SCENOGRAFIJA

SCENOGRAFIJA. Studij renesansne scenografije specifičan je jer svoj predmet locira na granici između brojnih disciplina koje sežu od književne povijesti do povijesti kazališnih predstava, od povijesti umjetnosti do arhitekture, od antropologije do matematike.

Publije Terencije Afer

Publije Terencije Afer, Comoediae, Lyon, 1493.

Teško je rekonstruirati kronološku evoluciju renesansne scenografije, kao što je gotovo nemoguće odrediti njezinu prostornu nastavnost u Italiji, a još više izvan nje. U renesansi, koju je obilježilo filološko, a potom i scensko otkriće do tada ugl. zaboravljenoga ant. teatra, kaz. predstave postale su važnim elementom javnoga života, i u civilizacijskom i u kult. smislu. Bilo je to razdoblje u kojem je nastao moderni teatar, a u čijem je sklopu nastalo i ono što se danas podrazumijeva pod pojmom moderne scenografije. Tadašnja scenografija artikulirala se oko tri kronološki određena dramaturška stožera. U prvom, koji se smjestio u posljednje godine XV. st., bila je dominantna latinska eruditna komedija, koja se više izučavala nego izvodila u okviru humanističkih škola i akademija. Njezino izvođenje doživljavano je nekom vrstom arheol. seansi u kojima je pedagoška funkcija bila važnija od scenske. U tim ranim humanističkim komedijama scenografski elementi mogu se samo posredno rekonstruirati, ponajprije na osnovi nacrta iz Vitruvijevih Deset knjiga o arhitekturi (De architectura libri decem). Scenske slike te faze u razvoju renesansnoga teatra temeljile su se na pogrešnoj interpretaciji jednog mjesta iz Tita Livija, prema kojem je na sceni ant. drama jedan govornik redovito izgovarao tekst kao da je autorski, dakle bez izazivanja bilo kakve mimetičke scenske situacije, dok bi ostali glumci na sceni gestama i pokretima izražavali fizički pa i duhovni dio radnje. Recitatora s autorovom funkcijom nazivali su Calliopus, što je derivirano iz Terencijevih rukopisa, gdje se taj lik spominje kao komentator, tj. bono scholastico. U tom duhu jedna grafika prikazuje recitatora kako komentira i na svoj način još jednom pretresa zbivanja na sceni da bi gledatelj što bolje mogao razumjeti scensko događanje. Najstariji su dokumenti rane scenografije ilustracije uz prva izdanja Terencijevih komedija, od kojih je po scenografskoj ikonografiji najpoznatije ono tiskano u Lyonu 1493, na kojem je prikazana scena koju su njem. teatrolozi prozvali Badezellenbühne (pozornica kupališnih kabina). Scenografija tih humanističkih ranih komedija bila je obilježena različitim kućama u pozadini scene i njihovim vratima nad kojima su pisala imena osoba koje u njima stanuju. Teško je reći jesu li u kaz. praksi na sceni doista postojale odvojene kabine ili je riječ samo o lik. odvajanju dijelova scenske pozadine. Takva su scenografska rješenja najbliža zamislima što su ih imali glumci i izvođači u rim. akademiji Pomponija Leta, koju je pohađao i Ilija Crijević, poznavatelj Plautovih komedija. Drugi stožer renesansne dramaturgije nešto je kronološki mlađi, oslonjen je na tradiciju Plautovih i Terencijevih tekstova, ali se nije temeljio isključivo na lat. jeziku nego i na prvim prijevodima i slobodnim obradbama na narodni jezik, što je u toj fazi značilo isključivo talijanski. Ti tekstovi više nisu bili izvođeni samo u akademijama i školama nego i na dvorovima te u sklopu privatnih i javnih svečanosti. Njihova scenska slika počela se koristiti iskustvima perspektivnoga slikarstva, koje su sve češće upotrebljavali onodobni umjetnici.

Babić, scenografija za Tirenu

Ljubo Babić, scenografija za Tirenu, HNK Zagreb, 1939 (redatelj Branko Gavella)

