SMRT

SMRT. Odnos prema smrti i umiranju u predmodernoj Europi bio je drukčiji od današnjega.

Shvaćanje smrti kao odvajanja duše od tijela stvorilo je mišljenje o odvojenosti ljudskoga bitka od tjelesnog propadanja. Zato se tijekom sr. vijeka i ranoga novoga vijeka na smrt gledalo kao na dio života. Takvom su stajalištu pridonijeli kršć. svjetonazor i iščekivanje bolje onostranosti te česte epidemije, poglavito kuge. Odnos prema smrti vjerojatno se najbolje može iščitati iz pogrebnih običaja, koji su se tijekom vremena mijenjali, a u ranomoderno doba stvorili su sklop načina ophođenja u posljednjim trenucima života – ars moriendi. Naime, od poč. XV. st. u europskim kult. krugovima dolazi do svojevrsne »borbe« između ljubavi prema svijetu i životu nasuprot dotadašnjem crkv. preziru prema ovozemaljskome i tjelesnome. Uloga čistilišta i mogućnosti otkupa grijeha dobivaju iznimno značenje pa se uvriježilo stajalište da pokajanje umirućemu može priskrbiti bolji prijelaz u onostrano. Scenografija umiranja uključivala je sobu u kojoj je ležao samrtnik, a oko njega bili okupljeni rođaci i prijatelji. Znalo se i kako bi bilo poželjno da umirući drži ruke. Nije bilo neobično da i neznanci s ulice, vidjevši svećenika koji ulazi u kuću dati posljednji sakrament, uđu u samrtnikovu sobu i budu nazočni njegovu posljednjem času. Srednjovj. krilatica »Mors certa, hora incerta« (»Smrt je sigurna, a njezin čas nesiguran«) najbolje dočarava bliskost smrti u svijesti srednjovjekovnog i ranomodernog čovjeka. Posljednji ispraćaj, tj. pogreb, ako je bila riječ o vlastelinu ili vlastelinki, nije bio samo vjerski čin nego i društv. događaj. Preminule plemiće nosili su pripadnici njihova staleža u pratnji rasplakanih plemkinja, koje su povremeno ljubile lice i ruke pokojnika. Na mjestu ukopa držani su govori, a svakoga pokojnika ispraćala su i zvona za mrtve, od 1499. smještena u crkvi sv. Petra. Nakon pogreba knez bi s muškarcima odlazio na misu zadušnicu u katedralnu crkvu, dok su žene oplakivale pokojnika u zasebnoj kući. Službeno vrijeme žalovanja trajalo je tri dana. Gotovo identičan odnos može se pratiti i u slučaju smrti članova bratovština, jer su one imale i posebne fondove iz kojih su se osiguravala novčana sredstva za pristojan ukop bratima i potrebne ceremonije. Svi bratimi morali su pribivati pogrebu te nositi svijeće i znakove bratovštine. Nakon pokopa članovi su nerijetko zajednički molili za spas pokojnikove duše. Ipak, razlike su postojale, jer na pogrebima nisu bili drž. službenici, a izostala bi i misa u dubr. prvostolnici. Posljednji ispraćaji bili su prigoda da se obitelj pokaže u javnosti i nerijetko su Dubrovčani, kao što svjedoče oporuke, trošili velike količine novca na ispraćajne žalobne domjenke, što, primjerice, potvrđuje zapis od 17. III. 1543. o ukopu vladike Mare Menčetić, kojemu je pribivalo mnoštvo uglednika, od nadbiskupa i njegova vikara do svećenika (četrdeset sedam), đakona (dvadeset pet) i klerika, a među kojima je bio i »Marin Marinov« (M. Pantić, Fragmenti o Marinu Držiću /I/, 1970). Stoga je Republika potkraj XV. i na poč. XVI. st. nastojala zakonski ograničiti troškove i trajanje takvih okupljanja. Čak i opisi suvremenika, poput onoga što ga je 1440. dao Filip de Diversis (Opis slavnoga grada Dubrovnika), svjedoče o pompoznosti dubr. pokopa.

Motiv smrti našao je mjesta i u opusu M. Držića, a najizrazitije u nadgrobnicama U smrt od Fjore Martinove Šumičić i Epitaphio. Smrt u opoziciji prema ljubavi prisutna je u Tireni, simbolično u Skupu, gdje mladi Kamilo »mre« za Andrijanom, koju otac želi dati starcu Zlatom Kumu. Tragika smrti opjevana je i u Hekubi, u kojoj umiru Polidor i Poliksena. U ostavinskom sporu koji su 1563. podignuli Jeronim i Nikola Primović, Držić je bio svjedok, jer je nazočio smrti prijatelja Pera Primovića. Iz njegova iskaza može se vidjeti što se događalo u posljednjim trenucima Primovićeva života, kada je htio promijeniti oporuku, no nije uspio jer ju je ukrao sluga Herkul. (→ GROB; OPORUKA)

Autor: Gordan Ravančić