SENEKA, LUCIJE ANEJ

SENEKA, LUCIJE ANEJ, rimski filozof, tragičar i satirik (Korduba, danas Cordoba oko 4. pr. Kr. – Rim, 65).

Kasnoantička i srednjovj. tradicija često ga je nazivala Seneka Filozof. Sin retoričara Lucija Aneja, odrastao je u Rimu, gdje je bio Neronov odgojitelj i savjetnik. Počinio je samoubojstvo nakon što je otkriveno da je sudjelovao u uroti protiv cara. Autor je velikog broja moralno-filozofskih proznih spisa (O blagosti – De clementia; O dobročinstvima – De beneficiis; O gnjevu – De ira; O blaženu životu – De beata vita), devet sačuvanih tragedija (Bijesni Herkul – Hercules furens; Trojanke – Troades; Feničanke – Phoenissae; Medeja – Medea; Fedra – Phaedra; Edip – Oedipus; Agamemnon; Tijest – Thyestes; Herkul na Eti – Hercules Oetaeus) i zbirke pisama Luciliju (Ad Lucilium epistulae morales). Nakon smrti cara Klaudija napisao je menipsku satiru Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu (Apocolocyntosis divi Claudii). U tragedijama je ugl. posezao za temama iz Euripida. One nisu bile pisane za izvođenje na sceni, nego za javno čitanje, što donekle i uvjetuje njihovu strukturu (izostanak dramskog agona, krajnja patetika, retoriziranost i stiliziranost dramskih dijaloga, polimetrija u korskim dijelovima), kao i semantiku (moralno-filozofske aluzije, dulji opisi podzemlja, stravični prizori ubojstava i drugih oblika nasilja). Svojom tragičkom dramaturgijom uvelike je utjecao na eur. književnost ranoga novovjekovlja, posebice na talijansku renesansnu dramu, elizabetansko kazalište, španjolski »zlatni vijek«, franc. klasicizam, Voltairea, Vittorija Alfierija i Scipionea Maffeija, odn. na nešto suvremenije dramsko-kazališne fenomene poput »kazališta okrutnosti« Antonina Artauda. Senekin utjecaj vidljiv je, posredno, u korpusu dubrovačkih renesansnih tragedija M. Držića (Hekuba), Miha Bunića Babulinovića (Jokasta), Frana Lukarevića (Atamante) i Saba Gučetića Bendeviševića (Dalida), nastalih prema predlošcima u to doba popularnih tal. tragediografa, Lodovica Dolcea, Giambattiste Cinzija Giraldija, Girolama Zoppija i Luigija Grota. Mnogobrojne su sličnosti između Senekine tragičke dramaturgije i dramaturgije njegovih ranonovovjekovnih nasljedovatelja. Najviše se sličnosti može zamijetiti na stilskom planu, poglavito u oblikovanju korskih dionica, prevladavajućoj retorici pathosa i u dugim monologizirajućim replikama s malom frekvencijom prekida, koji kod čitatelja ugl. izazivaju dojam dramske statike. Mnoge su sličnosti vidljive i na planu karakterizacije likova, mahom tragičkih protagonista. Glavni su junaci senekijanskih tragedija, gotovo bez iznimke, dubinski (psihološki) profilirane tragičke ličnosti, najčešće ubojice, tirani (vladari-suvereni) i krvnici, koji su u trenutku ubojstva obilježeni iznenadnim bijesom i ludilom. Ubojstva koja počinjaju takvi likovi redovito su smještena u krug najuže obitelji. To su najčešće masakri, ubojstva očeva, majki i djece. U dubrovačkih se renesansnih tragičara također može zamijetiti sklonost prema takvim temama i motivima koji bi se mogli proglasiti izvorno senekijanskim. Primjerice, u Hekubi M. Držića poduge se retorizirane dionice naslovne junakinje oblikuju na senekijanski način. Njima se detaljno opisuje psihol. složenost bivše trojanske kraljice, posebice njezini strahovi i osvetnički planovi. Završni je pak prizor tragedije, u kojem se Hekuba, nakon što je s trojan-skim ženama oslijepila kralja Polinesta i ubila njegove potomke, brani pred kraljem Agamenonom, retorička simulacija sudskog procesa (controversia), također karakteristična za senekijanske tragedije. Završno je ubojstvo, doduše, smješteno u scenski zaklonjene prostore šatora trojanskih žena, no ono se opisuje na senekijanski način, a sve njegove posljedice – oslijepljeni kralj Polinesto izgubljen i prestravljen vrluda ispred šatora – vidljive su na sceni. Tragedije M. Držića i njegovih kasnorenesansnih nasljednika, M. Bunića Babulinovića, F. Lukarevića i S. Gučetića Bendeviševića, u književnoj su povijesti prepoznate kao senekijanske, no njihova interpretativna potentnost te kulturološko značenje prepoznati su tek u najnovije vrijeme.

Autor: Leo Rafolt