređivao je i Prolog, ediciju teatroloških izdanja Cekadea. Prva mu je drama Minigolf izvedena 1968. u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Devedesetih god. XX. st. kao dramski pisac surađivao s inozemnim, uglavnom njem. kazalištima. Od početka 2000-ih Šnajderove su se drame vratile na hrv. pozornice, među ostalima i u Zagrebačko kazalište mladih, gdje je bio intendant 2001–05. Nakon prvih drama (Histerična bajka, 1969; Vrtuljak ljubavi, 1974) i dramoleta (Juraj se bori protiv Svetog Zmaja, 1974) utvrdio je politički angažiranu, lijevu knjiž. poetiku. Djelom Metastaza (1974) nagovijestio je niz »drama biografije« temeljenih na životima pov. osoba, čiji su gl. likovi najčešće intelektualci ili umjetnici u opozicijskom položaju prema vladajućoj ideologiji (Kamov, smrtopis, 1977; Držićev san, 1979; Hrvatski Faust, 1981; Dumanske tišine, 1986; Gamlett, 1987; Nevjesta od vjetra, 2003). Objavio je i drame s ratnom tematikom (Utjeha sjevernih mora, 1992; Zmijin svlak, 1994), prozu s autobiogr. elementima (Hruštevi, 1996) te zbirke kritika, eseja i kolumni (Radosna apokalipsa, 1998; Umrijeti pod zvijezdom, 2005). U mnogim se djelima bavi nac. poviješću, odnosom pojedinca i moći, suprotstavljajući konformistički i buntovni stav, stvarajući eruditno i metaforično pismo s brojnim citatima i aluzijama na biogr. činjenice i knjiž. djela.

U drami Držićev san (izvedena 1980. u zagrebačkom HNK-u; objavljena u knjizi Glasi iz dubrave, 1986), problematizirao je slobodu pojedinca, umjetnika sukobio s totalitarnom moći Grada, koju je kritizirao u duhu lijeve orijentacije, preplećući pov. protagoniste (Držić, Vetranović, Rogendorf) s onima literarnoga podrijetla (Skup, Hekuba, Tirena, Plakir). Citatno i aluzivno vezao se uz Držićeva pisma medičejskome dvoru i uz dramska djela, njegove svjetske i hrv. prethodnike, suvremenike, kanonske autore potonjih stoljeća te činjenice Držićeva društva i vremena. Stvaralačku ambicioznost pokazao je i lingvističkom identifikacijom pojedinih skupina dramskih likova (govorni jezik XVI. st. za pučane, petrarkističke ljubavne fraze za pastoralne likove). U eseju Argument od Držića (1982) obrazložio je povijesni i umj. kontekst drame Držićev san te razlog njezina nastanka. Uspostavio je paralelu proturječja i napetosti visoke renesanse sa suvremenošću. Priklonio se tumačenju Držićeva djela kroz njegova pisma Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu. Tragične elemente Držićeve polit. vizije pronašao je u nedostatku njezine klasne opravdanosti i potpore te izbora slobode umjetnosti kao simboličnoga temelja planiranoga prevrata.

Podijelite:
Autor: Višnja Rogošić