SECCHI (SECCO), NICCOLÒ

SECCHI (SECCO), NICCOLÒ, talijanski književnik i političar (Montichiari, oko 1500 – Rim, 1560).

Rođen u plemićkoj obitelji podrijetlom iz Brescie, studirao je u Padovi i možda Bologni, a 1537. stekao doktorat civilnog i kanonskoga prava u Ferrari. Vjerojatno je u Ferrari ili Padovi došao u dodir s Ludovicom Ariostom i Ruzzanteom. God. 1541–45. bio je u službi moćnoga tridentskoga kardinala Modruzza te bio prisutan na Tridentskom koncilu kao njegov auditor. God. 1542. boravio je u Sieni, u službi milanskoga senatora, grofa Francesca Sfondratija. Ferdinand I. ga je 1545. izabrao za izaslanika delikatne misije kod sultana Sulejmana II. Zakonodavca, a sljedeće ga je godine Karlo V. imenovao kapetanom pravde (Capitano di Giustizia) u Milanu te je na toj dužnosti ostao do nešto poslije 1553. Poznat kao vješt u rukovanju oružjem, 1553. oslobodio je grad Vercelli od Francuza. God. 1555. povukao se u očevu vilu u Montichiari kraj Brescie, nadajući se kardinalskoj časti. Možda ga je zbog toga papa bio pozvao u Rim, gdje je i umro. Napisao je mnogobrojne lat. pjesme, među kojima i poemu u heksametrima O postanku velikoga mijeha i vojničkoga pojasa kojim se prelaze rijeke (De origine pilae majoris et cinguli militari quo flumina superantur, 1551). Autor je komedija Prijevare (Gl’Inganni), Interes (L’Interesse), Il Beffo, Sobarica (La Cameriera), objavljenih posmrtno. Komedije mu je prevelo, adaptiralo ili imitiralo nekoliko francuskih, engleskih i španj. komediografa, među kojima Molière (Ljubavni jadi – Le Dépit amoureux) i William Shakespeare (Na Tri kralja – Twelfth Night). Na naslovnici firentinskog izdanja komedije Gl’Inganni iz 1568. i u svim sljedećim izdanjima piše da je bila izvedena u Milanu 1547. u nazočnosti austr. princa Filipa, ali se smatra da je tada u čast budućega kralja Španjolske bila prikazana komedija L’Interesse. Zaplet stvara zabuna koju izaziva lažni identitet tobožnjega Lelia, a zapravo djevojke koja se u mušku odjeću preodijeva od rođenja, što je posljedica očeve oklade s prijateljem u veliku svotu novca da će dobiti sina.

Secchi se nalazio među osobama koje su 8. II. 1542. gledale predstavu u domu sienskoga plemića Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia, zbog koje se 10. II. 1542. sudilo i M. Držiću, koji je u komediji glumio ljubavnika. Francesco Grassi, sienski kapetan pravde, nije se usudio kazniti Secchija pa je odlučio da njegovu kaznu odredi Sfondrati (»Messer Niccolo Seccho ch’intervenne a la veglia la sua punitione sia rimessa nel ser conte Francesco Sfondrato« – »Gospodinu Niccolòu Secchiju, koji je pribivao zabavi, kazna neka bude prepuštena gospodinu grofu Francescu Sfondratiju«). Moguće je da je Secchi, kao sposoban kaz. čovjek, bio više od gledatelja: Leo Košuta pretpostavlja da su on i Držić bili, među svim gostima, najkvalificiranije osobe u organizaciji i postavljanju predstave, odn. da je upravo Secchi »za tu priliku mogao pripremiti svoju ili adaptirati neku tuđu komediju« (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Franjo Švelec je analizirao motiv podmetanja drugih osoba u Secchijevim komedijama Gl’Inganni i L’Interesse i komediji Tripče de Utolče (svodnica Anisula Pedantu Krisi umjesto Mande podmetne suprugu Džovu), no došao je do zaključka da »u Secchija se, dakle, djevojke podmeću mjesto sestara ili mjesto sebe podmeću braću, što naravno nema nikakve veze s podmetanjem u ’Mandi’« (Komički teatar Marina Držića, 1968).

Autor: Maria Rita Leto