SLUŽINČAD

SLUŽINČAD. Iako su pripadale gotovo potpuno obespravljenu dijelu društva, mnogobrojne inačice za naziv ženske posluge u Dubrovniku (famula, serva, fantesca, godišnica, raba, djevojka, čupica, čupe, spravljenica, kao i pejorativi godulja, čupavica, divljaka, ogota i dr.) potvrđuju da su, zbog brojnosti, bile važna skupina, koja je u gradu činila gotovo trećinu ukupnog stanovništva.

Neke su sluškinje obavljale posao tovjernarice ili dojilje. Većina ih je dolazila sa sela pa se M. Držić obraća sluškinji i kao »kmeckoj kćeri« (u Skupu Munuo Grubi govori »kmecka kćeri, kradosrca«, II, 1). Te žene i djevojke, često djevojčice od desetak do dvanaest godina, bile su ispomoć gospođama u vođenju kućanstva. Prilikom dolaska obećavale su da će gospodare pošteno služiti, bez prijevare i krađe, njihova dobra i stvari spašavati i čuvati te ne činiti štetu, a sve za hranu i pristojnu odjeću. O veličini obitelji i materijalnoj moći gospodara ovisio je i broj sluškinja. U boljim aristokratskim obiteljima znalo ih je istodobno biti i do osam, a sve su izravno bile podređene raspoloženju gospodarice. Dubr. gospođe nisu imale nikakvu ulogu u gospodarskom i financ. poslovanju obitelji, bez obzira na bogatstvo koje su mirazom unijele u obitelj, ali su njihove ovlasti bile neprijeporne u organizaciji života, kućnih poslova i u nadzoru nad poslugom pa su stoga i nedaće sluškinja najčešće proizlazile iz neposrednoga kontakta s gospodaricom (»Dživo: Ne daju ih oci za godišnice s tolicijem prćijami muževom, ma da su gospođe i da zapovijedaju. (…) Godišnice za ognjište, preslice za kudjelju, a vladika da zapovijeda u kući!«, Skup, III, 1). Držić žensku poslugu najčešće naziva djevojkama i godišnicama. Imena im zrcale društv. poziciju i ulogu u gospodarovoj kući (Omakala, Variva, Gruba, Mrva). U drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena Držić prvi put otvara temu godišnica. Dva su ključna trenutka kojima se stupanjem u službu mijenja njihov dotadašnji život: susret s obiljem hrane i pića koje im nije namijenjeno, ali ga se kriomice nastoje domoći, seksualno izrabljivanje gospodara i martorižanje u kući i na otvorenim prostorima (štipanje). O tim je obilježjima dubr. života u komedijama pisao i Nikola Nalješković. Gospodarice su pronalazile rješenje tome zlu tako što su djevojke opterećivale poslovima od rana jutra do kasne večeri, pa im nije ostajalo vremena koje bi posvetile sebi. Kontinuirani iscrpljujući rad smatrale su gospodarice jedinim djelotvornim sredstvom protiv bludnih misli i želja. Opterećenost sluškinja, obavljanje »triju posala u isti mah«, postala je poslovična, što je zabilježio Držić: »Oposlovnica: Ma ja ne mogu kako i one tri posla ujedno činit: gospi se, gospodaru i susjedi objednom ozvat, peć varit, oko trpeze služit i menestrat sve u jedan čas« (Grižula, V, 4). Godišnica Omakala, primjerice, odijeva gospođu u suknju dvadeset osam lakata široku, dva puta dnevno vadeći ju iz kofana, ujutro i popodne, te metlicom dugo četkajući prije nego što ju gospodarica odjene. Gospodar kuće viče da pođe kupiti mesa. Ona se žuri skuhati objed, ali joj uspijeva tek ga pristaviti u vrijeme kad se gospođa već vraća s mise. Dok gospođi otkopčava haljinu, vrijeme je da skine pjenu s juhe; dok svlači gospođu, iz lonca joj kipi; dok dodaje gospodarici košulju, sve je iskipjelo. Gospodar joj istodobno naređuje da kupi vina, namjesti stol i djeci da jesti, a potom donese svježe vode iz bunara. Gospodarica, ljutita što gospodar toliko s njom govori, baca na nju cokulu. Omakalin živopisni govor, njegov jezični, socijalni i psihol. realizam – kao i drugih Držićevih godišnica, Petrunjele, Grube, Varive – podudara se s arhivskim zapisima svjedočenja dubr. sluškinja, što je potvrda da su Držićeve sluškinje kreirane prema živim modelima. S druge strane, slika dubr. godišnice, kakvu je Držić imao pred očima, bila je žena »s kudjeljom, s motovjelom, s košicem na glavi«, nikad »naučna zaludu stat« (Grižula, V, 4). Posao je činila u hodu, po danu i po noći. Jer, sluškinje, isticao je Držić, sve umiju učiniti, a i ono što ne umiju, nastoje umjeti. Za teški rad umjesto nagrade često su izložene agresivnosti gospodara, osobito njihovih neobuzdanih sinova, pa ih Držić naziva »martirama od štipanja«. Izvodeći Grižulu na piru Vlaha Valentinova Sorkočevića i Kate Sorkočević, Držić je pozvao mladence da u svojem domu bolje postupaju s godišnicama i od njih zahtijevaju onoliko koliko mogu učiniti, ne više od