SKUP

SKUP, lik u komediji Skup, stari škrtac opsjednut vlastitim bogatstvom.

Hajdarhodžić kao Skup

Izet Hajdarhodžić kao Skup i Antun Dulčić kao Munuo, Skup,
Dubrovačke ljetne igre, 1968 (redatelj Kosta Spaić)

Prvi se put pojavljuje u drugom prizoru prvoga čina (zatim u I, 3, 4, 5, 6, 7; II, 3, 4, 5; III, 6, 7, 9, 10, 11; IV, 3, 5; V, 1, 3, 4) nakon razgovora godišnica Varive i Grube. Njegova ugroženost i strah od financ. propasti pokreću cijelu dramsku radnju. Međutim, izvor njegova blagostanja nije u radu: blago je pronašao u posudi, u kojoj ga i dalje čuva, iako živi u krajnjoj oskudici, koju trpi i njegova kći Andrijana. U tom je smislu Skup pravi plautovski junak, zaljubljen u ideju ili koncepciju materijalne sigurnosti, nipošto u sam novac. U Andrijanu je zaljubljen mladi Kamilo, kojemu majka ne odobrava ženidbu bez miraza. S druge strane, Skup se upravo želi riješiti djevojke, koja se, po običaju, ne može udati bez miraza. Bez miraza ju pristaje uzeti Kamilov stari ujak Zlati Kum. Kamilo se boji da će se Andrijana udati za Zlatoga Kuma, pa na nagovor sluge Munua glumi bolest. U pripremama za kćerino vjenčanje Skup sakriva blago u grob u crkvi, no prati ga Munuo, koji ga ukrade. U trenutku dok glavni junak mahnito traži blago, Kamilo mu pokušava otkriti da su se on i Andrijana vjerili. To proizvodi tipičnu plautovsku qui pro quo situaciju, gdje Kamilo govori o Andrijani kao o svojem blagu, dok Skup misli da je riječ o zlatnicima, pa ga naposljetku optužuje za krađu. U međuvremenu Munuovu krađu otkriva Kamilov prijatelj Pjerić te ga dovodi pred Kamila, Skupa, Dživa i Zlatoga Kuma. Tu završava sačuvani tekst komedije. Iako je prikazan plošno, nerijetko sveden na čisto materijalnu bazu, Skup je složen junak, koji često iskače iz tipski zadanog obrasca rim. komediografa. Posebice je to vidljivo u onim trenucima kad demonstrira ugroženost i strah, najčešće u formi monološkoga govora a parte ili dijalogiziranoga monologa: »Ja ne znam što ću, ja nijesam sikur s ovom čeljadi, ja sam nevoljan čovjek. Ne imat zlato – zlo! Imat ga na ovi način – zlo i gore! Odkle ovo tezoro nađoh, meni se mir izgubi, san me se odvrže, misli me obujmiše, sva zla na mene napadoše, i ne čekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Odkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo draže mi je neg duša! Kako ga sam u munčjeli našao, tako ga u munčjeli i držim; tako mi para sikurije. Ah ne, da me tko čuje? Nije nikoga! Tko bi munčjelu našao, rekao bi, ulje je ali masline ali taka stvar; od tezora se nitko neće stavit« (I, 5). Naposljetku, gotovo sve komediografske silnice idu protiv glavnoga junaka: prvi je put ruinan kad shvati da mu je netko ukrao blago (IV, 5), što Zlati Kum komentira u nekoliko navrata (»Skupe, ti nijesi u svoj pameti. /…/ Ovi se je čovjek pomamio!«, IV, 5), a drugi put kad doznaje okolnosti tajne vjeridbe Kamila i Andrijane (»Ajme, drugi ašašinament, druga ruina moja! Jedna bez druge ne more doć, – zlo svrh zla! Tebi ide od ruke moju kćer bez moje ličencije vijerat i uzimat, ma ti lažeš da to mož učinit. Ja sam vjerio kćer, ja imam dzeta, a ti mi vrati moje tezoro bez tvoje velike sramote«, V, 3). Njegov se strah, u tome slučaju, kao i sličnoga mu lika Arkulina iz istoimene komedije, raskrinkava i kao egzistencijalna ugroženost. Jer, on je svjestan da živi u svijetu u kojem zlato osigurava društv. probitak: »Amor nije amor, zlato je amor; zlato stare – mlade, lijepe – grube, svete – griješne, svjetovne – crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni: vas je u njih razum, pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava« (I, 5).

Autor: Leo Rafolt