SENTALIJA

SENTALIJA. U oduljem Omakalinu monologu – opisu teškoga života dubr. godišnica – spominje se i sentalija: »Pođi za rigulet, pođi za spik i svrati se u Sentalije na Garište i ponesi joj tartare što mi su s pira poslali« (Grižula, II, 6).

U izdanju Milana Rešetara (Djela Marina Držića, 1930), kao i Frana Čale (Marin Držić: Djela, 1979), riječ sentalija pisana je velikim slovom, što sugerira vlastito ime, tim više što se u istom kontekstu navodi nekoliko osobnih imena (crjevjar Đuro Šile, prodavač igala Džan Fidžino) pa Čale u komentarima kaže da su to »očito pravi suvremenici«. Miljenko Foretić u pojmu sentalija vidi toponim i navodi ga zajedno s drugim lokalitetima koje Držić spominje u svojim djelima, primjerice Garište, Podmirje, Pelile, Među crjevjare, Među polače, Duičini skalini, Pločka ulica (Marin Držić i kazališni život renesansnog Dubrovnika, 1969). Slavica Stojan međutim misli da je riječ o zanimanju: »sentalija je krojačica koja je prekrajala već iznošenu odjeću« (Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007). Naziv izvodi iz glagola sentati u značenju »prenačinjati, prepravljati, prilagođavati tijelu vunenu tkaninu (gunj)«, za što dokaz nalazi u Omakalinoj replici: »A i djevojke se ištetiše: ostaviše krasti gospođam hljebe, larad i mavasiju, a staviše se krasti peče od zrcalaca, i crljenoga i bijeloga, i gunje sentat na prove« (III, 4).

Autor: Milovan Tatarin