SENKER, BORIS

SENKER, BORIS, hrvatski teatrolog, dramatičar, kazališni kritičar i prevoditelj (Zagreb, 5. XI. 1947).

Studij komparativne književnosti i anglistike završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1971), gdje je doktorirao disertacijom Kazališni rad Milana Begovića (1982) i gdje predaje na Katedri za teatrologiju i filmologiju pri Odsjeku za komparativnu književnost. Od 1970-ih piše znanstv. radove, studije, eseje i pregledne članke o hrvatskoj i svjetskoj dramskoj književnosti i kazalištu, s naglaskom na povijest redateljskoga kazališta i kaz. poetika XX. st. Od 1980-ih vodi kaz. kroniku u knjiž. časopisu Republika (1985–91; 1995–2000). Objavio je knjige Redateljsko kazalište (1977), Sjene i odjeci (1984), Kazališni čovjek Milan Begović (1985), Begovićev scenski svijet (1987), Pogled u kazalište (1990), Hrvatski dramatičari u svom kazalištu (1996), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996), Kazališne razmjene (2002), Pozornici nasuprot (2003) i Bard u Iliriji (2006) te priredio dvodijelnu Hrestomatiju novije hrvatske drame (2000–01). U Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža bio je gl. urednik dvosveščane retrospektivne Bibliografije rasprava i članaka: kazalište u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1826–1945) (2004). U suradnji s Tahirom Mujičićem i Ninom Škrabom napisao je petnaestak dramskih djela (primjerice Novela od stranca ili Firenze, stanotte sei gala, 1973–74; Vitezovi otrulog stola, 1973; O’Kaj, 1974; Domagojada, 1975; Kavana »Torso«, 1978; Glumijada, 1979; Hist(o/e)rijada, 1983; Trenk iliti Divji baron, 1984; Fric i pjevačica, 1993), a poslije se istaknuo samostalnim dramama (Pinta Nova, Pulissej, Gloriana, Cabaret &TD, Fritzspiel, /P/lutajuće glumište majstora Krona), u kojima se nerijetko koristi kanonskim knjiž. predlošcima hrvatske i svj. književnosti kako bi kritizirao društv. fenomene i polit. aporije svojega doba. Senkerove drame, napisane u 1980-ima, svrstavaju se u kontekst »političkoga kazališta«.

Novela od stranca ili Firenze, stanotte sei gala, koju je napisao u suradnji s T. Mujičićem i N. Škrabom (Prolog, 1975, 22), preispisivanje je Držićeve biografije, ne samo na temelju historiografski potvrđenih podataka nego i njegova književnog stvaralaštva te u svjetlu semantike urotničkih pisama. U studiji Likovi u Držićevim plautovskim komedijama i renesansni sustav komičkih tipova (1996) uspoređuje primarne i sekundarne likove koji se pojavljuju u rim. komediografiji, zatim likove koji se pojavljuju u engleskih i talijanskih renesansnih komediografa i Držićev sustav komičkih likova. Utvrđuje sljedeće skupine komičkih tipova, koje su prisutne i u Držićevu stvaralaštvu, a čije je podrijetlo antičko-rimsko: primarni su muški likovi mladić, starac i sluga, dok su primarni ženski likovi djevojka, bludnica i udana žena ili gospa. U renesansi su razmjerno rijetki likovi parazita i lihvara, iako neki protagonisti u Držićevim djelima preuzimaju njihovefunkcije, npr. Židov Sadi u Dundu Maroju. S druge strane, u renesansnim su komedijama razmjerno česti likovi grubijana, razmetljivaca i kukavica, nasamarenih ljubavnika, dalekih potomaka rimskoga miles gloriosus, tal. capitano, a autohtonim se renesansnim kreacijama mogu smatrati likovi pedanta, negromanta i alkemičara, svećenika itd. U Držića je od likova koji potječu iz antičke komičke dramaturgije preostala jedna »kompleksna mreža komičkih tipova koju Držić ni od koga nije niti naslijedio, niti ukrao, niti je dobio gotovu, nego ju je pleo zajedno s davnim prethodnicima, Plautom, Terencijem i Horacijem, sa starijim, suvremenim i mlađim renesansnim komediografima, poetičarima i misliocima, s Machiavellijem, Aretinom, Calmom, Cecchijem, Shakespeareom i Lopom de Vegom, s komičarima dell’Arte te, najposlije, ali ne ponajmanje, s publikom, kako onom u dubrovačkoj vijećnici ili pred Dvorom, tako i onom na trgovima europskih gradova, u sveučilišnim aulama i na vojvodskim ili kraljevskim dvorovima«.

Autor: Leo Rafolt