toga. Osim teškog rada, koji ih nije mimoilazio ni o blagdanima, sluškinje su bile slabo odjevene, pa su se zimi smrzavale, često hodajući bose, a za ljetnih vrućina u tamnoj vunenoj odjeći potpirivale vatru i pripravljale jelo na ognjištu smještenom u vrelom potkrovlju kuće. Neke su sluškinje, shvaćajući kako uza sav trud ne mogu udobrovoljiti gospodare da s njima postupaju ljudski, bježale iz njihovih kuća, vraćajući se na selo ili su, što je bilo rjeđe, napuštale Dubrovačku Republiku odlazeći u Mletke. Omakala u Grižuli nije bila ni prva ni jedina sluškinja koja je zbog zlostavljanja napustila dom svojih gospodara. Arhivski zapisi iz Držićeva doba bilježe brojne bjegove sluškinja. Nerijetko bi pritom odnijele vrijedne predmete, hranu ili samo svoju odjeću, koja je također pripadala gospodaru. Gospodari bi u tim slučajevima pokretali tužbu i potragu za djevojkom te organizatorima njezina bijega. Odbjegla sluškinja u prijašnjim je razdobljima bila izložena na stup sramote, provedena po gradu na magarcu, a potom išibana ili žigosana usijanim željezom po čelu i obrazima, odsijecali su joj nos i ušne školjke, a zatim bi doživotno bila prognana iz Republike. Odnos prema sluškinji kao prema robu nastavljen je i u potonjim stoljećima. Unatoč tomu što su bjegovi sluškinja bili strogo sankcionirani, nisu bili rijetki zbog neizdrživih uvjeta života. Držićev je odnos prema sluškinjama ambivalentan: naziva ih hudim puštenicama i objesnicama; augmentativnim i pejorativnim oblicima (kučetine, glavine, kravine), govori o njihovoj proždrljivosti, pijanstvu i promiskuitetnosti (»Vlade: Um’ju godišnice i gosparu bradu / oskubsti, obiesnice, tamo u tomem gradu, / gospi odgovarat i, što mogu, krasti, / i po gradu udarat, kučetine, u lasti; ckvaru opilaje, a hljebe mažući / zȁdnjīcā svaka je, da im ih nî moć vući; / a vina lončine sve pune imaju / što kradu, rabine, pak pjane igraju. / S gospodarom vole na baštinu otit / neg s gospom; tuj stole nose gdi će sidit. / Koliko ohšubâr gospe im omlate / o glavu, – čudna stvar, kako u gvozdje mlate; / tvȑđê su glàvinê neg sohe hrastove, / a kako kravine vazda su jalove« (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 1, s. 102–115). Omakala samokritički izjavljuje: »A i djevojke se ištetiše: ostaviše krasti gospođam hljebe, larad i mavasiju, a staviše se krasti peče od zrcalaca, i crljenoga i bijeloga, i gunje sentat na prove« (Grižula, III, 4). Glad je bila stalni pratilac života sluškinja. Iako je imao razumijevanja za njihove nevolje, Držić je s gorčinom progovorio o sluškinji koja je gospodaru, dubr. brodovlasniku, ukrala stotinu dukata. Napisao je to u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566, u kojem govori o nesposobnosti dubr. vlade i neregularnosti suda, iznijevši slučaj krađe dukata, koju je služavka priznala, ali je navela da ih je dala na čuvanje nekom svećeniku. Svećenika su mučili želeći ishoditi priznanje, ali je tijekom mučenja izdahnuo. Djevojka je, opterećena grižnjom savjesti, priznala da svećeniku nije dala dukate, nego ih je zakopala u zemlju. Pošto su dukati pronađeni, spor je obustavljen, a djevojka kažnjena zatvorskom kaznom od mjesec dana, što se Držiću činilo preblagom kaznom. Dakako da su sluškinje, ne samo u literaturi nego i u zbiljskom životu, katkad nadmudrile gospodare, no bilo je u tim vlasteoskim službama, uz posluh uvjetovan strahom, i primjera privrženosti i ljubavi prema gospodarima (Variva i Andrijana u Skupu). Slugu je Držić je utjelovio u likovima Pometa, Popive, Bokčila, Munua, Pasimahe, Drijemala, Nadihne, Vlaha Kučivrata, Milova, Obloždera. Zanimljivo je da Držić mušku služinčad najčešće naziva slugama, iako je prema arhivskim dokumentima u Dubrovniku za mušku poslugu bio uobičajen naziv djetić. Djetićima Držić naziva Pasimahu, Drijemala i Munua. Odnos prema muškoj posluzi može se iščitati iz Kamilova stava: »Ovako mu intravenjava tko se dava vladat djetićinam« (Skup, V, 1). Jer, Munuo ostavlja gospodara kad se on našao u nemilosti. Bokčilo, tovjernar Dunda Maroja, također bi najradije napustio škrtoga gospodara, samo kad bi se sam mogao snaći u tuđini. Pometa prati glas lupežine (Dundo Maroje, I, 6). Prisutna u svim elementima svagdašnjice, tema kućne posluge utkana je u Držićeva knjiž. djela kao pov. istina o marginalkama i marginalcima, u kojoj se jasno naziru posebni oblici njihove komunikacije, navike, sposobnost prilagodbe, stradalništvo, kao i osebujna pučka retorika.

Autor: Slavica Stojan