SLAMNIG, IVAN

SLAMNIG, IVAN, hrvatski književnik, prevoditelj i knjiž. znanstvenik (Metković, 24. VI. 1930 – Zagreb, 3. VII. 2001).

Diplomirao 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio na Odsjeku za komparativnu književnost. Bio je redoviti član HAZU od 1992. Prve je pjesme objavio u Krugovima (1952), nakon čega su slijedile zbirke Aleja poslije svečanosti (1956), Odron (1956), Naronska siesta (1963), Limb (1968), Analecta (1971), Dronta (1981), Ranjeni tenk (2000) i dr. Pjesništvo mu karakterizira ludizam, parodičnost, artizam, poigravanje jezikom u svim njegovim varijantama (slang, dijalekt, strani jezik, pogrešno napisane riječi) te oslanjanje na hrvatsku i europsku knjiž. baštinu. Pisao je tzv. »prozu u trapericama« (zbirke priča Neprijatelj, 1959; Povratnik s Mjeseca, 1964; roman Bolja polovica hrabrosti, 1972), radiodrame (Knez, 1959; Carev urar, 1964; Plavkovićev bal na vodi, 1966), prevodio s više jezika (engleski, ruski, talijanski, švedski i dr.), katkad zajedno s Antunom Šoljanom, s kojim je priredio nekoliko antologija i pjesničkih zbirki (Američka lirika, 1952; Suvremena engleska poezija, 1956; poezija Thomasa Stearnsa Eliota, Aleksandra Aleksandroviča Bloka i dr.). Sastavio je izbor Hrvatska poezija sedamnaestog stoljeća (1964). U znanstv. radu bavio se ponajprije versifikacijskim pitanjima i komparativnim pristupom knjiž. tekstu (Disciplina mašte, 1965; Svjetska književnost zapadnog kruga, 1973; Hrvatska versifikacija, 1981; Sedam pristupa pjesmi, 1986; Stih i prijevod, 1997).

Držićevim djelima bavio se u radovima Gradska pučka pjesma u komedijama Marina Držića (kraća verzija pod naslovom Pučki vragolani govore objavljena je 1958, a proširena u knjizi Disciplina mašte), Pristup Marinu Držiću s ove obale (1964) i Umetnuti stihovi u Držićevim komedijama (1987). Načelno su ga zanimala tri aspekta Držićeva stvaralaštva: oslon o nar. poeziju, metričke interpolacije i reflektiranje stvarnosti. Analizirajući kratke pjesme umetnute u prozne ili stihovane cjeline (poslovice, zagonetke, doskočice, prostačke rugalice, seksualne brojalice), kojima se obično služe likovi vlaha, zaključio je da ih je Držić preuzeo iz usmenog stvaralaštva. O istoj je temi temeljitije pisao u radu Umetnuti stihovi u Držićevim komedijama, pronalazeći metametričku funkciju odstupanjima od dvanaesteračkog ili proznoga konteksta: osmerački katreni u dramama pisanima dvanaestercima (Tirena, IV, 8; Novela od Stanca, 3, s. 153–156; Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 1, s. 66–69) obično su samostalne cjeline, najava duljih dionica, podrijetlom iz pokladne lirike; dvanaesterci u proznim djelima parodiraju umjetničku, najčešće petrarkističku poeziju (Pedant Krisa u komediji Tripče de Utolče); vrlo kratki sastavci, načinjeni od trosložnih ili četverosložnih redaka, također su samostalni s obzirom na kontekst, oponašaju usmenu poeziju (poskočice Pometa i Petrunjele u Dundu Maroju, Grube i Munua u Skupu), a Držić ih je mogao stvoriti po ugledu na slične nar. umotvorine. Najvažniji je prilog istraživanju Držića dao u radu Pristup Marinu Držiću s ove obale, u kojem je istaknuo važnost Držićeva približavanja svakodnevnom govoru te podjednaku vezanost uz visoku i pučku hrvatsku knjiž. tradiciju, koja ga je jače formirala od tal. sredine. Pritom je presudnim za razumijevanje Držićeva opusa smatrao »suživljenost autora sa specifičnom zajednicom (…) neprestane aluzije na zbivanja u gradu«. Dramske fabule situirao je u širi društveni i polit. kontekst, upozorio na Držićevo baratanje onodobnim stereotipima (Turci kao homoseksualci), pretvaranje tipova plautovske provenijencije u likove s dubrovačkim, kotorskim ili pak lopudskim obilježjima, dok je za lik Uga Tudeška ustvrdio da je nadahnut Christophom Rogendorfom, dajući pritom tumačenje donekle nejasne sintagme »tascti koz pestilenz«, koju je Držić mogao čuti od izvornoga govornika njem. jezika, ali i od njem. studenata u Sieni s kojima je dolazio u dodir. Suprotno većini dotadašnjih tumačenja, Držićevu firentinsku epizodu tumačio je »jakim i čistim lokalnim patriotizmom«, pisma Cosimu I. Mediciju nisu »nagla bravura, već plod pogleda na svijet«. Odbacio je klasno tumačenje prologa negromanta Dugoga Nosa, a podjelu ljudi nazbiljljudi nahvao razumio u perspektivi »davanja jednake šanse svima«. Glavna je njegova teza da je Držićeva originalnost u uklopljenosti njegova djela u društv. kontekst (»literarna narodnost«).

Autor: Milovan Tatarin