Prva potvrda takve perspektive scene poznata je s izvedbe komedije Škrinja (La Cassaria) Ludovica Ariosta u Ferrari 1508, gdje je scena u pozadini bila perspektivno oslikan prizor grada s kućama, crkvom i vrtovima. Takvih oslikanih scenskih pozadina sačuvano je više, najslavnije se ilustracije čuvaju u galerijama u Urbinu i Baltimoreu, a pripisuju se Hrvatu Lucijanu Vranjaninu (Laurani). Obje te picturatae scenae facies donose prizore idealnih gradova i pritom iznose ideju o perspektivnoj sceni u prvim renesansnim komedijama na nar. jeziku. Scenska slika tih predstava organizira scenu kao idealni grad naspram stvarnoga grada, kao slobodni karnevalski i svečani grad koji je još slobodniji od onoga pravoga grada iz kojega se gledaju kaz. predstave. U toj fazi renesansne scenografije nepobitno se razvila dvodimenzionalna perspektivna scena, jer na oslikanom zidu nije bilo plastičnosti, nego je scenae frons bio realiziran kao ravna ploha. Tek se u trećem, kronološki najmlađem stožeru renesansne dramaturgije, pojavila perspektivna scenografija koja više nije bila slika, nego je postala trodimenzionalna intervencija u prostor. Na tom stupnju razvoja kaz. scenografije nastajale sunajprije mnogobrojne komedije u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i Hrvatskoj, a nešto poslije i prve tragedije na nar. jezicima. Svi tekstovi iz te skupine, kojoj gotovo bez ostatka pripadaju Držićeve komedije i tragedija Hekuba, premda su se temeljili na ant. modelima, poznavali su i visok stupanj autorske originalnosti i aluzivnosti na suvremena zbivanja i vrijeme. U tom krugu renesansnih drama i njihovih scenskih realizacija nikad nije bila riječ o književnim ili školničkim vježbama, nego o tekstovima napisanima isključivo za izvedbu. Ti su tekstovi nastajali širom Europe od 1530-ih do 1570-ih i nisu bili samo razbibriga mladih pisaca, neka vrsta njihove društv. ulaznice, nego se tim tekstovima i njihovim scenskim izvedbama bavila ozbiljna skupina pisaca u koju, osim Držića, pripadaju Talijani L. Ariosto, Niccolò Machiavelli, Pietro Aretino i Ruzzante. Za potrebe tih poznih renesansnih komedija i tragedija ustrojila se autentična scenska organizacija, kojoj su tadašnje akademije i dvorovi, kao i iskustva s perspektivnim slikarstvom, ponudili sukladne arhitektonske strukture, dok je upotreba nar. jezika dopuštala izvođačima da se još više približe široj publici. Najopsežnija i najranija scenografska dokumentacija za taj tip renesansnoga kazališta potvrđena je za predstavu La Calandria Bernarda Dovizija da Bibbiene, izvedenu 1513. u Urbinu, gdje se pojavljuje oktagonalni hram i trijumfalni luk koji je bio zabilježen i na Vranjaninovu platnu iz Baltimorea. Ista drama prikazivala se dvije godine poslije u Rimu, gdje je za nju scenografiju izradio Baldassare Peruzzi, slikar i inženjer, kojemu Giorgio Vasari u Životima najslavnijih slikara, kipara i arhitekata (Le Vite delle più eccellenti pittori, scultori, ed architettori, 1550) pripisuje izum trodimenzionalne perspektivne scene. Peruzzi u Calandriji još uvijek realizira čvrstu pozadinsku sliku, jer se radnja odvijala isključivo u prednjem planu proscenija, ali je novost u njegovoj scenografskoj realizaciji to što se perspektivnost rješava unošenjem lik. elemenata koji su prestali biti tek oslikana pozadinska slika. Takav je razvoj renesansne scenografije doživio vrhunac u Drugoj knjizi o arhitekturi (Secondo libro dell’archittetura) Sebastiana Serlija, objavljenoj 1545. u Parizu. Serlio kristalizira prethodna iskustva u tri tipa scene, od kojih je svaki bio namijenjen jednom od žanrova onodobne drame. Tako za komediju predviđa scenografsku realizaciju suvremenoga grada i njegova trga s prilaznim ulicama, tragediju smješta u idealizirani ant. grad u kojem dominira kraljevska palača, dok scenu pastirskih drama, koje prema ant. uzusu naziva satiričkima, smješta u šumski ambijent. U Serlijevim scenografskim prijedlozima fiksirana su pravila o jedinstvu radnje, mjesta i vremena i tri društv. klase (građanska, mitološka i seoska, tj. pastirska). Serlijeva se koncepcija temeljila na iskustvima pete knjige Vitruvijeva traktata o arhitekturi, kao što je bila bliska i nazorima izloženima u osmoj knjizi djela O umijeću građenja u deset knjiga (De re aedificatoria libri X) Leona Battiste Albertija, napisanoj 1443–52, a prvi put objavljenoj tek 1485. Tim izvorima za ideju renesansne scenografije treba dodati i djelo Spectacula, koje je oko 1501. napisao Pellegrino Prisciani. Ako se svemu pridruže i Peruzzijeve skice, koje se danas čuvaju u Galeriji Uffizi u Firenci, jasno je koji su – uz stvarne renesansne gradove Italije i ant. ostatke u njima – inspiracijski krugovi stvorili scenografiju renesanse i određivali lik. izgled scene u doba kad je M. Držić pisao dramske tekstove.

Autor: Slobodan P. Novak