SKOK, PETAR

SKOK, PETAR, hrvatski romanist i balkanolog (Jurkovo Selo, Žumberak, 1. III. 1881 – Zagreb, 3. II. 1956).

Držićev Plakir

Petar Skok, »Držićev Plakir«, Ljubljana, 1928.

Studirao je romansku lingvistiku, indoeuropeistiku i germanistiku u Beču, gdje je 1905. doktorirao disertacijom o toponimiji juž. Francuske. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio je od 1917. privatni docent, a 1919– 52 (uz kratak prekid za vrijeme II. svj. rata) redoviti profesor romanske lingvistike. Redoviti član JAZU bio je od 1947. Obradio je ostatke izumrloga dalmatskog (autohtonoga rom. jezika dijela hrv. obale i otoka) u rječniku hrv. govorâ i u onomastici. Najvažnija su mu djela Dolazak Slovena na Mediteran (1934), Naša ribarska i pomorska terminologija na Jadranu (1935), Pregled francuske gramatike (I–II, 1938–39), Osnovi romanske lingvistike (I–III, 1940), Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima (1950), Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (I–IV, 1971–74). Proučavao je i tekstove starije hrv. književnosti, primjerice stil Judite Marka Marulića.

U Razpravama SAZU objavio je 1928. studiju Držićev »Plakir«, koja je tiskana i samostalno (1930). U njoj je Držićevu dramu kontekstualizirao u odnosu na vlastita proučavanja romansko-slavenskih dodira u dalm. gradovima te prema stajalištu o slaviziranju talijanskih knjiž. vrsta na ist. obali Jadrana. Prvo je raščlanio etimologiju Držićeva osobnog imena i prezimena te prokomentirao njegovo poznavanje sienske commedie rusticale. Potom je opširno prepričao fabulu te analizirao njezinu strukturu, tipove likova i jezik (odnos ikavštine u stihu i /i/jekavštine u prozi), ponajviše se usredotočivši na odnos alegorijskih (arkadijskih) i komičkih (grotesknih) komponenti. Uz konstataciju da je Plakir zamišljen kao prigodna drama (napisana za pir Vlaha Sorkočevića), zaključio je da posve odgovara renesansnoj estetičkoj koncepciji gdje kombinacija alegorijske igre i realističkih crta služi u svrhu prenesenog izlaganja misli o braku. Pritom je utvrdio da je Držić u Plakiru izložio i misli o prilikama u dubr. obitelji te, pokazavši soc. interes za niže slojeve koji se ne nalazi u onodobnoj tal. književnosti, među služinčadi uopće. Plakir je stoga imao socijalnu i odgojnu tendenciju; opću ideju o prvenstvu kućne, domaće, bračne ljubavi pred ljubavnom hipertrofijom Držić je uobličio služeći se pastoralnim klišejima i motivom o povilinjenju iz nar. vjerovanja. Na kraju rasprave donio je dva priloga: o Držićevu izboru za rektora Kuće mudrosti (Casa della Sapienza) u Sieni i spis koji svjedoči o Držićevu pribivanju izvedbi neke komedije.

Autor: Bruno Kragić