SATIRA

SATIRA, književno djelo ili postupak u kojem ili kojim se napada pojedinac ili zajednica, kakva mana, karakterna osobina, uvjerenje i sl., pri čemu se predmet napada podvrgava ismijavanju, ironiziranju, osudi i preziru.

Decim Junije Juvenal

Satira je redovito, i kada transcendira svoj predmet, konkretna i vezana uz vrijeme i prostor u kojima nastaje. Etimološki se riječ satira nekoć povezivala s mitol. bićima satirima, a danas je prihvaćeno mišljenje – prvi put jasno formulirano 1605. u studiji O satiričnoj grčkoj poeziji i rimskoj satiri (De satyrica Graecorum poesi et Romanorum satyra) franc. filologa Isaaca Casaubona (1559–1619) – da joj naziv potječe od lat. satura, tj. satura lanx, što znači žrtvena zdjela napunjena različitim vrstama voća. U modernom smislu riječi nastala je u Rimu. Začetnikom rimske stihovane satire smatra se Gaj Lucilije, a najvećim satiričarima staroga Rima Horacije i Juvenal. Drugi je oblik satire menipska satira, u kojoj se prvotno proza miješala sa stihovima, nazvana tako po kiniku Menipu. Važni su joj predstavnici Varon, Petronije Arbiter i Apulej. Ipak, satirično se kao ahistorijska konstanta, kao modus ili kao Schreibweise, kako se govori u njem. znanosti o književnosti, pojavljuje i prije, a od sr. vijeka s lakoćom zaposjeda različite žanrove. Jedan od žanrova u kojima se nerijetko pojavljuje satirično jest komedija. Uostalom, percepcija M. Držića kao satiričara nastajala je upravo na temelju njegovih komedija, zrcaleći problem nejasnih granica između komičnoga i satiričnoga. Pitanja Držićeve satiričnosti do sada su se, premda rubno, doticali mnogi knjiž. povjesničari. Neki od starijih proučavatelja tvrdili su da on, s obzirom na polit. prilike i jaku cenzuru u Dubrovniku, nije mogao biti satiričar, nego mu je zadaća bila da zabavi i nasmije. Mihovil Kombol piše: »Držić nije ni satiričar ni moralist, imajući više sklonosti za smijeh i šalu negoli za popravljanje svijeta, unatoč nekim prizorima Skupa« (Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, 1945). Drugi su pak bili skloniji mišljenju da je Držić »svojim djelima uznemirivao i pod mač oštre kritike i poruge stavljao vlastelu i čitav društveni red u Dubrovačkoj republici« te je »i poučavao i izricao kritiku svoje sredine, samo to nije radio direktno, jer on nijepisao političke traktate već umjetnička djela« (F. Švelec, Komički teatar Marina Držića, 1968), da je, dakle, bio i satirik. S obzirom na to da je satirično u nekom djelu, a posebno u kaz. uprizorenju, kategorija uvjetovana (i) društvenim kontekstom, to se percepcija satiričnosti nekoga teksta ili predstave mijenja pa je sasvim sigurno da ono što su s pozornice mogli čuti Držićevi sugrađani i suvremenici pet stoljeća poslije priziva drukčije konotacije. U Držićevu se opusu ipak ni jedno djelo ne može nazvati »čistom« satirom, nego se tek mogu detektirati elementi satire, odn. satiričnoga. U njegovim je dramama svakako mnogo aluzivnih mjesta koja upućuju na kritiku dubr. zbilje. No budući da se satirično, kao rastezljiv i gotovo intuitivan pojam, teško definira, a i zbog toga što se miješa s komičnim, a onda i s burlesknim, farzesknim i parodijskim, teško je među navedenim modusima ili literarnim strategijama postaviti jasne granice. Elemenata satire ima u poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, u kojoj se satirično pojavljuje u funkciji polemiziranja s onima koji su Držića optuživali za plagijat i zavidjeli mu.

Horacije, Sermones

Kvint Horacije Flak, Sermones, Venecija, 1565.

Satiričnoga ima i u dramskim djelima, premda je teško precizno odrediti gdje komično prelazi u satirično, a tiče se to podjednako komedija Dundo Maroje, Skup, Tripče de Utolče i Arkulin, kao i Tirene, Grižule i Novele od Stanca. Satiričnost se dade pronaći u pojedinim replikama likova, u kojima se upozorava na različite moralne anomalije i loše karakterne crte (škrtost, lakomost, podložnost moći novca; lijenost suvremenih nevjesta) ili na mentalitetske razlike (primjerice, u Noveli od Stanca izrugivanje starca može imati primjese satire na račun stanovnika iz zaleđa; u komediji Tripče de Utolče satiri podliježu Kotorani, ali uz njih i Dubrovčani). Neizravna, ali oštrija satiričnost krije se u prologu Dugoga Nosa, u kojem se, kako je pokazao Leo Košuta (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964), pričom o dalekim krajevima i postanku ljudi nazbilj i ljudi nahvao ruglu izvrgava dubr. vlastela. Otkako se Držićev opus čita kroz prizmu pisama Cosimu I. i Francescu Mediciju, mnoge se replike i situacije nadaju kao satirične aluzije na dubr. vlast, na dominantan sustav vrijednosti u dubr. društvu i uskogrudnost dubr. sredine. Premda se Hekuba tumači kao obračun s dubr. vlastima, žanr tragedije ne dopušta satiru pa ni impliciranu osudu u tom Držićevu komadu nije uputno nazvati satirom. Držićeve oštre, kritičke pogrde i uvrede na račun dubr. vlastele, izrečene u pismima medičejskom dvoru, mogu se smatrati satirom tek u širokom, kolokvijalnom značenju te riječi, jer su one izravna osuda pisana bez literarnih ambicija te se adresatu ne obraćaju kao literarnoj publici. Budući da su granice između satiričnoga, komičnoga, parodijskoga, farzesknoga i burlesknoga tanke, a Držićev opus sadrži sve navedeno, svako novo postavljanje Držića na scenu ima mogućnost aktualizirati i pojačati postojeće satiričke potencijale, kao što ih može i prigušiti ili posve ignorirati. (→ BURLESKA; FARSA; IRONIJA)

Autor: Lahorka Plejić Poje